“SB” INTERVJU / MUAMER DŽANANOVIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA PROTIV ČOVJEČNOSTI: “Posebno zabrinjava kada Mladića veličaju ljudi rođeni poslije rata, odnos Vučića prema ratnom zločincu…”

Smrt ratnog zločinca Ratka Mladića ne znači i kraj politike koja ga je stvorila i decenijama pokušavala pretvoriti u nacionalni simbol. Najave da bi osuđeni ratni zločinac mogao biti ispraćen uz državne počasti u Srbiji, kao i poruke političara koji ga veličaju ili relativiziraju njegovu odgovornost, ponovo su otvorile pitanje suočavanja s prošlošću, negiranja genocida i odnosa prema žrtvama. Istovremeno, gotovo tri decenije nakon genocida u Srebrenici, porodice još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, dok se u javnom prostoru i dalje vode političke i historijske bitke oko sudski utvrđenih činjenica.

Može li se glorifikacija čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid posmatrati kao nastavak negiranja genocida, koliko institucije Bosne i Hercegovine zaista primjenjuju zakone koji sankcioniraju takvo djelovanje i koliko je Evropska unija spremna insistirati na suočavanju Srbije s ratnom prošlošću? O ovim, ali i o posljedicama koje veličanje ratnih zločinaca može imati na nove generacije, za „Slobodnu Bosnu“ govori dr. sc. Muamer Džananović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Može li se glorifikacija Ratka Mladića posmatrati kao nastavak negiranja genocida drugim sredstvima, odnosno kao pokušaj da se od osuđenog ratnog zločinca napravi nacionalni heroj?

Da, smatram da je glorifikacija jedan od načina na koji se negiranje genocida nastavlja i učvršćuje u javnom prostoru. Negiranje obuhvata i pokušaje opravdavanja zločina, poništavanja odgovornosti njihovih počinilaca i predstavljanja tih ljudi kao političkih i nacionalnih uzora. Kada se osoba, pravosnažno osuđena za genocid i druge zločine, proglašava nacionalnim herojem, njenim se postupcima daje pozitivno društveno značenje.

U današnjem veličanju prepoznajem nastavak institucionalnog nastojanja da se sačuva političko i ideološko naslijeđe kojem je Mladić pripadao. Politika čiji su nosioci bili Milošević, Karadžić i Mladić može nastaviti djelovati kroz svoje sljedbenike, institucije, obrazovanje, javne poruke.

Zato ne prihvatam stav da nije važno šta neki negator govori jer mi znamo šta se dogodilo i šta su sudovi utvrdili. Važno je, jer se takvim govorom oblikuje društvo u kojem živimo. Negiranje genocida nije bezazlen govor. Ono povređuje dostojanstvo preživjelih i porodica žrtava, produbljuje nepovjerenje i može djelovati zastrašujuće, posebno na povratnike. Naša obaveza je da mu se suprotstavljamo znanjem, javnim djelovanjem i primjenom zakona.

Da li je problem u Krivičnom zakonu BiH ili u tome što institucije, prije svega Tužilaštvo BiH, ne provode zakon?

Mišljenja sam da je osnovni problem u nedovoljno dosljednoj i djelotvornoj primjeni zakona. Pravni osnov postoji. Ne bi bilo tačno reći da primjene zakona uopće nema. Postoje pravosnažne presude Vojinu Pavloviću, kojem je izrečena jedinstvena kazna od tri godine i šest mjeseci zatvora, i Miodragu Maliću, osuđenom na tri godine zatvora zbog veličanja Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Ti predmeti potvrđuju da zakon može biti primijenjen i da postoji sudska praksa na koju se institucije mogu osloniti. Međutim, pojedinačne presude ne mogu zamijeniti dosljednu primjenu zakona. Izostanak procesuiranja najutjecajnijih političkih i javnih ličnosti koji negiraju genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine i veličaju presuđene ratne zločince u praksi predstavlja njihovu zaštitu od odgovornosti i šalje poruku da zakon ne važi jednako za sve. Njihovo procesuiranje značajno bi doprinijelo smanjenju negiranja genocida i njegovih štetnih posljedica, jer bi pokazalo da politička moć i javni utjecaj nikoga ne mogu staviti iznad zakona. Zapravo, te ličnosti svojim negiranjem genocida i drugih ratnih zločina te glorificiranjem pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca podstiču ljude poput Pavlovića i Malića da čine isto. One su izvor masovnog negiranja i glorificiranja, a kao osobe na javnim funkcijama takvom djelovanju daju institucionalni značaj i podršku. Njihovim kažnjavanjem značajno bi se smanjili negiranje i glorificiranje, što bi doprinijelo i efikasnosti pravosuđa jer bi se smanjio broj takvih sudskih postupaka.

