Od “Potukli smo Turke u Podrinju” do doživotne robije: Krvave tragove Ratko Mladić sam dokumentovao

Presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, nekadašnji komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), preminuo je u Hagu, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora izrečenu pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove.

Iza njega je ostala pravosnažna presuda koja se smatra jednim od najznačajnijih sudskih dokumenata o najtežim zločinima počinjenim u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i niz vlastitih izjava koje su danas dio dokaznog materijala o genocidu, terorisanju civila i etničkom čišćenju provedenom pod njegovom komandom.

“Osveta Turcima”

Jednu od najupečatljivijih izjava Mladić je izgovorio još tokom rata, na sjednici skupštine bosanskih Srba, upozoravajući vlastito rukovodstvo na posljedice politike koju su provodili. Rekao je tada da se stanovništvo ne može “prosijati kroz rešeto” tako da ostanu samo Srbi, a da ostali odu, te da takvu politiku ni Radovan Karadžić ni Momčilo Krajišnik neće moći objasniti svijetu jer je riječ, doslovno, o genocidu.

Ironija te izjave postala je tragična stvarnost dvije godine kasnije, u julu 1995., kada su snage pod njegovom komandom ušle u Srebrenicu.

Kada je 11. jula 1995. godine sa snagama VRS-a ušao u grad, Mladić je pred kamerama izgovorio riječi koje će kasnije poslužiti kao jedan od ključnih dokaza njegove genocidne namjere, da srpskom narodu poklanja Srebrenicu i da je došao trenutak osvete “Turcima” na tom prostoru.

Dan kasnije, u presretnutom razgovoru s neimenovanim oficirom VRS-a, izjavio je da će “evakuisati sve, i ko hoće i ko neće”, dok je istog dana, tokom sastanka s bošnjačkim stanovništvom u hotelu “Fontana”, stanovnicima poručio da mogu ili opstati ili nestati.

Uslijedilo je sistematsko pogubljenje više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Sud je utvrdio da je Mladić koordinirao snage VRS-a, lično prisustvovao odvajanju muškaraca od žena i djece u Potočarima, te izdavao naredbe povezane s masovnim egzekucijama na lokacijama Kravica, Orahovac, Branjevo i Petkovci.

Genocid u Srebrenici nije bio izolovan događaj, već posljedica dugogodišnjeg vojno-političkog plana.

Strateški ciljevi

Još 16. maja 1992. godine usvojeno je šest strateških ciljeva srpskog naroda, među kojima je bilo i uspostavljanje kontrole nad dolinom Drine kao granicom prema Srbiji. U skladu s tim ciljem, Mladić je 19. novembra 1992. godine potpisao Direktivu broj 4, kojom je naloženo da se neprijatelju nanesu što veći gubici kako bi bio prisiljen da s muslimanskim stanovništvom napusti područja Birača, Žepe i Goražda. Kao posljedica te politike, desetine hiljada civila iz doline Drine sklonile su se u enklave Srebrenica, Žepa i Goražde, gdje je Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. godine Srebrenicu proglasilo prvom “zaštićenom zonom” u Bosni i Hercegovini, zaštitom koja se, dvije godine kasnije, pokazala varljivom.

Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je 8. marta 1995. godine potpisao Direktivu broj 7, kojom je naloženo stvaranje uslova “totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti” daljeg opstanka stanovništva Srebrenice i Žepe.

Napad pod kodnim imenom “Krivaja ’95” naređen je 6. jula 1995., a nakon povlačenja Holandskog bataljona i izostanka intervencije NATO avijacije, Mladićeve snage su 11. jula ušle u grad.

Krvave naredbe: “Prosijati kroz rešeto”. Platforma X

Opsada Sarajeva

Posebno je ostala upamćena rečenica koju je Mladić izgovorio putnicima jednog autobusa punog Bošnjaka, kojima je u tom trenutku doslovno život zavisio od njegove volje, da im “poklanja život”, uz prijetnju da milosti više neće biti ukoliko ih ponovo vidi na frontu.

U toj rečenici sažeta je surovost ratne moći, odnosno čovjek koji je tuđe živote tretirao kao predmet vlastite odluke, a ne kao pravo koje nikome nije imao pravo oduzeti.

Mladić je pravosnažno osuđen i za skoro četverogodišnju kampanju terora nad stanovništvom Sarajeva, tokom koje je Sarajevsko-romanijski korpus VRS-a grad držao u blokadi 1.425 dana, uz svakodnevno granatiranje i snajperske napade. Poginulo je više od 11.000 civila, među kojima 1.601 dijete.

Kamerom je, u avgustu 1993. godine, zabilježena Mladićeva izjava da, kad god prolazi pored Sarajeva, “svrati” i “ubije nekog usput”, opisujući to kao razlog obustave saobraćaja prema gradu.

