Nemoć zamaskirana brutalnošću: Mladić nije bio samo ratni zločinac, već i general gubitnik koji je gubio sve što je zatekao
Smrt Ratka Mladića u zatvorskoj ćeliji u Hagu stavlja konačnu tačku na jedno od najmračnijih poglavlja moderne evropske historije.
Dok će pravnici i historičari njegov lik i djelo primarno definisati kroz pravosnažne presude za genocid, udruženi zločinački poduhvat, terorisanje civilnog stanovništva i zločine protiv čovječnosti, postoji još jedna dimenzija njegove biografije koju velikosrpska historiografija i politička mitomanija decenijama pokušavaju zataškati.
Ratko Mladić nije bio nikakav “genijalni komandant” niti “nepobijedivi srpski vojskovođa”, kako su ga oslikavali režimski mediji u Beogradu i na Palama devedesetih godina. Kada se ogoli propaganda i pogleda suha vojna činjenica, Mladić je bio izrazito nesposoban oficir, taktički plitak komandant i, u konačnici, general gubitnik koji je sistematski gubio teritorije, gurao vlastitu vojsku u poraze i na kraju završio kao kukavica u skrovištima i zatvoru.
Da bismo razumjeli razmjer vojne nesposobnosti Ratka Mladića, potrebno je vratiti se na same početke njegove ratne putanje. Mladić nije stvorio vojsku iz pepela, niti je pobjeđivao zahvaljujući superiornoj doktrini ili vojnoj strategiji. Njegova karijera i prividna “moć” izgrađeni su isključivo na činjenici da mu je u ruke predana kompletna mašinerija Jugoslovenske narodne armije (JNA), jedne od najbolje naoružanijih vojnih sila u tadašnjoj Evropi.
U Hrvatskoj, na području Knina 1991. godine, Mladić se prvi put pojavljuje na velikoj sceni. U okršajima sa slabo naoružanim hrvatskim snagama i lokalnom policijom, Mladić je u maniru uskogrudnog i tradicionalnog JNA oficira, koristio isključivo doktrinu brutalne i neselektivne artiljerijske sile. Gdje god je naišao na jak otpor, njegova komanda se svodila na nasumično granatiranje i rušenje gradova.
Kninski korpus pod njegovom komandom nije izveo niti jednu brzu, modernu ili obučenu manevarsku operaciju. Zauzimanje sela i blokada saobraćajnica uz pomoć stotina tenkova JNA nije bio nikakav vojnički podvig, već zloupotreba državnog resursa protiv neadekvatno opremljenih jedinica. Čak i na tom području, Mladić nije uspio ostvariti strateške ciljeve koji su mu postavljeni u Beogradu, ostavljajući iza sebe neriješeno i dugoročno neodrživo stanje na terenu.
Preuzimanje gotove infrastrukture u Bosni i Hercegovini
Maj 1992. godine donosi prelazak Mladića u Bosnu i Hercegovinu i preuzimanje dužnosti komandanta Glavnog štaba novoformirane Vojske Republike Srpske (VRS). Mladić na tacni dobija ono o čemu većina vojskovođa u historiji može samo sanjati: gotove korpuse, stotine tenkova, hiljade artiljerijskih cijevi, avijaciju, skladišta municije i već zaposjednute ključne strateške tačke koje je JNA preuzela dok je BiH još uvijek bila u sastavu SFRJ.
VRS pod njegovom komandom u proljeće 1992. godine imala je artiljerijsku i tehničku nadmoć u odnosu na branioce Bosne i Hercegovine u omjeru koji je u pojedinim sektorima iznosio i 20 prema 1. Unatoč toj nestvarnoj prednosti u vatrenoj moći i tehnici, Mladićeva vojna taktika bila je poražavajuće jednostavna i lišena bilo kakvog vojničkog znanja: opkoli grad, popni se na brda i bjesomučno granatiraj civilne ciljeve.
Srpski vojnici gledaju na Sarajevo u julu 1993. godine (Foto: EPA-EFE)
Opsada Sarajeva je najbolji dokaz njegove vojne impotencije. Više od četiri godine, Mladić je sa desetinama hiljada vojnika, stotinama tenkova i najtežom artiljerijom držao Sarajevo u okruženju, a nikada nije uspio probiti odbranu grada koju su u početku činili momci u tenisicama i lovačkim puškama. Umjesto da vodi vojne operacije protiv vojnih ciljeva i ostvari taktički proboj, Mladić je naređivao da se “razvalči pamet” i gađaju civilni kvartovi poput Velešića i Pofalića. To nije odlika generala, to je odlika vojnički nesposobnog komandanta koji svoju nemoć na liniji fronta kompenzira terorom nad nezaštićenim stanovništvom.