Posebno smatram pogrešnim svođenje društvene štetnosti negiranja na pitanje je li se neko pojedinačno osjetio uvrijeđenim. U pitanju su i ravnopravnost, sigurnost, povjerenje među ljudima i autoritet pravosuđa. Kada institucionalna reakcija izostaje, dojam je da je takvo ponašanje dopušteno.

Šta Mandićevo izražavanje saučešća porodici Ratka Mladića govori o crnogorskom društvu i političkim elitama? Može li Crna Gora graditi evropski identitet i tolerirati takve poruke iz vrha vlasti?

Ovaj postupak prije svega govori o odgovornosti Andrije Mandića i političke opcije u čije je ime nastupio. On je saopćio da saučešće upućuje u svoje ime i u ime Nove srpske demokratije. Funkcija predsjednika Skupštine njegovoj javnoj poruci daje dodatnu političku težinu. Istovremeno, reakcije predsjednika Jakova Milatovića i drugih zvaničnika pokazuju da se crnogorsko društvo i njegova politička scena ne mogu svesti na Mandićev stav.

Evropski identitet mora se pokazivati odnosom prema ljudskim pravima, vladavini prava i žrtvama zločina. Crna Gora može graditi takvu budućnost ako njene institucije jasno odbacuju rehabilitaciju osuđenih ratnih zločinaca i zahtijevaju političku odgovornost za poruke koje je podstiču. Odnos prema ratnoj prošlosti sastavni je dio vjerodostojnosti evropskog opredjeljenja. Evropska budućnost ne može se uvjerljivo graditi dok osobe na najvažnijim državnim funkcijama svojim javnim porukama relativiziraju ratne zločine, zanemaruju pravosnažne presude međunarodnih sudova i vrijeđaju dostojanstvo žrtava.

Koliko se Srbija igra s najavama Mladićeve sahrane uz najviše državne počasti i Vučićevim pozivanjem na odluku porodice?

Ministar pravde Srbije najavljuje najviše državne počasti, dok predsjednik govori o željama porodice i nepoznatim detaljima sahrane. Međutim, odluka porodice o mjestu ukopa i odluka države o dodjeljivanju počasti dvije su različite stvari. Za državnu ceremoniju, angažiranje vojske i odavanje zvaničnih počasti odgovaraju institucije koje takve odluke donose. Ovdje treba podsjetiti i na presudu Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007. godine. Sud je utvrdio da je Srbija prekršila obavezu sprečavanja genocida u Srebrenici, kao i obaveze iz Konvencije o genocidu time što nije izručila Ratka Mladića Haškom tribunalu i u potpunosti sarađivala s njim. Posebno je porazno da iz institucija države čija je odgovornost za te propuste pravosnažno utvrđena danas dolaze najave državnih počasti upravo tom čovjeku. Takav postupak predstavljao bi vrhunac institucionalne glorifikacije osuđenog počinioca genocida i pokazao koje naslijeđe vlast smatra dostojnim javnog priznanja.

Odnos Aleksandra Vučića prema Ratku Mladiću i sličnim pitanjima treba posmatrati i u svjetlu njegovog vlastitog političkog djelovanja. Brojni primjeri svjedoče o njegovom odnosu prema devedesetim godinama. Podsjećam, na primjer, da je 20. jula 1995. godine sa skupštinske govornice izgovorio: “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana.” Ta prijetnja Bošnjacima ostaje neizbrisiv dio njegove političke biografije.

