Teško je sjetiti se vremena kada su Sjedinjene Američke Države pretrpjele potpuni poraz u nekom sukobu, nazadovanje tako odlučujuće da se strateški gubitak nije mogao ni popraviti ni ignorisati, piše Robert Kagan u članku za The Atlantic.
Katastrofalni gubici pretrpljeni u Pearl Harboru, na Filipinima i širom zapadnog Pacifika u prvim mjesecima Drugog svjetskog rata na kraju su preokrenuti.
Porazi u Vijetnamu i Afganistanu bili su skupi, ali nisu nanijeli trajnu štetu ukupnom američkom položaju u svijetu, jer su bili daleko od glavnih poprišta globalnog nadmetanja. Početni neuspjeh u Iraku ublažen je promjenom strategije koja je na kraju ostavila Irak relativno stabilnim i bezopasnim po svoje susjede te zadržala američku dominaciju u regionu.
Poraz u trenutnom sukobu s Iranom bit će potpuno drugačijeg karaktera. Ne može se ni popraviti ni ignorisati. Neće biti povratka na status quo ante, niti konačnog američkog trijumfa koji će poništiti ili prevazići učinjenu štetu.
Hormuški moreuz neće biti “otvoren” kao što je nekad bio. S kontrolom nad moreuzom, Iran se izdiže kao ključni igrač u regionu i jedan od ključnih igrača u svijetu. Uloge Kine i Rusije, kao iranskih saveznika, bit će ojačane; uloga Sjedinjenih Američkih Država značajno umanjena. Daleko od pokazivanja američke moći, kako su pristalice rata više puta tvrdile, sukob je otkrio nepouzdanu Ameriku, nesposobnu da završi ono što je započela. To će pokrenuti lančanu reakciju širom svijeta dok se prijatelji i neprijatelji budu prilagođavali američkom neuspjehu.
Predsjednik Trump voli govoriti o tome ko ima “karte u rukama”, ali nije jasno ima li on više ijednu dobru za odigrati. Sjedinjene Američke Države i Izrael su s razornom efikasnošću bombardovali Iran 37 dana, ubivši veći dio rukovodstva zemlje i uništivši glavninu njene vojske, a ipak nisu uspjeli srušiti režim niti izvući čak ni najmanji ustupak od njega.
Sada se Trumpova administracija nada da će blokada iranskih luka postići ono što masovna sila nije uspjela. To je, naravno, moguće, ali režim koji nije bačen na koljena tokom pet sedmica nemilosrdnog vojnog napada teško će popustiti samo kao odgovor na ekonomski pritisak. Niti se plaši bijesa vlastitog naroda. Kao što je stručnjakinja za Iran Suzanne Maloney nedavno primijetila:
“Režim koji je u januaru ubijao vlastite građane da bi ušutkao proteste potpuno je spreman da im sada nametne ekonomske poteškoće”.
Neke pristalice rata stoga pozivaju na nastavak vojnih udara, ali ne mogu objasniti kako će još jedna runda bombardovanja postići ono što 37 dana bombardovanja nije.
Više vojne akcije će neizbježno dovesti do toga da Iran uzvrati susjednim zaljevskim državama; zagovornici rata ni na to nemaju odgovor. Trump nije zaustavio napade na Iran jer mu je bilo dosadno, već zato što je Iran gađao vitalna naftna i plinska postrojenja u regiji.
Prekretnica je došla 18. marta, kada je Izrael bombardovao iransko plinsko polje Južni Pars, a Iran uzvratio napadom na katarski industrijski grad Ras Laffan, najveće svjetsko postrojenje za izvoz prirodnog plina, nanijevši štetu proizvodnim kapacitetima za čiji će popravak trebati godine.
Trump je odgovorio proglašenjem moratorija na daljnje napade na iranska energetska postrojenja, a zatim i prekidom vatre, uprkos tome što Iran nije napravio niti jedan jedini ustupak.
Kalkulacija rizika koja je natjerala Trumpa da odustane prije mjesec dana još uvijek stoji. Čak i kad bi Trump ostvario svoju prijetnju da kroz dodatna bombardovanja uništi iransku “civilizaciju”, Iran bi ipak mogao lansirati mnoge projektile i dronove prije nego što njegov režim padne, pod pretpostavkom da bi uopće pao.