Defanzivni promašaji: Bihać i Goražde kao lekcije iz taktičkog poraza
Gdje god je Mladić pokušao izvesti ozbiljniju ofanzivnu operaciju protiv utvrđene i organizovane odbrane, doživio je neuspjeh ili pretrpio enorme gubitke u ljudstvu i tehnici.
Pogledajmo operacije oko Goražda 1994. godine. Uprkos silovitoj ofanzivi u kojoj je angažovao najbolje jedinice VRS-a, Mladić nije uspio slomiti otpor izolovane i slabonaoružane enklave na Drini. Njegove jedinice su zaglavile u borbama na prilazima gradu, pokazujući potpunu nesposobnost ovladavanja urbanim i brdsko-planinskim terenom kada protivnik pruži odlučan otpor.
Još drastičniji primjer njegove vojne nesposobnosti bio je Bihać. Tokom 1994. i početkom 1995. godine, Mladić je pokrenuo masovne operacije s ciljem zauzimanja Bihaćkog okruga. U tu operaciju uključio je ne samo kompletne snage Prvog i Drugog krajiškog korpusa VRS-a, već i snage Srpske Vojske Krajine (SVK) iz Hrvatske, te jedinice Fikreta Abdića. I pored potpune operativne opkoljenosti Bihaća i ogromne tehnološke prednosti, Mladićev Glavni štab doživio je debakl pred odbranom Petog korpusa Armije RBiH. Bihać je ostao neosvojiva tvrđava, a Mladićeve snage su iscrpljene i vraćene na početne položaje.
1994–1995: Početak sloma i masovno gubljenje teritorija
Kada su se u drugoj polovini 1994. i tokom 1995. godine odnosi snaga na terenu počeli mijenjati, kada su Armija RBiH i Hrvatsko vijeće odbrane (uz podršku Hrvatske vojske) ovladali osnovnim taktikama manevarskog ratovanja i djelomično se naoružali, Mladićeva “nepobjediva” vojska počela se rušiti kao kula od karata.
Strategija držanja zatečenih linija i artiljerijske dominacije više nije funkcionisala. U kasnu jesen 1994. godine, u operaciji “Zima ’94”, udružene hrvatske snage ovladavaju Livanjskim poljem i dinarskim grebenom. Mladić, umjesto pravovremene vojne procjene i pregrupisavanja, ignoriše opasnost i podcjenjuje protivnika.
Rezultat je bio katastrofalan: u ljeto 1995. godine, u operaciji “Ljeto ’95”, VRS gubi Bosansko Grahovo i Glamoč. Mladić je bio potpuno nadmudren i matiran na zapadnim kapijama Bosne.
Padom Grahova i Glamoča stvoreni su preduvjeti za potpunu katastrofu srpskih snaga u Hrvatskoj tokom operacije “Oluja”. Srpska Vojska Krajine, čije je stvaranje i doktrinu Mladić godinama aktivno pomagao, raspala se za svega 48 sati. Mladić nije bio u stanju ponuditi nikakvu ozbiljnu vojničku pomoć svojim saveznicima u Kninu, dokazujući da je njegov koncept “stvaranja granica” bio kula građena na pijesku.
Velika jesenja ofanziva 1995. i raspad fronta pred Banjom Lukom
Nakon avgusta 1995. godine, uslijedila je serija oslobodilačkih operacija u zapadnoj Bosni, “Maestral”, “Sana ’95” i “Južni potez”. U samo nekoliko sedmica, Armija RBiH (Peti i Sedmi korpus) i hrvatske snage potisnule su Mladićeve jedinice s hiljada kvadratnih kilometara teritorije koju je JNA zaposjela 1992. godine.
Gubili su se redom gradovi i općine: Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Ključ, Sanski Most i Mrkonjić Grad. Mladićev front u zapadnoj Bosni potpuno se raspao. Njegove jedinice, koje su godinama navikle da iz sigurne daljine granatiraju nezaštićene ciljeve, pokazale su potpunu nesposobnost za vođenje odbrambenih borbi u uslovima modernog manevarskog rata.
Panika u Glavnom štabu u Han Pijesku i u komandi u Banjoj Luci bila je tolika da su Mladić i njegovi podređeni oficiri morali javno apelovati na političko rukovodstvo u Beogradu da diplomatskim putem zaustavi napredovanje protivničkih snaga. Banja Luka je u oktobru 1995. godine bila na korak od padanja pod kontrolu Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Da nije bilo međunarodnog pritiska i diplomatske intervencije u Dejtonu koja je zaustavila vojne operacije, Mladić bi ostao upamćen kao general pod čijom je komandom VRS doživjela potpunu kapitulaciju na terenu. Dejtonski sporazum nije spasio branioce BiH, on je spasio Ratka Mladića i njegovu razbijenu vojsku od konačnog vojnog sloma.