U današnjem iskazivanju brige za Mladića, napadima na sud koji ga je osudio i najavama počasti koje dolaze iz vlasti Srbije ne vidim suštinski odmak od politike iz koje je takva prijetnja proizašla. Od predsjednika Srbije koji se zaista odmakao od politike devedesetih i koji je istinski posvećen miru i pomirenju očekivalo bi se da svoju političku moć i institucionalne resurse usmjeri prema pronalasku nestalih, otvaranju arhiva i otkrivanju istine. Očekivalo bi se da od Mladićevih nekadašnjih saradnika i svih koji raspolažu informacijama zatraži otkrivanje lokacija preostalih grobnica. Još se traga za približno hiljadu žrtava genocida u Srebrenici i hiljadama drugih nestalih u Bosni i Hercegovini. Govorimo o ljudima čiji su posmrtni ostaci premještani radi prikrivanja zločina, pa su dijelovi tijela iste osobe pronalaženi u više međusobno udaljenih masovnih grobnica. Njihove porodice još čekaju mogućnost da dostojanstveno ukopaju svoje najmilije, dok vlasti Srbije najavljuju počasti čovjeku odgovornom za njihova ubistva. Upravo zato negiranje genocida posmatram kao nastavak njegovog razornog djelovanja u društvu. Smrt zločinca Mladića ne prekida taj proces ako njegove sljedbenike i dalje okupljaju iste ideje, a institucije njegov lik pretvaraju u simbol nacionalnog ponosa. Zbog toga smo u ime Instituta uputili zahtjev Međunarodnom rezidualnom mehanizmu da razmotri raspoložive pravne, proceduralne i institucionalne mogućnosti postupanja. Svjesni smo ograničenja njegovih nadležnosti i mogućnosti da naš zahtjev neće spriječiti najavljene počasti. Ipak, smatrali smo svojom obavezom da reagiramo. Naš zahtjev i saopćenje istovremeno su javni podsjetnik na sudski utvrđene činjenice, odgovornost Srbije i odnos njenih najviših zvaničnika prema zločinima i žrtvama.

Da li je Evropska unija previše blaga prema Srbiji kada je riječ o suočavanju s ratnim zločinima i negiranju genocida?

Mislim da apsolutno jeste kada se reakcija iscrpljuje u saopćenjima, a odnos vlasti prema presudama i žrtvama nema dovoljno ozbiljnu težinu u političkim odnosima i procesu pristupanja. Evropska unija jasno je osudila negiranje genocida, revizionizam i veličanje osuđenih ratnih zločinaca, uključujući zajedničku izjavu povodom ovogodišnje godišnjice genocida u Srebrenici. Dakle, javno proklamirani standard postoji. Pitanje je koliko se on dosljedno primjenjuje. Smatram da se napredak u evropskim integracijama mora procjenjivati i kroz konkretno djelovanje, uključujući poštovanje presuda, procesuiranje odgovornih, saradnju u potrazi za nestalima i prekid institucionalne podrške veličanju zločinaca. Srbija odgovara za odluke svojih vlasti, a Evropska unija za dosljednost vlastitih kriterija. Kratkoročni politički i ekonomski interesi ne bi smjeli potisnuti ta pitanja. Stabilnost regije dugoročno zavisi i od toga hoće li se jasno odbaciti politike koje opravdavaju progon i masovno nasilje. Zato očekujem da se evropska načela prepoznaju u konkretnim odlukama i odnosu prema odgovornim nosiocima vlasti.

Šta je najveća opasnost ako nove generacije odrastaju uz poruku da čovjek osuđen za genocid može biti nacionalni heroj?

