Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Ramazanski običaji

Dolazak ramazana u kojem muslimani širom svijeta vrše jednu od islamskih dužnosti, a to je post, u potpunosti mijenja njihov način života. 

Ovakve promijene u ritmu života, kada se vjernici prilagođavaju obavezama ovog svetog mjeseca, osjetne su i u našem gradu.

Unosi se potpuno nova atmosfera koju stanovništvo s lahkoćom prihvata. Kako je Sarajevo omiljeno odredište muslimana sirom svijeta, danas često možemo čuti od svih musafira, da je sarajevska ramazanska atmosfera posebna.

Miris somuna

Mahale i sokaci tih mjesec dana su posebno interesantni i u njima se najviše osjeti čar i duh ramazana. Brojne džamije sirom mahala tokom dana su najposjećenije zbog održavanja mukabela, odnosno učenja Kur’ana, a zanimljiva je i ta prediftarska žurba i kupovina samuna, ali i muk, odnosno tišina koja zavlada za vrijeme samog iftara.

U prošlosti se miris sarajevskih samuna u ekmečija, odnosno pekara širio cijelom dolinom, a kako i ne bi kad je gotovo svaka mahala imala svoju pekaru.

Samun je specifično pecivo koje je od svog samog nastanka postalo nazaobilazno na iftarima u svim klasama stanovništva, a nastalo je onda kada je Gazi Husrev-beg zatražio da se u njegovom imaretu napravi posebno pecivo za siromašne. Kasnije je upravo to pecivo postalo zaštitni znak ramazana. Zanimljivo je i to što su se samuni bez obzira na veliki broj pekara, prodavali i po čaršijama, nanizani na prepoznatljive daske koje su prodavci nosili na glavama i u rukama. Na ovaj način se izbjegavala velika gužva u pekarama, koja je česta pojava tokom ramazana novijeg doba.

Nakon iftara, a prije ezana za jaciju i teravih-namaz, sa sarajevskih džamija su se redovno učili salavati, dok se po završetku teravih-namaza, život kakav danas možemo vidjeti na čarsijskim ulicama nije odvijao. Naime, noćni život bi obično bio u kućama uz noćni namaz, sijela i muhabet koji bi nekada znao potrajati sve do sehura.

Srednje i starije generacije su zapamtile samo nekoliko kafana na čaršiji koje su radile nakon teravih-namaza, a jedna od njih je “sedam braće” na Potkovačima u kojoj se okupljala omladina i u njenoj blizini kafana kod Himzibega koja je bila izbor za nešto starije.

Starinska jela

Iftari su bili drugačiji, a sofre nisu bile obilne, tek slijed od par laganijih jela. Stare Sarajlije su najčešće za ramazan jele starinsko jelo “kore” potom “sarajevske pečene kolačiće”, “kadun butiće”, obične i jalan dolme, a od slatkih jela “slatki ćevab”, “đulnare”, “smokvice” i druga danas zaboravljena jela.

U vrijeme sehura se po sunetu, odnosno preporuci Muhameda, a.s., ustajalo zbog bereketa te su se konzumirala nutritivno kaloričnija jela. Obično su Sarajlije sehur nazivali ručkom, što je ostalo sve do danas.

Bila je specifična i sehurska atmosfera, upaljeni kandilji bi označili početak posta, a potom su ulice i prije svanuća, bile prepune vjernika koji su hrlili u džamije na jutarnje mukabele.

Sarajlije su često isticale da vlasnici kafana u kojim se inače točio alkohol, u vrijeme ovog muslimanima svetog mjeseca isti nisu posluživali. Ovo je najbolji dokaz suživota tadašnjeg multikonfesionalnog Sarajeva.

U adetima je bilo i to da se niko nije pitao da li posti iz čiste pristojnosti, ali su nepostači bili oprezni i nisu javno jeli i pili, kako konzumiranjem jela i pića ne bi uznemirili postače.

Lijepo je naglasiti i to da su mahom sve aščijske i ugostiteljske radnje bile zatvorene do iftara pa se mogao steći utisak da cijeli grad posti.

