Nihad Kreševljaković: Ako preživimo genocid, a ravnodušno posmatramo Palestinu, zapitajmo se čemu naše sjećanje služi

Internacionalni teatarski festival MESS bit će održan u Sarajevu od 2. do 10. oktobra. Direktor Nihad Kreševljaković govorio je o repertoaru koji očekuje publiku, ali i problemima s kojima se ovaj festival suočava, kao i široj slici bosanskohercegovačkog društva i svijeta.

Festival otvara predstava “Ničija zemlja” Alaa Minawija, dok program između ostalog donosi i predstave “Slučaj Pelicot”, “Pad Granade” “Sigurno mjesto – putovanje u centralni Mediteran” i “Vještice iz Salema”. Uz glavni program, publika će moći pratiti i sadržaje mini MESS-a, Male scene, MESS OFF, radionice i program “Dramadžiluk”, posvećen savremenom dramskom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine i regije.

MESS i ove godine donosi program na kojem bi mu pozavidjeli veći evropski teatarski festivali. Šta biste najviše voljeli da publika ponese s ovog izdanja?

Pa ne bih tako rekao. Ovogodišnji MESS po broju predstava bi se mogao nazvati veoma skromnim. Nikada se prije nije desilo da u glavnom programu imamo samo pet predstava. Čak i među tih pet nismo ove godine bili u mogućnosti imati one neke velike spektakle kakvi su uobičajeno gostovali na MESS-u. Ipak, s druge strane, zanemarujući broj, istina je da je ovogodišnji festival jako dobar i konceptualno zaokružen. Baš zbog toga nas i veoma zanima kako će publika reagirati na ovako koncipiran festival. Da bi se stvorila slika o njemu, bilo bi važno pogledati sve predstave.

Sigurno da je svaka od njih i pojedinačno važna, zanimljiva i umjetnički relevantna. Imamo dva velika reditelja Milu Raua i Olivera Frljića, teatarsku trupu Hotel Modern, koja je već decenijama prepoznata po svom vrlo specifičnom radu, izvrsne mlade reditelje iz Italije koji dolaze s trupom Kepler-452 za koje sam siguran da ćemo ih i u budućnosti gledati na MESS-u. Tu je i nagrađivani vizualni umjetnik palestinsko-libanonskog porijekla koji nam dolazi s predstavom “Ničija zemlja”, a kojom ćemo i otvoriti festival.

Volio bih stoga, i prije svega, da publika ponese osjećaj da teatar još uvijek može biti mjesto stvarnog susreta, ne samo sa umjetnošću, nego sa drugim ljudima, njihovim iskustvima i stvarnostima. Živimo u vremenu u kojem nikada nismo imali više informacija, a čini mi se da nas one sve manje obavezuju. Sve vidimo, sve znamo i vrlo brzo nastavljamo dalje. Volio bih da MESS barem na trenutak prekine tu ravnodušnost. Ne očekujem da jedna predstava promijeni svijet, ali vjerujem da umjetnost može promijeniti način na koji gledamo drugog čovjeka, a to nije malo. I, naravno, volio bih da publika ponese i zadovoljstvo što je gledala dobar teatar.

Moto 66. MESS-a “Znamo. Šta sad?” sumira svijet u kojem smo danas primorani živjeti dok s ekrana gledamo strahote ratova dok nam genocidna politika diše za vratom. Šta je, prema vašem mišljenju, zajedničko ovim različitim pričama i zašto je upravo pitanje odgovornosti bilo ključno za ovogodišnju selekciju?

Nismo krenuli od teme pa tražili predstave koje će je ilustrirati. Prvo smo izabrali predstave koje smo smatrali dobrim i umjetnički važnim, a onda se pokazalo da među njima postoji vrlo snažna veza. Jedna govori o Palestini, gubitku doma i pripadanju, druga o ljudima koji prelaze Mediteran tražeći sigurno mjesto, treća nas vraća u Granadu 1492. i zadnje dane Andaluzije suštinski nas pitajući šta Evropa pamti, a šta zaboravlja.