Najveća opasnost je usvajanje uvjerenja da pripadnost počinioca vlastitom narodu može opravdati i najteže zločine. Ako se čovjek osuđen za genocid predstavlja kao uzor, mladima se šalje poruka da vrijednost ljudskog života zavisi od nacionalnog ili vjerskog identiteta i da se odgovornost može poništiti pozivanjem na nacionalni interes. Posebno zabrinjava kada Mladića veličaju ljudi rođeni poslije rata. Oni svoj odnos prema njemu oblikuju kroz poruke koje primaju u porodici, školi, medijima, političkom životu i na društvenim mrežama. Zato odgovornost moramo tražiti i kod odraslih i institucija koje stvaraju takvo okruženje. Posljedice se mogu vidjeti u odsustvu empatije prema žrtvama, neprijateljstvu prema vršnjacima druge nacionalnosti i većoj prihvatljivosti diskriminacije i nasilja. Time se stvara podloga za nove podjele i sukobe. Mladima treba omogućiti susret s dokumentima, svjedočenjima preživjelih i životnim pričama ubijenih ljudi. Žrtve moraju dobiti lice, ime i biografiju. Generacije rođene nakon rata ne nose krivicu za počinjene zločine. Na nama je odgovornost da im prenesemo znanje i razvijamo sposobnost da prepoznaju i odbace njihovo opravdavanje. Uposlenici našeg Instituta autori su više udžbenika i priručnika koji se koriste u školama. Nažalost, njihova primjena ograničena je na pojedine kantone u Federaciji Bosne i Hercegovine. Znanje o genocidu i drugim zločinima ne smije zavisiti od toga u kojem dijelu države dijete odrasta i po kojem nastavnom programu se obrazuje.

Političke strukture i Ured visokog predstavnika moraju pronaći djelotvoran način da učenje o genocidu u Srebrenici i drugim ratnim zločinima utvrđenim pravosnažnim presudama međunarodnih sudova postane obavezan dio obrazovanja u cijeloj Bosni i Hercegovini. To bi bio važan korak prema boljoj budućnosti i izgradnji odnosa zasnovanih na činjenicama, odgovornosti i poštovanju žrtava. Iskreno, nisam optimista da će se to uskoro desiti, ali od toga ne treba odustati. Bolji je politički momenat bio prije dvadesetak godina. Teško je očekivati takvu promjenu danas dok negiranje genocida i veličanje zločinaca služe političkoj mobilizaciji, a institucije ne pokazuju dovoljno odlučnosti da se tome suprotstave. Posebno zabrinjava što se takvim odnosom prema prošlosti odgajaju nove generacije koje će iste obrasce prenositi dalje.

Koliko je važno da nauka nastavi istraživati Mladićevu ulogu i lanac odgovornosti? Može li historiografija dugoročno odgovoriti na pokušaje rehabilitacije?

To je izuzetno važno. Presude utvrđuju individualnu krivičnu odgovornost u okvirima konkretnih optužnica i pravila sudskog postupka. Nauka ima obavezu da nastavi istraživati širi historijski i društveni kontekst: političke ciljeve, donošenje odluka, komandne veze, finansiranje, logistiku, propagandu i prikrivanje zločina. Mladićevu ulogu potrebno je proučavati u odnosu na vojne, političke i policijske strukture s kojima je djelovao, kao i veze tih struktura sa Srbijom i Saveznom Republikom Jugoslavijom. Fokusiranje isključivo na njegovu ličnost može zakloniti pitanje kako je čitav sistem funkcionirao i ko je omogućavao njegovo djelovanje.

Historiografija može biti snažan odgovor na rehabilitaciju ako ostane dosljedna kritici izvora, provjerljivosti i naučnoj odgovornosti. Mora jasno razlikovati sudski utvrđene činjenice od novih istraživačkih zaključaka i svaki zaključak potkrijepiti dokazima. Za to su potrebni dostupni arhivi, očuvana dokumentacija i kontinuirana podrška istraživanju. Dugoročno, cilj je da društvo razumije kako su zločini pripremljeni, omogućeni i počinjeni, kako bi moglo prepoznati politike koje ponovo pokušavaju opravdavati njihove ciljeve i posljedice.

SB