Samo nekoliko uspješnih udara moglo bi obogaljiti naftnu i plinsku infrastrukturu regije godinama, ako ne i decenijama, bacajući svijet i Sjedinjene Američke Države u dugotrajnu ekonomsku krizu. Čak i da je Trump želio bombardovati Iran u sklopu izlazne strategije, pokušavajući izgledati opasno kako bi prikrio svoje povlačenje, ne bi to mogao učiniti bez rizika od ove katastrofe.
Ako ovo nije šah-mat, onda je vrlo blizu. Prema izvještajima, Trump je posljednjih dana zatražio od američke obavještajne zajednice da procijeni posljedice jednostavnog proglašavanja pobjede i povlačenja.
Ne možete ga kriviti. Nadati se kolapsu režima nije neka strategija, pogotovo kada je režim već preživio višekratna vojna i ekonomska razaranja. Može pasti sutra, za šest mjeseci ili nikada. Trump nema toliko vremena za čekanje, dok cijena nafte raste prema 150 pa čak i 200 dolara po barelu, inflacija raste, a nestašica hrane i drugih dobara širom svijeta uzima maha. Njemu treba brže rješenje.
Međutim, svako rješenje osim efektivne američke predaje nosi ogromne rizike koje Trump do sada nije bio spreman preuzeti. Oni koji olako pozivaju Trumpa da “završi posao” rijetko priznaju troškove. Ukoliko SAD nije spreman ući u kopneni i pomorski rat punih razmjera kako bi srušile trenutni iranski režim, a zatim okupirale Iran dok se ne uspostavi nova vlada; ukoliko nisu spremne riskirati gubitak ratnih brodova koji prate tankere kroz sporni moreuz; ukoliko nisu spremne prihvatiti razarajuću dugoročnu štetu po proizvodne kapacitete regije koja bi vjerovatno proizašla iz iranske odmazde, odlazak bi se sada mogao činiti kao najmanje loša opcija. Sa političke strane, Trump bi s pravom mogao smatrati da ima veće šanse da politički preživi poraz nego da preživi mnogo veći, duži i skuplji rat koji bi i dalje mogao završiti neuspjehom.
Poraz Sjedinjenih Američkih Država je, prema tome, ne samo moguć nego i vjerovatan. Evo kako taj poraz izgleda:
Iran zadržava kontrolu nad Hormuškim moreuzom. Uobičajena pretpostavka da će se moreuz na ovaj ili onaj način ponovo otvoriti kada kriza završi, potpuno je neutemeljena. Iran nema interes da se vrati na status quo ante. Ljudi govore o podjeli između tvrdolinijaša i umjerenjaka u Teheranu, ali i umjerenjaci moraju shvatiti da Iran sebi ne može priuštiti da ispusti moreuz, bez obzira na to koliko bi dobar dogovor mislio da može dobiti.
Kao prvo, koliko je uopće pouzdan bilo kakav dogovor s Trumpom? Gotovo da se hvalio ponavljanjem japanskog iznenadnog napada na Pearl Harbor odobrivši ubistvo iranskog rukovodstva usred pregovora. Iranci ne mogu biti sigurni da Trump neće odlučiti ponovo napasti samo nekoliko mjeseci nakon postizanja dogovora. Također znaju da bi i Izraelci mogli ponovo napasti, jer se nikada ne ustručavaju djelovati onda kada smatraju da su im interesi ugroženi.
A interesi Izraela će biti ugroženi. Kao što su primijetili mnogi stručnjaci za Iran, režim u Teheranu bi iz ove krize mogao izaći mnogo snažniji nego što je bio prije rata, zadržavši ne samo svoj potencijalni nuklearni kapacitet, već i preuzevši kontrolu nad još efikasnijim oružjem: mogućnošću da globalno energetsko tržište drži kao taoca.
Kada Iranci govore o “ponovnom otvaranju” moreuza, oni i dalje pod tim podrazumijevaju zadržavanje moreuza pod svojom kontrolom. Iran neće moći samo tražiti naplatu za prolaz, već će moći i ograničiti tranzit samo na one nacije s kojima ima dobre odnose. Ako se neka zemlja bude ponašala onako kako se iranskim vladarima ne sviđa, oni će je moći kazniti samo usporavanjem, ili čak prijetnjom usporavanja toka njenih teretnih brodova na ulazu i izlazu iz tjesnaca.