“Vještice iz Salema” govore o proizvodnji neprijatelja, strahu i progonu, dok nas “Slučaj Pelicot” upoznaje s jednim izuzetno važnim sudskim slučajem, suočavajući nas s temom nasilja nad ženama, i odgovornošću društva i institucija. Naizgled su to potpuno različite priče, ali sve postavljaju slično pitanje: šta činimo kada znamo da se nepravda događa? Tu je nastao moto “Znamo. šta sad?”. Ne moramo znati sve da bismo znali dovoljno. Čini mi se da je danas problem upravo u tome što smo znanje odvojili od odgovornosti. znamo, vidimo, svjedočimo, a opet se ponašamo kao da nas se to ne tiče.

MESS se kroz dovođenje predstave o slučaju Gisèle Pelicot bavi temom silovanja. Šta mislite da je najvažnija stvar koju umjetnost može ponuditi u suočavanju s jednom tako traumatičnom stvarnošću?

Prije svega, može odbiti da žrtvu ponovo pretvori u objekt. Mislim da je to izuzetno važno. Umjetnost ne bi trebala eksploatirati traumu da bi proizvela još jedan šok. Može pokušati vratiti dostojanstvo čovjeku čije je iskustvo nasiljem bilo svedeno upravo na suprotno.

Slučaj Gisèle Pelicot važan je i zato što je ona sama odbila sram koji društvo tako često prebacuje na žrtvu. Time se pitanje više ne može svesti samo na individualni zločin. Moramo govoriti o društvu u kojem nasilje nad ženama postoji, o institucijama, o našem odnosu prema žrtvama.

Nažalost, nama u Bosni i Hercegovini ta tema nije daleka. Gotovo svakog mjeseca svjedočimo nasilju nad ženama i femicidu. Zato ova predstava nije samo priča o jednom slučaju u Francuskoj. Ona nas tjera da pogledamo vlastito društvo.

Naglašava da MESS nije veliki festival zato što ima mnogo predstava već po onome čemu je posvećen i načinu na koji rade (Foto: I. Š./Klix.ba)

Smatrate li da je u trenutku kada Izraelci vrše genocid nad Palestincima šutnja dijela sektora kulture u Bosni i Hercegovini itekako politička poruka?

Mislim da šutnja nikada nije potpuno neutralna, posebno kada govorimo o ljudima i institucijama čiji je posao da stvaraju prostor slobode i kritičkog mišljenja. Ne mislim da svi umjetnici moraju misliti isto niti da umjetnost treba pretvarati u politički pamflet. Upravo suprotno, ali umjetnost mora sačuvati slobodu, uključujući i slobodu da bude kompleksna, da postavlja pitanja i da se ne uklapa u ono što se od nje očekuje.

Kada već godinama, svakodnevno gledate ubijanje civila i djece, rušenje njihovih domova, bolnica i čitavog jednog prostora života, onda mi je teško prihvatiti ideju da je šutnja jedini profesionalno prihvatljiv odgovor. Posebno u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini.

Naše iskustvo ne daje nam pravo da svoju patnju smatramo većom od tuđe. Ako išta treba da smo iz njega naučili, onda je to sposobnost da prepoznamo patnju drugog. Zato za mene kultura sjećanja koja završava samo na sjećanju na vlastite žrtve nema mnogo smisla. Za mene sjećanje ima smisla onda kada nas čini osjetljivijim na nepravdu koja se događa nekome drugom.

Ranije ste naveli da je budžet MESS-a u dvije godine umanjen za više od 200.000 KM. Da li ste od nadležnih dobili obrazloženje o ovoj odluci?