Na jednom od ratnih snimaka ostala je zabilježena i njegova kratka, direktna naredba upućena jedinicama, da “tuku” sarajevske kvartove Velešiće i Pofaliće, kako civilno stanovništvo ne bi moglo spavati.

Velešići i Pofalići nisu bili vojne oznake na karti, nego naseljeni dijelovi grada u kojima su ljudi godinama živjeli pod stalnom prijetnjom granata i metaka. Presudom su obuhvaćeni i neki od najtežih pojedinačnih napada u gradu, uključujući granatiranje pijace Markale i reda za hljeb u ulici Vase Miskina.

Sarajevo: Izdata naredba “Tuci Velušiće i Pofaliće, tamo nema srpskog življa”. Screenshot

Tačke optužbe

Žalbeno vijeće u Hagu je 2021. godine u cijelosti potvrdilo prvostepenu presudu iz novembra 2017., kojom je Mladić proglašen krivim po deset od ukupno jedanaest tačaka optužnice.

Za genocid u Srebrenici je osuđen, za progon kao zločin protiv čovječnosti, osuđen, za istrebljenje, masovna ubistva i grobnice, također osuđen. Ubistvo kao zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona ratovanja, osuđen, za deportaciju i prisilno premještanje stanovništva, osuđen, kao i za terorisanje civila Sarajeva, progona, protupravnog napada na civile te uzimanje talaca.

Jedina tačka po kojoj je oslobođen odnosila se na genocid počinjen 1992. godine u šest bosanskih općina, Foči, Vlasenici, Ključu, Sanskom Mostu, Kotor-Varoši i Prijedoru. Iako je sud utvrdio da su tamo počinjeni masovni progoni, istrebljenja i zločini u logorima poput Omarske, Keraterma i Trnopolja, većina sudija zaključila je da dokazi nisu dosegli standard dokazivanja specifične genocidne namjere.

Prvu optužnicu protiv Mladića Haški tribunal je podigao 1995. godine, no do hapšenja je došlo tek u maju 2011., u selu Lazarevo kod Zrenjanina u Srbiji, gdje se šesnaest godina skrivao pod lažnim identitetom “Milorad Komadić”. Tokom hapšenja policija ga je pronašla kako se krije iza vrata kuće.

Njegovo izručenje Hagu otvorilo je jedno od najopsežnijih suđenja u historiji međunarodnog krivičnog prava, tokom kojeg je saslušano nekoliko stotina svjedoka, a sudu je predočeno na desetine hiljada materijalnih dokaza, snimaka, presretnutih razgovora i vojnih dnevnika.

Ni suočavanje s pravosnažnom presudom 2017. godine Mladić nije podnio dostojanstveno. Umjesto mirnog saslušanja odluke suda, glasno je negodovao, vikao i prekidao sudiju, nakon čega je sudsko vijeće naložilo da bude udaljen iz sudnice.

Za “čovjeka” čija je čitava karijera počivala na hijerarhiji, komandama i poslušnosti, sudnica se pokazala prostorom u kojem nije mogao izdavati naređenja niti nadglasavati druge. Uniforma, čin i ratna retorika kojima je decenijama gradio sliku o sebi nisu mogli nadjačati sudske dokaze, ostala je samo presuda: doživotni zatvor.

Haški tribunal: Zločinac osuđen po 10 od 11 tački optužnice. Platforma X

Crna mrlja u historiji

Ratko Mladić u historiju neće ući kao vojskovođa niti kao zaštitnik svog naroda, kako je decenijama pokušavao sebe predstaviti, nego kao osuđeni genocidnik, čovjek čije je ime trajno vezano za najmasovniji zločin počinjen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ostat će upamćen kao komandant koji je lično nadgledao odvajanje muškaraca od žena i djece u Potočarima, znajući šta ih čeka. Kao čovjek koji je pred kamerama, ulazeći u grad pun izbjeglica, najavio “osvetu”, a nekoliko dana kasnije iza sebe ostavio više od 8.000 pobijenih muškaraca i dječaka u masovnim grobnicama. Kao glas koji je skoro četiri godine, iz sata u sat, naređivao granatiranje i snajpersko gađanje civila u opkoljenom Sarajevu, cinično govoreći o ubijanju “usput”. Kao čovjek koji je zarobljene pripadnike mirovnih snaga UN-a vezivao za vojne ciljeve kao živi štit. I kao optuženik koji ni pred sudom, suočen s dokazima vlastitih zločina, nije pokazao ni trunku kajanja, nego je izbačen iz sudnice jer nije mogao mirno saslušati presudu za genocid. To je nasljeđe koje ostaje iza Ratka Mladića, a ne slava kojoj se nadao, nego ime upisano uz Srebrenicu, uz opkoljeno Sarajevo i uz riječ “genocid”.

Njegovo izručenje Hagu otvorilo je jedno od najopsežnijih suđenja u historiji međunarodnog krivičnog prava.

avaz