“RATKO MLADIĆ JE MRTAV, BOSNA NIJE”: Jasmin Mujanović objavio snažan tekst nakon njegove smrti
Ratko Mladić je umro u zatvoru, pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Politolog Jasmin Mujanović u autorskom tekstu za New Lines Magazine njegovu smrt suprotstavlja opstanku Bosne i Hercegovine, Sarajeva i zajednica koje su njegove snage pokušavale uništiti.
“Ratko Mladić, osuđeni za genocid, mrtav je”, počinje Mujanović tekst pod naslovom “The House Ratko Mladić Could Not Destroy”, odnosno “Dom koji Ratko Mladić nije uspio uništiti”.
Mladić je preminuo bolestan i u pritvoru, služeći doživotnu kaznu u Hagu. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) proglasio ga je krivim po 10 od 11 tačaka optužnice, među kojima su genocid, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje stanovništva Sarajeva, nezakoniti napadi na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Bio je komandant Glavnog štaba Vojske RS tokom genocida u Srebrenici, a pravosnažno je osuđen i zbog kampanje snajperskog i artiljerijskog terorisanja stanovništva Sarajeva.
Mujanović piše da je Mladić umro u zatvoru zbog svoje uloge u sistemu koji je donosio ubistva, mučenja, progone i protjerivanja desetina hiljada ljudi.
Prema njegovoj interpretaciji, Mladić je zajedno s političkim strukturama koje su podržavale projekt stvaranja “Velike Srbije” težio Bosni i Hercegovini iz koje bi veliki dio bošnjačkog stanovništva bio nasilno uklonjen.
Autor potom kroz cijeli tekst ponavlja jednu formulaciju – da je Mladić “umro kao kukavica” – suprotstavljajući njegove postupke ljudima koji su tokom rata ostajali uz svoje zajednice i izlagali vlastiti život opasnosti.
Palić, Buturović i otpor
Prvi primjer koji Mujanović navodi odnosi se na događaje kod Bužima u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini.
Autor tvrdi da su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) tokom rata bili blizu toga da zarobe Mladića na terenu. Prema njegovom prikazu, Mladić je nakon sloma dijela linija snaga bosanskih Srba pobjegao sa svojim pratiocima tako brzo da su iza njega ostali lični predmeti, među kojima i oficirska kapa.
Tu epizodu Mujanović koristi kao uvod u priču o pukovniku Avdi Paliću, komandantu odbrane Žepe.
Žepa je približno 40 mjeseci bila pod opsadom snaga pod komandom Mladića i imala je status zaštićene zone Ujedinjenih nacija.
Kada je u julu 1995. godine postalo jasno da će enklava pasti, Palić je učestvovao u pregovorima kojima je omogućena evakuacija gotovo cjelokupnog civilnog stanovništva, a zatim i pripadnika njegovih snaga.
Nakon pada Žepe otišao je u kompleks UN-a kako bi pregovarao o evakuaciji preostalih stanovnika. Tamo se sastao i s Mladićem, nakon čega su ga odvele snage bosanskih Srba i više nije viđen na slobodi. OHR je kasnije potvrdio da je Palić ubijen, dok su njegovi posmrtni ostaci identificirani tek 2009. godine.
Mujanović podsjeća i na videosnimak jednog od Palićevih susreta s pripadnicima Vojske RS.
“Ja sam taj Avdo kojeg tražite”, kaže Palić uz osmijeh dok prilazi oficiru, prema opisu autora.
Poslije je zarobljen, a njegova porodica godinama nije znala gdje se nalazi niti šta mu se dogodilo. Njegovi ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici još 2001. godine, ali su definitivno identificirani DNK analizom osam godina kasnije.
Sljedeća osoba koju Mujanović suprotstavlja Mladiću jeste Aida Buturović, bibliotekarka Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine.
U noći između 25. i 26. augusta 1992. godine sarajevska Vijećnica pogođena je zapaljivim artiljerijskim projektilima i izgorjela. Uništeno je oko 80 posto bibliotečkog fonda, odnosno približno dva miliona knjiga, časopisa, dokumenata i drugih bibliotečkih jedinica.
Buturović i njene kolege pokušavali su iz plamena iznijeti knjige i drugu građu.
Nakon što je učestvovala u spašavanju bibliotečkog fonda, Buturović je na putu kući pogođena gelerom granate i ubijena. Imala je 32 godine i radila je na doktorskoj disertaciji.
Mujanović upravo njenu smrt koristi kao jednu od centralnih slika teksta: dok su snage pod komandom Mladića pokušavale uništiti kulturno pamćenje Sarajeva, ljudi poput Aide Buturović ulazili su u vatru da bi spasili knjige.
Autor u istom kontekstu spominje i razaranje Orijentalnog instituta u Sarajevu, čiji su rukopisi, biblioteka i arhiv uništeni u granatiranju nekoliko mjeseci ranije, 18. maja 1992. godine.
Mujanović zatim prelazi na privatnu tragediju porodice Mladić.
Njegova kćerka Ana Mladić izvršila je samoubistvo 24. marta 1994. godine, očevim pištoljem. Imala je 23 godine.
