Preopasno za ljude, savršeno za zvijeri: Kako je Černobil od zone smrti postao oaza divljine
Četiri decenije nakon najgore nuklearne katastrofe u historiji, černobilska zona isključenja i dalje je mjesto preopasno za ljudski život. Ipak, tamo gdje su ljudi zauvijek otišli, a ruska invazija ostavila nove ožiljke u vidu rovova i minskih polja, priroda je pritisnula “dugme za reset”.
Zagađenim prostranstvom, koje je postalo previše opasno za ljude, danas slobodno lutaju najdivljiji konji na svijetu. Širom černobilske zone isključenja, konji Prževalskog, zdepasti, pješčane boje i izgleda koji pomalo podsjeća na igračke, pasu u radioaktivnom pejzažu većem od cijelog Luksemburga.
Eksplozija u nuklearnoj elektrani u tadašnjoj Ukrajinskoj SSR, 26. aprila 1986. godine, proširila je radioaktivni oblak širom Evrope i primorala vlasti da evakuišu čitave gradove, raselivši na desetine hiljada ljudi. Bila je to najgora nuklearna katastrofa u historiji.
Četiri decenije kasnije, Černobil, koji se u Ukrajini piše i izgovara kao “Čornobil”, i dalje je preopasan za ljude. Ipak, divlje životinje su se vratile.
Vukovi sada krstare ogromnom ničijom zemljom koja se proteže kroz Ukrajinu i Bjelorusiju, a smeđi medvjedi su se vratili po prvi put nakon više od stotinu godina. Populacije risova, losova, običnih jelena, pa čak i čopori pasa lutalica, ponovo su u porastu.
Konji Prževalskog, porijeklom iz Mongolije, koji su nekada bili na samoj ivici izumiranja, naseljeni su ovdje 1998. godine u sklopu naučnog eksperimenta.
Poznati kao “takhi” (duh) u Mongoliji, ovi konji se razlikuju od domaćih pasmina: imaju 33 para hromosoma, u poređenju sa 32 kod pitomih konja. Današnje ime dobili su po ruskom istraživaču koji ih je prvi zvanično opisao.
“Činjenica da u Ukrajini danas postoji slobodna populacija ovih konja predstavlja pravo malo čudo,” kaže Denys Vyshnevskyi, glavni naučnik za zaštitu prirode u ovoj zoni.
Bez prisustva i uticaja ljudi, dodaje on, dijelovi zone isključenja danas podsjećaju na evropske pejzaže od prije nekoliko stoljeća, i naglašava: “Priroda se relativno brzo i efikasno oporavlja”.
Transformacija je vidljiva na svakom koraku. Drveće probija kroz napuštene zgrade, putevi nestaju u šumi, a izblijedjeli sovjetski znakovi stoje pored nakrivljenih drvenih krstova na zapuštenim grobljima.
Skrivene kamere pokazuju da se konji prilagođavaju na potpuno neočekivane načine. Sklanjaju se u urušene štale i napuštene kuće kako bi se zaštitili od ekstremnih vremenskih prilika i insekata, a tamo znaju i prenoćiti.
Životinje žive u manjim društvenim grupama, obično je to jedan pastuh s nekoliko kobila i ždrebadi, dok mlađi mužjaci formiraju zasebne čopore. Iako su mnogi uginuli neposredno nakon naseljavanja, preostali su se uspješno prilagodili.
Praćenje njihovog kretanja zahtijeva mnogo vremena. Vyshnevskyi često satima sam vozi kroz zonu, postavljajući skrivene foto-zamke sa senzorima pokreta, pričvršćene na stabla u maskirnim kućištima.
Uprkos trajnom zračenju, naučnici nisu zabilježili masovna uginuća životinja, mada postoje suptilnije posljedice radijacije. Neke žabe su razvile primjetno tamniju kožu, a ptice u područjima s višim nivoima zračenja sklonije su dobijanju očne mrene.
Međutim, pojavile su se nove prijetnje.
Ruskom invazijom 2022. godine borbe su se prenijele i u zonu isključenja dok su trupe napredovale prema Kijevu, kopajući rovove i utvrđenja u kontaminiranom tlu. Šumama su harali požari izazvani vojnim aktivnostima.
Teške ratne zime također su ostavile traga. Zbog oštećenja elektroenergetske mreže lokalna područja su ostala bez resursa, a naučnici bilježe porast broja oborenih stabala i uginulih životinja, žrtava kako ekstremnih vremenskih prilika, tako i na brzinu podignutih vojnih utvrđenja.
“Većinu šumskih požara uzrokuju oboreni dronovi,” kaže Oleksandr Polischuk, zapovjednik vatrogasne jedinice u zoni. “Ponekad moramo putovati desetinama kilometara da bismo stigli do njih”.
Takvi požari mogu ponovo podići radioaktivne čestice u zrak.
Danas zona više nije samo slučajno utočište za divlje životinje. Postala je strogo čuvani vojni koridor, ispresijecan betonskim barijerama, bodljikavom žicom i minskim poljima, pejzaž koji neki opisuju kao mračnu, ali zadivljujuću ljepotu.
Osoblje radi u smjenama kako bi ograničilo izloženost zračenju. Černobil će vjerovatno ostati zatvoren za javnost i generacijama koje dolaze, previše opasan za ljude, ali prepun života.
“Za nas koji se bavimo zaštitom prirode i ekologijom, ovo je svojevrsno čudo”, zaključuje Vyshnevskyi. “Ovo područje je nekada bilo maksimalno iskorištavano, kroz poljoprivredu, gradove, infrastrukturu. Ali priroda je, na neki način, pritisnula dugme za vraćanje na fabričke postavke”.
klix.ba