Dobili smo odluku o iznosu, ali nismo dobili obrazloženje koje bi nam uvjerljivo objasnilo zašto su programska sredstva MESS-a toliko reducirana. Od nadležnih smo dobili odgovor da je ukupan budžet ostao isti, što je formalno tačno, ali to nije ono o čemu govorimo. Govorimo o programskim sredstvima. Povećanje ukupnog budžeta posljedica je popunjavanja sistematiziranih radnih mjesta i povećanja plaća u kantonalnim institucijama, dok su sredstva kojima realiziramo Festival, Modul Memorije i druge programe u dvije godine smanjena za više od 200.000 KM.

Pri tome se zanemaruje i inflacija, odnosno činjenica da su cijene avionskih karata, transporta, hotela i gotovo svega drugog značajno porasle. Mi nemamo problem s tim da razgovaramo o realnim finansijskim mogućnostima Kantona. Ono što nam jeste zasmetalo jeste odsustvo ozbiljnog razgovora o tome šta želimo sa institucijama kulture koje su u ovom društvu građene decenijama.

MESS je jedan od rijetkih festivala u Sarajevu koji sistematski dovodi umjetnike i produkcije iz različitih dijelova svijeta. Koliko je danas teško održavati međunarodnu mrežu i dovoditi relevantne predstave u grad s ograničenim budžetom?

Pa sve je teže. Troškovi međunarodnih gostovanja enormno su porasli, a naš programski budžet se smanjio, kao što rekosmo. Ove godine sami moramo pronaći približno polovinu sredstava potrebnih za realizaciju programa. Postoje i drugi problemi. Neke od predstava koje smo pozvali nisu mogle doći u Sarajevo jer jednostavno tehnički uvjeti naših teatara ne zadovoljavaju njihove potrebe. Pri tome jedna od tih predstava je trebala doći iz Bugarske.

Smatram da je jako važno sačuvati institucije internacionalnog karaktera. U našem slučaju, od osnivanja Festivala šezdesetih, a posebno u poslijeratnim godinama kada je obnovljen kao smotra internacionalnog teatra, ideja je bila da Sarajevo prestane biti kulturnom periferijom, nego ravnopravan učesnik u razgovoru o suvremenom teatru.

Dodao bih možda i to da MESS nije veliki festival zato što ima mnogo predstava već po onome čemu je posvećen i načinu na koji radimo. MESS je od nastanka bio prostorom koji je pokretao nove ideje i otvarao važne razgovore i o teatru i o umjetnosti i o društvu.

Ako se trend smanjivanja budžeta nastavi, kako zamišljate MESS za dvije ili tri godine? Da li postoji opasnost da Sarajevo izgubi festival koji je decenijama bio važan dio njegovog kulturnog i međunarodnog identiteta?

MESS vjerovatno neće nestati preko noći. Institucije s ovakvom historijom rijetko nestaju jednim potezom. Mnogo je opasniji proces njihovog postepenog pražnjenja. Prvo izgubite jednu veliku predstavu. Onda dvije, tri. Izgubite međunarodni značaj koji ste ranije imali, publika počne zaboravljati šta je taj festival nekada značio. I na kraju vam ostane ime institucije, ali ne i ono zbog čega je ona bila važna. To je ono čega se treba čuvati.

Ima i gorih scenarija kao onaj u Srbiji i ono što se desilo s BITEF-om. u toj varijanti na scenu stupe autokrate, diktatori, nedemokratski ljudi i jednostavno vas ukinu i postave ljude koji igraju po njihovim notama na instrumentu sa jednom žicom. Mislim da je važno navesti baš taj primjer BITEF-a jer se tu jako dobro vidi koliko brzo političko zadiranje u autonomiju jedne velike kulturne institucije može ugroziti ugled građen decenijama.

MESS postoji više od šest decenija i pripada kulturnom identitetu Sarajeva i Bosne. Preživio je čak i opsadu, kada je teatar bio jedan od oblika kulturnog otpora. Ne govorim to kao argument da nam zbog prošlosti nešto automatski pripada. Upravo suprotno. Svaka generacija mora ponovo dokazivati zašto joj je takva institucija potrebna. Naše je da radimo sve što možemo da MESS bude ono što od njega očekuje naša publika, ali veliki dio toga ovisi o politici i kulturnoj strategiji o kojoj ne znamo baš puno jer je u biti još uvijek nemamo.