Prema verziji koju prenosi autor, bila je zaljubljena u mladog srbijanskog ljekara koji je bio zgrožen onim što se događalo u Bosni i Hercegovini te je od nje tražio da se odrekne politike svog oca.
Mujanović taj događaj koristi u izrazito polemičnom dijelu teksta, navodeći da je Mladić bio slomljen smrću vlastitog djeteta, dok su snage kojima je komandovao nastavile ubijati tuđu djecu i njihove roditelje.
Nakon rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina sačuvana je kao međunarodno priznata država, dok je RS postao jedan od njena dva entiteta.
Mujanović piše da je taj ishod značio poraz projekta prema kojem bi teritorije zauzete progonom, masovnim ubistvima, seksualnim nasiljem, logorima, mučenjem i uništavanjem kulturnog i vjerskog naslijeđa bile izdvojene iz Bosne i Hercegovine i pripojene Srbiji.
Mladić se nakon rata skrivao 16 godina.
Autor podsjeća da su ga tokom tog perioda štitili pripadnici i dijelovi srbijanskog sigurnosnog aparata, sve dok u maju 2011. godine nije uhapšen u Lazarevu kod Zrenjanina.
Na fotografijama nakon hapšenja izgledao je potpuno drugačije od ratnog komandanta koji se devedesetih samouvjereno pojavljivao pred kamerama – ostario, bolestan i vidno narušenog zdravlja.
Mujanović potom svoju kritiku prenosi na današnju politiku u entitetu RS.
On tvrdi da političke strukture u Banjoj Luci nastavljaju pritiskati Bošnjake povratnike u istočnoj Bosni i Hercegovini te zaposlenike Memorijalnog centra Srebrenica. Navodi incidente protiv povratničkih preduzeća i vjerskih objekata, kao i dugogodišnje sporove oko prava bošnjačke djece da svoj jezik u školama nazivaju bosanskim.
Te tvrdnje u New Linesu dio su šire političke argumentacije autora o poslijeratnim posljedicama nacionalizma i ne treba ih čitati kao dio presude Ratku Mladiću.
Mladić je mrtav, BiH postoji
Posljednji dio Mujanovićevog teksta okreće perspektivu.
“Ratko Mladić je mrtav, ali Bosna i Hercegovina je suverena, međunarodno priznata država”, piše autor.
Sarajevo, grad koji su snage pod njegovom komandom godinama granatirale i držale pod opsadom, danas opisuje kao grad festivala, proslava, turista i svakodnevnog života.
Obnovljena Vijećnica posebno snažno ilustrira tu poruku.
Zgrada koja je u augustu 1992. godine gotovo potpuno izgorjela rekonstruirana je i ponovo otvorena 2014. godine. Danas u njoj ponovo djeluju kulturni, umjetnički i javni sadržaji, kao i Gradsko vijeće Sarajeva.
Mujanović potom navodi Srebrenicu, tvrdeći da su tokom posljednjih pet godina između dvije trećine i tri četvrtine djece školskog uzrasta na području Srebrenice Bošnjaci. Taj podatak u tekstu New Linesa iznesen je bez izvora, pa ga treba tretirati kao tvrdnju autora, a ne kao neovisno potvrđenu statistiku.
Za završnu sliku izabrao je Esmira Bajraktarevića, reprezentativca Bosne i Hercegovine rođenog u Appletonu u Wisconsinu, čiji su roditelji porijeklom iz područja Srebrenice.
Bosna i Hercegovina je u martu 2026. godine izborila drugi nastup na Svjetskom prvenstvu pobjedom protiv Italije u baražu.
Nakon rezultata 1:1, utakmica je odlučena izvođenjem jedanaesteraca, a upravo je Bajraktarević realizirao odlučujući penal kojim je reprezentacija osigurala plasman.
New Lines u izvornom tekstu taj trenutak naziva njegovim “pobjedničkim golom”, ali preciznije je riječ o odlučujućem jedanaestercu.
Mujanović piše da je uspjeh reprezentacije pokrenuo višesedmičnu fudbalsku euforiju među Bosancima i Hercegovcima širom svijeta.
Za njega je to završna simbolika cijele kolumne: slika Bosne i Hercegovine koja se svijetu više ne predstavlja samo kroz rat, masovne grobnice i patnju nego i kroz radost, humor, sport i svakodnevni život.
Mladić je, prema autoru, pokušao iza sebe ostaviti zemlju očišćenu od ljudi koje je smatrao preprekom svom političkom projektu.
Umjesto toga, umro je kao zatvorenik pravosnažno osuđen za genocid i druge najteže međunarodne zločine, dok Bosna i Hercegovina postoji kao međunarodno priznata država.
Sarajevo živi, spaljena Vijećnica je obnovljena, Srebrenica nije ostala bez Bošnjaka, a djeca porodica koje su prognane iz istočne Bosne danas igraju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
To je suština naslova Mujanovićevog teksta – “dom” koji Ratko Mladić nije uspio uništiti nije jedna kuća ili jedna građevina.
To je Bosna i Hercegovina.
Izvor: New Lines Magazine, autorski tekst politologa Jasmina Mujanovića.