Srebrenica kao čin očajanja i vrhunac kukavičluka
Često se u analizi ratnih dešavanja postavlja pitanje: zašto je Mladić u julu 1995. godine krenuo na Srebrenicu i Žepu? Odgovor leži upravo u njegovoj vojničkoj nemoći i taktičkom ćorsokaku u kojem se našao.
Dok su mu se frontovi u zapadnoj Bosni urušavali, dok je gubio strateške položaje na Dinari i Kupresu, Mladiću je trebala brza “pobjeda” za podizanje poljuljanog morala i vlastitog ega. Izabrao je najlakšu i najkukavičkiju moguću metu: enklave pod zvaničnom zaštitom Ujedinjenih nacija, u kojima su se nalazili izgladnjeli civili i branioci bez teškog naoružanja, potpuno odsječeni od ostatka slobodne teritorije već tri godine.
Ratko Mladić u Srebrenici 1995. (Foto: EPA-EFE)
Zauzimanje Srebrenice nije bila nikakva složena ili hrabra vojna operacija. To je bila policijsko-vojna egzekucija nad nenaoružanim stanovništvom. Pred kamerama se šepurio, dijelio čokoladice djeci i izjavljivao kako “poklanja Srebrenicu srpskom narodu”, a iza kamera naređivao masovne egzekucije više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Ta epizoda demaskirala je njegovu pravu prirodu. Mladić nije bio ratnik, bio je egzekutor. General koji se nije smio suočiti s ravnopravnim protivnikom na otvorenom bojištu, ali je zato bez milosti naređivao ubijanje vezanih zarobljenika. Genocid u Srebrenici nije bio znak snage Vojske RS-a, već konačni dokaz njenog moralnog i vojničkog posrnuća.
Bjekstvo, zemunice i sramotan kraj u ćeliji
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i izdavanja međunarodnih potjernica, lažni mit o “herojskom generalu” doživio je svoj konačni moralni i ljudski slom. Umjesto da se, ako je zaista vjerovao u “pravednost” svojih postupaka, predao i branio svoje odluke pred sudom kao visoki oficir, Mladić je izabrao put bjekstva i kukavičkog skrivanja.
Deceniju i po krio se po stanovima beogradskih predgrađa, vojnim objektima, te zapuštenim seoskim kućama. Živio je u izolaciji, od milostinje i zaštite obavještajnih struktura države koja ga se stidjela, ali ga je i dalje skrivala od međunarodne pravde.
Kada je konačno uhapšen 2011. godine u selu Lazarevo, javnost nije vidjela nikakvog strašnog generala niti nepokolebljivog stratega. Vidio se uplašeni starac narušenog zdravlja, slomljen i napušten, koji je u trenutku hapšenja brinuo samo o tome hoće li mu policajci uzeti lijekove. Pred Haškim tribunalom pokušavao je izbjegavati suđenja, praviti incidente u sudnici i glumiti žrtvu, dokazujući po ko zna koji put da nema ni mrvu dostojanstva koje bi jedan oficir morao imati.
Smrt Ratka Mladića ne može vratiti hiljade nevinih žrtava niti izbrisati patnju onih koji su preživjeli njegove zločine, ali pruža priliku za konačno i objektivno svođenje računa o njegovom naslijeđu.
Foto: Reuters
Kada se podvuče crta pod njegovu vojnu i životnu biografiju, bilans je neumoljiv. Mladić je bio taktičar bez ideje, oficir čija se cjelokupna ratna vještina svodila na opsade gradova, blokade humanitarne pomoći i nasumično granatiranje civilnih ciljeva sa sigurne udaljenosti, te u konačnici osuđeni ratni zločinac, čovjek koji je svoju vojničku nemoć na frontu kompenzirao organizovanjem i sprovođenjem genocida nad nenaoružanim stanovništvom.
Povijest ga neće pamtiti kao velikog vojskovođu, jer to prema svim vojnim parametrima nikada nije ni bio. Pamtit će ga kao historijsku sramotu naroda u čije se ime zaklinjao, kao osuđenog ratnog zločinca i kao generala gubitnika koji je izgubio sve, od teritorija na frontu do vlastitog ljudskog i vojničkog dostojanstva. Njegova smrt u zatvorskoj ćeliji daleko od domovine predstavlja jedini logičan i pravedan završetak života posvećenog zločinu, nesposobnosti i kukavičluku.
klix.ba
