Sedmi je dan otkako smo u Torontu. Danas napuštamo grad koji nas je dočekao kao domaćin, ali nas je, možda i važnije od toga, podsjetio na jednu veliku istinu: multikulturalnost nije ono što napišete u svečanom govoru, nego ono što živite na ulici, u metrou, restoranu, na stadionu, u redu za kafu i u razgovoru s nepoznatim ljudima.
Toronto je, na prvi pogled, ogroman, brz i hladan grad. Ali već nakon nekoliko dana shvatite da njegova snaga nije samo u neboderima, organizaciji i tome što funkcioniše kao mašina. Njegova stvarna snaga je u tome što se ljudi različitih porijekla ne trpe zato što moraju, nego žive zajedno zato što je to ovdje postalo normalno. Niko se ne čudi tuđem jeziku, akcentu, imenu, zastavi ili dresu. Sve to postoji jedno pored drugog, bez potrebe da se svakog dana objašnjava zašto postoji.
I upravo tu, iz Toronta, Bosna i Hercegovina boli više nego iz Sarajeva, Mostara, Banje Luke ili bilo kojeg našeg grada. Jer mi smo zemlja koja o multikulturalnosti govori glasno, često i svečano, ali je prečesto ne zna živjeti mirno, prirodno i dostojanstveno. Kod nas se različitost još uvijek koristi kao političko oružje, kao granica, kao dokaz protiv nekoga, a ne kao prednost. Mi se hvalimo bogatstvom kultura, vjera i tradicija, a onda ih u praksi prebrojavamo, dijelimo i zatvaramo u svoje male torove.
Toronto nije savršen grad. Nema takvog grada. Ali razlika je u tome što se ovdje sistem ponaša kao da različitost treba organizovati, zaštititi i uključiti u svakodnevni život. U Bosni i Hercegovini se različitost najčešće poziva na svečanosti, u promotivne spotove i diplomatske rečenice, dok se u stvarnom životu vrlo često od nje pravi problem. Kod nas je previše onih koji bi da BiH bude multikulturalna samo onda kada to lijepo zvuči pred svijetom, ali ne i onda kada treba komšiji priznati pravo da bude drugačiji.
Reporter “Avaza” s dvije Srpkinje, Makedoncem i Sirijcem na bosanskoj zabavi noć prije utakmice. Avaz
Zato je sedam dana u Torontu bilo više od sportskog putovanja. Naravno, ovdje smo došli zbog reprezentacije BiH, zbog Zmajeva, zbog utakmice, navijača i Svjetskog prvenstva. Ali utakmice često otvore i neke druge teme. Na tribinama, u gradu i među našim ljudima iz dijaspore vidjelo se koliko Bosna i Hercegovina može biti velika kada izađe iz svojih malih strahova. Vidjelo se koliko nas ima, koliko vrijedimo i koliko se lako prepoznajemo, čak i hiljadama kilometara daleko od kuće.
A onda ostane pitanje: zašto tu širinu tako teško uspijevamo sačuvati kod kuće?
Možda zato što smo predugo učeni da se identitet brani od drugog, a ne s drugim. Možda zato što se kod nas ljubav prema svome često mjeri distancom prema tuđem. Možda zato što su oni koji najviše govore o zaštiti naroda odavno zaboravili da narod ne čine parole, nego ljudi koji žele normalan život, posao, sigurnost, poštovanje i pravo da ne budu stalno zarobljeni u prošlosti.
Toronto nam ne treba biti model koji ćemo slijepo kopirati. Bosna i Hercegovina ima svoju historiju, svoje rane, svoje posebnosti i svoje probleme. Ali Toronto jeste primjer jedne važne stvari: različitost ne mora biti izgovor za strah. Može biti prednost. Može biti svakodnevica. Može biti nešto što ne razara grad, nego ga čini većim.
Dok danas idemo prema Salt Lake Cityju, ostaje osjećaj da iz Toronta ne nosimo samo priču o utakmici i nekoliko dana života u velikom svjetskom gradu. Nosimo i ogledalo. U njemu se vidi šta Bosna i Hercegovina voli reći da jeste, ali se vidi i koliko još mora uraditi da bi to zaista postala.
Jer multikulturalnost nije kada se različiti slikaju zajedno.
Multikulturalnost je kada različiti mogu živjeti zajedno, bez straha, bez poniženja i bez stalne potrebe da dokazuju da tu pripadaju. Toronto to, sa svim svojim manama, živi mnogo bolje nego što mi o tome govorimo. A Bosna i Hercegovina će biti istinski velika tek onda kada tu lekciju prestane slušati izdaleka i počne je živjeti kod kuće.
avaz