Ove godine MESS nema takmičarski program, ali donosi i dvije vlastite premijere: “Ratnice” i “Deinos”. Jeste li kroz ove premijere na simboličan način uputili poruku nadležnima da neće odustati s radom iako se suočavate s izazovnim stanjem opstanka?

Može se i tako reći, ali prvenstveno su postojali umjetnički razlozi da napravimo te predstave. “Deinos” Amile Terzimehić važan nam je jer razvija savremenu plesnu scenu i daje prostor novoj generaciji umjetnika. “Ratnice” – ona je nastala u produkciji ICIKUM-a, a mi smo koproducenti. Uzeli smo učešće u želji da ponovo pokrenemo MESS Dance Company i posvetimo veću pažnju suvremenom plesu.

Predstava “Ratnice” u režiji Nermina Hamzagića možda još direktnije odgovaraju na pitanje koje postavlja cijeli Festival. Predstava govori o stvarnim iskustvima onkoloških pacijenata i sistemskim preprekama u ostvarivanju prava na liječenje. Tu više ne možemo reći da se tragedija događa hiljadama kilometara od nas i da ne možemo ništa učiniti. Postoje zakoni, postoje institucije, postoje sredstva i postoje ljudi koji dizanjem ruke mogu promijeniti stvari. Zato smo poseban poziv na ovu predstavu uputili političarima, a posebno onim koji su se kandidirali za parlament Federacije.

U biti se radi o iskrenoj našoj želji da dođu, da vide ovu vjerovatno nelogičnu, zastrašujuću priču te da ih podsjetimo šta znači odgovornost koju preuzimaju kada od građana traže glas. Od podizanja tih ruku direktno ovise život i smrt naših sugrađanki u velikom broju bh. kantona.

Za njega kultura sjećanja ima smisla samo ako iz nje nešto naučimo (Foto: I. Š./Klix.ba)

Šta je, prema vašem mišljenju, najveći neuspjeh kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini: to što ne postoji dovoljno zajedničkog sjećanja ili to što postojeća sjećanja često služe za produbljivanje podjela?

Možda je najveći neuspjeh to što smo sjećanje prečesto pretvorili u priču o vlastitom iskustvu, a ne u obavezu prema drugome. U biti nisam siguran ni da je neophodno da imamo zajedničko sjećanje. Ljudi mogu različito pamtiti iste događaje. Problem nastaje kada se činjenice zamjenjuju mitovima, kada se zločini relativiziraju, negiraju ili slave čemu smo nedavno svjedočili.

U našem susjedstvu ne bih rekao da se kod tih stvari radi o temi kulture sjećanja. Mislim da je to više politika i to ona ista kakvoj svjedočimo od devedesetih godina do danas. Naravno, nije dobro ni kada sjećanjem na vlastita iskustva zanemarujemo tuđa. Za mene kultura sjećanja ima smisla samo ako iz nje nešto naučimo.

Ako se sjećamo opsade Sarajeva, a možemo ravnodušno gledati opsadu nekog drugog grada, ako preživimo genocid, a ravnodušno posmatramo genocid u Palestini, ako se sjećamo ubijene djece, a ne reagiramo na ubijanje druge djece, ako govorimo o vlastitim izbjeglicama, a nemamo empatiju prema ljudima koji se danas progone iz svojih domova, onda se moramo zapitati čemu to naše sjećanje služi.

Zato već dugo ponavljam jednu jednostavna misao: cilj kulture sjećanja nije samo da ne zaboravimo šta nam se dogodilo. Cilj je, ako ne da budemo bolji, da bar ne postanemo ono što nas je ranilo.

klix.ba