Adeti se promijenili

Posebnost sarajevskog ramazana i sarajevskih iftara se ogledala u tome što se siromašni sloj društva pozivao na iftar, ali i komšije i prijatelji druge vjere koji ne poste, kako bi osjetili slast ramazana i iftara.

Vrhunac mjeseca ramazana je u zadnjoj trećini, kada je Bozija milost i oprost najveći i u kojoj se nalazi i najveća noć Lejletu-l-kadr, koja je vrednija od hiljadu mjeseci.

U današnji vakat su se neki adeti promijenili a neki se i vraćaju. Jedni od onih koji su opet zastupljeni su obilježavanje iftara topom koji obavještava kraj posta kroz različite dijelove Sarajeva, ali i učenje salavata koje se u ponekim džamijama ponovo uvodi te tako podsjeća na staru atmosferu koju su današnje stare i srednje generacije Sarajlija zapamtile, a što je velika blagodat za ovu našu dolinu.

Danas nam je poznato da iftar počinje s ispaljivanjem topovskog đuleta i to na više lokacija, a nama najpoznatija je ona na jekovačkoj, odnosno Žutoj tabiji, koju je narod prozvao top.

Za nastanak tabije ili topa najzaslužniji je Ahmed-paša Rustempašić koji je došao iz Travnika u prvoj polovini 18. stoljeća, sa namjerom da napravi zidine oko Vratnika. Inače pored zidina, gradile su se i tabije pa je tada izgrađena i Žuta tabija.

Tabije su služile za instaliranje topova za odbranu, ali jekovačka je imala i drugu primjenu. Naime, s tabije je vršen požarni nadzor, pa je tako s određenim brojem pucnjeva stanovništvo obavještavano s koje strane je požar u gradu.

A druga uloga je bila za obilježavanje iftara, gdje tobdžija u staroj bosanskoj nošnji ispaljuje top i na taj način obavještava stanovništvo o prestanku posta. Tako je kod nas nastala čuvena krilatica “Puko je top”.

Paljenje kandilja

U doba Jugoslavije, kada je prestalo obilježavanje iftara ispaljivanjem topa, otpočelo je paljenje kandilja koji su označavali početak iftara. Tako je bilo sve do prvih demokratskih izbora devedeset godina, kada se adet ispaljivanja topa ponovno vratio i na svu sreću ostao sve do danas, zajedno s kandiljima na munarama, kao još jednim simbolom koji najavljuje prestanak posta.

Interesantno je istaći da su se nekad kandilji punili uljem, a poslije petrolejem. Paljenje je vršio lično mujezin, nakon što se popne na munaru. Tako se radilo sve do pojave električne energije i elektro rasvjete.

Inače prvi kandilji su se palili na Begovoj džamiji, a malo je poznato da su drugi kandilji paljeni na Bijeloj džamiji na Vratniku. Bijela džamija, odnosno Divan Kjatib Hajder džamija, nastala je polovinom 16. stoljeća, nakon izgradnje Begove, a njen vakif, po kome i nosi ime, bio je pisar kod Gazi Husrev-bega.

Danas je ova džamija poznata kao Bijela. Zanimljivo je što je ova džamija imala i sahat-kulu koju su održavali isti muvekiti kao iz Begove džamije.

Nakon sto bi se upalili kandilji na Begovoj i Bijeloj džamiji, tek onda su se palili i kandilji na ostalim džamijama.

Svakako treba naglasiti da je post u ramazanu farz, odnosno obaveza i da kao takav ne predstavlja vid tradicije ili običaja pa tako i nije usko povezan s popratnim radnjama proizašlim iz običaja naroda koje, nažalost, danas uzimaju primat i odvlače od suštine, ali i sunneta Poslanika. No, svakako se lijepo prisjetiti adeta Sarajlija koji su nekada bili ili su još prisutni na našim prostorima, a koji su u skladu sa zivotom Božijeg Vijesnika.

avaz