Goražde još traži pravdu za svoju ubijenu djecu: Potresno sjećanje na više od 548 ubijene i ranjene djece
U tišini koja je danas prekrila Goražde, među dječijim glasovima, cvijećem i pogledima roditelja koji već decenijama nose istu bol, obilježen je 14. maj, Dan sjećanja na ubijenu djecu Goražda u periodu od 1992. do 1995. godine.
Datum koji je prije četiri godine odlukom Gradskog vijeća Goražde uvršten u Kalendar značajnih događaja i ličnosti iz odbrambeno-oslobodilačkog rata, danas je ponovo otvorio najdublje rane grada na Drini. Rane koje nikada nisu zacijelile, jer iza njih nisu ostale presude, niti pravda.
Kroz simbolični performans “Tražimo pravdu”, u kojem je učestvovalo 151 dijete iz osnovnih škola, vrtića, Amaterske pozorišne scene i Pop rock škole Centra za kulturu, poslana je snažna poruka, da svako od te djece predstavlja jedno ugašeno djetinjstvo Goražda.
Selektivni pristup pravdi
I dok su se dječiji koraci kretali ulicama grada, roditelji i porodice ubijene djece polagali su cvijeće na centralno spomen-obilježje, ali i na mezarja Slatina i Gradina u Kopačima. Neki od njih već više od tri decenije dolaze sa istim pitanjem, kako je moguće da za ubijenu djecu niko nije odgovarao?
Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i autor knjige “Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995”, Muamer Džananović, podsjeća za Klix.ba da podaci govore o više od 548 ubijene i ranjene djece tokom opsade.
“Prije svega, zahvalan sam na inicijativi i činjenici da su moja istraživanja konsultovana i pomogla da se ovaj datum odredi kao Dan sjećanja na ubijenu djecu Goražda tokom opsade. Smatram da je ovo ujedno i dan kada se trebamo sjećati ranjene djece, djece kojoj su ubijeni ili ranjeni članovi porodice, kao i sve djece koja su preživjela opsadu, pretrpjela teške traume i koja će posljedice tih trauma vjerovatno nositi cijelog života. Utvrdio sam okolnosti 548 ubijene i ranjene djece i o tome objavio knjigu prije jedanaest godina. Istraživanja sam u međuvremenu nastavio i uspio evidentirati još troje djece ubijene tokom opsade Goražda. Podaci o njima bit će uneseni u drugo izdanje knjige”, ispričao je Džananović.
Ističe kako je porazno da za toliki broj ubijene i ranjene djece, i toliki broj ubijenih i ranjenih civila, kao i za višegodišnje granatiranje civilnih ciljeva, još uvijek ne postoji presuda koja bi jasno imenovala odgovorne i potvrdila puni karakter zločina počinjenih nad civilima Goražda.
“Goražde je eklatantan primjer selektivnog pristupa pravdi i ozbiljnog institucionalnog propusta, prije svega tužilaštava, da se žrtvama i njihovim porodicama osigura barem minimum satisfakcije kroz sudski utvrđenu istinu i kažnjavanje odgovornih”, kazao je Džananović.
Prvo masovno ubistvo djece u Goraždu dogodilo se upravo 14. maja 1992. godine, u tadašnjoj ulici Sandžačkih brigada. Tog dana ubijeni su Selvira Suljović i šesnaestogodišnji Mirsad Ćulov. Ranjen je i Selvirin devetogodišnji brat, kao i njihov otac. Za Ismaila Ćulova, brata ubijenog Mirsada i njegovu porodicu tog dana život je stao.
Rane najbližih
“Moj brat Mirsad Ćulov nije bio vojnik. Bio je dijete. Imao je svoje snove, svoje igre i svoje mjesto u našem domu koje ni danas nije prazno samo fizički, nego i u našim srcima. Njegova smrt 14. maja 1992. godine postala je simbol početka stradanja djece Goražda i dan koji danas cijeli grad obilježava kao Dan sjećanja na ubijenu djecu. Meni je on brat. Nama je dijete naše kuće. I dok ljudi danas spominju brojke i historiju, mi živimo bol koja nikada nije prestala. Svaki maj za nas je težak. Kako se približava godišnjica, vraćaju se slike, priče i tišina koja ostane poslije svega. Čovjek nekada pomisli da vrijeme olakša, ali postoje rane koje samo naučiš nositi”, ispričao nam je Ismail.
Najviše boli činjenica da za ubijenu djecu niko nije odgovarao onako kako bi pravda tražila, a djeca su ubijana granatama i snajperima, dok mnogi koji su to činili i danas slobodno žive. Teško je porodicama objasniti kako pravda može toliko kasniti. Još je teže majkama i očevima koji su ukopali svoju djecu.
“Ipak, kroz sve ove godine trudimo se pronaći snagu. Nalazimo je u vjeri, u dovi, u sjećanju i u ljudima koji nisu zaboravili. Nalazimo je u tome da se ime Mirsada Ćulova i sve ubijene djece Goražda spominje dostojanstveno i s poštovanjem. Jer zaborav bi bio druga smrt. Ne tražimo mržnju. Tražimo istinu, pravdu i da se nikada nikome ne ponovi ono što su prošla djeca Goražda. Naša je obaveza govoriti o njima, čuvati uspomenu i učiti mlađe generacije koliko je život svet i koliko je strašno kada dijete postane meta rata. Mirsad nije samo ime na spomeniku. On je naš brat, naše dijete i naša trajna rana“, ispričao je Ismail Ćulov.
Opsada Goražda trajala je 1.336 dana, i za to vrijeme i djeca su ubijana granatama, snajperima i na kućnim pragovima. Posljednje ubistvo djece dogodilo se 20. augusta 1995. godine, kada su ubijeni sedmogodišnja Selvedina Džafović, trogodišnji Armin Buljubašić i njegova sedmogodišnja tetična Šejla Užičanin.
Posebno je težak bio april 1994. godine, tokom operacije “Zvezda 94”, kada je u manje od mjesec dana ubijeno 20, a ranjeno 53 djece. Među prvima su stradali jedanaestogodišnja Medisa Zukić i njen osmogodišnji brat Haris, koji je podlegao dan kasnije.
Više od tri decenije poslije, Goražde i dalje traži pravdu za svoju ubijenu djecu. I možda je upravo zato najpotresnija slika ovog dana bila ona u kojoj 151 dijete stoji u tišini za 151 prekinuto djetinjstvo. U gradu koji pamti svoju ubijenu djecu, još uvijek pokušavaju pronaći odgovor kako svijet može nijemo gledati da djeca postaju mete, te još bolnije zašto se ovakvi zločini ne procesuiraju.
klix.ba