Moć zatvaranja ili kontrole toka brodova kroz tjesnac je veća i direktnija od teorijske moći iranskog nuklearnog programa. Ova poluga omogućit će liderima u Teheranu da prisile države da ukinu sankcije i normalizuju odnose, ili će se u suprotnom suočiti s kaznama. Izrael će se naći izolovaniji nego ikad, dok Iran postaje bogatiji, ponovo se naoružava i čuva svoje opcije za razvijanje nuklearnog naoružanja u budućnosti. Može se čak desiti da Izrael više neće moći loviti iranske posredničke snage: u svijetu u kojem Iran ima uticaj na opskrbu energijom tolikog broja nacija, Izrael bi se mogao suočiti s ogromnim međunarodnim pritiskom da ne provocira Teheran u Libanu, Gazi ili bilo gdje drugo.
Novi status quo u tjesnacu također će dovesti do značajne promjene u relativnoj moći i uticaju, kako regionalno tako i globalno. U regionu će Sjedinjene Američke Države dokazati da su tek “tigar od papira”, što će prisiliti zaljevske i druge arapske države da se prilagode Iranu. Kao što su stručnjaci za Iran Reuel Gerecht i Ray Takeyh nedavno napisali: “Ekonomije arapskih zaljevskih država izgrađene su pod kišobranom američke hegemonije. Oduzmite to – i slobodu plovidbe koja ide uz to – i zaljevske države će neizbježno otići da mole u Teheran”.
Oni neće biti jedini. Sve nacije koje zavise od energije iz Zaljeva morat će s Iranom postići vlastite dogovore. Kakvog će izbora uopšte imati? Ako Sjedinjene Američke Države sa svojom moćnom Mornaricom ne mogu ili ne žele otvoriti moreuz, neće to moći učiniti ni bilo koja koalicija snaga s tek djelićem američkih kapaciteta.
Anglo-francuska inicijativa za nadzor moreuza nakon prekida vatre je pomalo smiješna. Francuski predsjednik Emmanuel Macron jasno je dao do znanja da će ova “koalicija” djelovati samo u mirnodopskim uslovima u moreuzu: pratit će brodove, ali samo ako im pratnja i ne treba. Ipak, uz iransku kontrolu, moreuz još dugo neće biti siguran. Kina vjerovatno ima određeni uticaj na Teheran, ali ni sama Kina ne može silom otvoriti moreuz.
Jedan od efekata ove transformacije mogla bi biti rastuća pomorska utrka velikih sila. U prošlosti je većina svjetskih nacija, uključujući i Kinu, računala na Sjedinjene Američke Države da i spriječe i riješe ovakve vanredne situacije. Sada su nacije u Evropi i Aziji, koje zavise od pristupa resursima Perzijskog zaljeva, bespomoćne pred gubitkom energetskih zaliha vitalnih za njihovu ekonomsku i političku stabilnost. Koliko dugo to mogu tolerisati prije nego počnu graditi vlastite flote, kao sredstvo za ostvarivanje uticaja u svijetu “svako za sebe” gdje su se red i predvidljivost urušili?
Američki poraz u Zaljevu imat će i šire globalne posljedice. Cijeli svijet može vidjeti da je samo nekoliko sedmica rata s drugorazrednom silom svelo američke zalihe oružja na opasno niske nivoe, bez ikakvog brzog rješenja na vidiku. Pitanja koja to otvara o američkoj spremnosti za još jedan veliki sukob mogla bi, ali i ne bi morala navesti Xi Jinpinga da pokrene napad na Tajvan, ili Vladimira Putina da pojača svoju agresiju na Evropu. Ali, u najmanju ruku, američki saveznici u istočnoj Aziji i Evropi sigurno će se zapitati o američkoj izdržljivosti u slučaju budućih sukoba.
Globalno prilagođavanje postameričkom svijetu se ubrzava. Nekada dominantna pozicija Amerike u Zaljevu samo je prva od brojnih žrtava.
klix.ba
