KOLO SREĆE SE OKREĆE: Schmidtov nasljednik nova je glavobolja za Dodika, Čović ga željno iščekuje…
„Slobodna Bosna“ analizirala je mandat visokog predstavnika Christiana Schmidta koji je u Bosnu i Hercegovini stigao kao veliki prijatelj i potpora Draganu Čoviću i HDZ-au BiH, a odlazi kao političar kome Čović jedva čeka ugledati leđa. Zašto bi nova figura u OHR-u mogla promijeniti odnose u BiH — i zašto bi Dodik mogao izgubiti najviše, donosimo u nastavku.
Ostavka Christiana Schmidt i sve češće spominjanje Boruta Pahora kao potencijalnog nasljednika otvaraju pitanje kako bi se promijenila politička dinamika u Bosni i Hercegovini. Iako zasad nema službene potvrde takvog scenarija, sama mogućnost izaziva ozbiljne političke kalkulacije u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Zagrebu.
ČOVIĆEVA SLAMKA SPASA
Schmidt je na početku mandata imao vrlo dobar odnos s HDZ-om BiH i Draganom Čovićem. U periodu rasprava o izmjenama Izbornog zakona, Čović je otvoreno podržavao visokog predstavnika i očekivao snažnije intervencije OHR-a u pravcu koncepta takozvanog “legitimnog predstavljanja”. Čović je 2022. poručivao da Schmidt “mora završiti posao do kraja”, jasno aludirajući na izmjene izbornog sistema koje je HDZ smatrao ključnim političkim pitanjem, kako bi osigurao da ta stranka u narednih 20 godina ima zajamčenu poziciju u Predsjedništvu BiH.
Istovremeno je iz Zagreba dolazila snažna politička podrška Schmidtu. Hrvatski premijer Andrej Plenković uručio mu je Orden Ante Starčevića, što je u regionalnim političkim krugovima shvaćeno kao potvrda bliskih odnosa i zajedničkog razumijevanja hrvatske pozicije u BiH.
Međutim, odnos između Čovića i Schmidta s vremenom se značajno promijenio. Iako je Schmidt intervenirao u izborni sistem Federacije BiH, nije otišao onoliko daleko koliko je HDZ očekivao. Nije nametnuo model izbora člana Predsjedništva BiH koji bi trajno riješio hrvatsko pitanje onako kako to želi HDZ BiH, niti je kroz Bonske ovlasti zaključio institucionalnu reformu po mjeri Čovićevih zahtjeva.
Iz diplomatskih krugova, za „Slobodnu Bosnu“ tvrde da je Schmidt htio udovoljiti Čoviću, ali da je bio pod strahovitim pritiskom od strane zemalja članica PIC-a te je i to jedan od razloga zbog kojih Čović danas kritizira Schmidta.
Posebno osjetljivo postalo je pitanje državne imovine. Schmidt je zauzeo stav da je državna imovina pitanje države BiH, odbacujući mogućnost da entiteti samostalno raspolažu tom imovinom. Time je ušao u direktan sukob sa politikom Milorada Dodika, ali istovremeno udaljio i dio očekivanja HDZ-a koji je računao na fleksibilniji pristup institucionalnim nadležnostima.
Zbog toga je retorika HDZ-a prema Schmidtu postajala sve hladnija. Čović je kasnije govorio da bi “vrijeme bilo da visoki predstavnik ode iz BiH”, dok je Schmidt odgovarao da ostaje dok se ne ispune uslovi za zatvaranje OHR-a.
Sve glasnije se izgovara ime Boruta Pahora
Za razliku od Schmidta, Borut Pahor, biši premijer Slivenije, u regionu ima imidž političara dijaloga i kompromisa. Kao bivši predsjednik Slovenije održavao je dobre odnose i sa Zagrebom i sa Sarajevom, ali i sa srpskim političkim predstavnicima. Upravo ta činjenica čini ga potencijalno mnogo prihvatljivijim širem spektru aktera u BiH.
Za HDZ BiH Pahor bi mogao predstavljati poželjniju figuru od Schmidta. Njegovi bliski odnosi s Plenkovićem i političkim vrhom Hrvatske vjerovatno bi otvorili prostor za manje konfrontacijski odnos između Mostara i OHR-a. Istovremeno, bošnjačke stranke bi ga vjerovatno lakše prihvatile jer nema njemački intervencionistički imidž niti reputaciju političara koji preferira jednostrane poteze.
No upravo tu dolazi do pitanja zašto bi eventualni dolazak Pahora mogao predstavljati problem za Dodika.
Dodikova politika posljednjih godina snažno se oslanjala na osporavanje legitimiteta Schmidta. Tvrdio je da Schmidt nije legalno imenovan jer njegovo imenovanje nije potvrđeno u Vijeću sigurnosti UN-a, nazivao ga predstavnikom zapadnih centara moći i koristio sukob s OHR-om kao važan dio političke mobilizacije u Republici Srpskoj.
GLAVOBOLJE ZA DODIKA
Kod Pahora bi takva strategija bila znatno teža.
Slovenija nema političku težinu “velike sile”, Pahor nema reputaciju agresivnog intervencioniste, a njegov javni stil godinama je bio izrazito pomirljiv. Zbog toga bi Dodiku bilo mnogo teže uvjeravati domaću i međunarodnu javnost da je riječ o neprijateljski nastrojenom strancu koji djeluje protiv RS-a.
Još važnije, Pahor bi potencijalno mogao popraviti odnose između HDZ-a i bošnjačkih stranaka. To bi za Dodika predstavljalo ozbiljan politički problem jer njegova pregovaračka snaga često raste upravo onda kada su Sarajevo i Mostar u otvorenom sukobu.
Ako bi novi visoki predstavnik uspio smanjiti tenzije između hrvatskih i bošnjačkih političkih blokova, vratiti fokus na europske integracije i otvoriti ozbiljniji dijalog o izbornoj reformi, Dodik bi mogao ostati politički izoliraniji nego danas.
Ipak, to ne znači da bi dolazak Pahora automatski riješio političku krizu u BiH. Temeljni sukobi ostali bi isti: različite vizije države, sporovi oko nadležnosti, državne imovine i budućeg ustavnog uređenja.
Zato bi i Pahor, uprkos diplomatskom pristupu, vjerovatno prije ili kasnije došao u sukob s akterima koji žele oslabiti državne institucije BiH. Razlika bi bila prije svega u tonu i političkoj atmosferi — ali ne nužno i u samoj suštini konflikta.
Stoga nije ni čudo da Dodik već sada zastupa tezu koju je iznio i ruski ambasador pri UN-u Vasilij Nebenzja, priželjkujući da se odmah zatvori Ured OHR-a.
Slobodna Bosna
