Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Prvi maj između ideala i roštilja

Poznato je da praznik “Prvi maj” svoje porijeklo ima u protestima u Čikagu, kada su se radnici pobunili tražeći pravednije uslove rada i skraćenje radnog vremena. Tokom tih štrajkova i demonstracija bilo je mnogo stradalih – kako poginulih i ranjenih, tako i onih koji su kasnije osuđeni na smrt. Bilo je to 1. maja davne 1886. godine, kada je radnička klasa, uprkos velikim žrtvama, uspjela izboriti jednu od svojih najvažnijih pobjeda nad tadašnjim kapitalističkim sistemom.

Ubrzo nakon tih događaja, radnički zahtjevi počeli su se uvažavati, pa je širom svijeta postepeno uvedeno pravilo o osmosatnom radnom vremenu – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati posvećenih kulturnom i ličnom razvoju. Taj protest imao je ogroman historijski značaj, te se radnički pokret 1. maj proglasio međunarodnim praznikom rada, koji će kasnije naročito biti obilježavan i slavljen u socijalističkim zemljama.

Naime, dolazak proljeća na našim prostorima vijekovima su obilježavali takozvani uranci, rani izlasci u prirodu koji su imali poseban društveni i običajni značaj. Svaki grad, pa tako i Sarajevo, imao je svoja omiljena mjesta na koja je narod nedjeljom odlazio na teferiče, družeći se, odmarajući i uživajući u prirodi. Ovi običaji trajali su od prvih proljetnih dana, pa sve do 6. maja, kada se organizovao najveći teferič, poznat i kao omaha.

Posebna mjesta

Toga dana se tradicionalno odlazilo na posebna mjesta uz čiste izvore vode i stare mlinove. Djevojke su zahvatale tu vodu i umivale se, vjerujući da će im ona donijeti ljepotu, zdravlje i svježinu. U isto vrijeme obilježavao se i Đurđevdan, pa je ovaj dan imao posebnu simboliku i nosio obilježja zajedničkog praznika svih Bosanaca.

Među ovim urancima svoje mjesto pronašla je i proslava Prvog maja. Iako je riječ o prazniku drugačijeg karaktera i poruke, i on je u narodu dobio naziv uranak, upravo zbog vremena u kojem se obilježava, ali je s vremenom poprimio i mnoge osobine ostalih proljetnih uranaka. Na taj način, ovaj praznik se prirodno uklopio u već postojeću tradiciju boravka u prirodi i zajedničkog druženja.

Otuda i danas na našim prostorima postoji specifičan način obilježavanja Praznika rada – kroz rane izlaske u prirodu, okupljanja porodice i prijatelja, pripremu roštilja i druge slične običaje koji spajaju društveni duh praznika sa dugom tradicijom narodnih proljetnih okupljanja.

Nije, međutim, oduvijek bilo tako. Samo godinu dana nakon velikih protesta u Čikagu, u Sarajevu se 1. maja pušta u rad tramvaj, što je u to vrijeme predstavljalo značajan korak u modernizaciji gradskog života. Radnički pokret u našoj zemlji tada je još uvijek bio u začetku, ali će u narednim godinama postajati sve organizovaniji, a zahtjevi radnika sve glasniji i izraženiji. Postepeno će se početi intenzivnije obilježavati 1. maj, kroz proteste, štrajkove i radničke povorke.

Vlasti su ovakva okupljanja često zabranjivale, do te mjere da su se cenzurisali pozivi na proslavu i javno izražavanje radničke solidarnosti, pa čak i upotreba simbolične crvene boje koja je bila vezivana za radnički pokret. Uprkos tome, radnici su nakon protesta i povorki nastavili svoja druženja na tradicionalnim teferičima, gdje se nastavljao društveni život i razmjena iskustava.

Stvaranjem Socijalističke Jugoslavije, 1. maj postaje i zvanični državni praznik te dobija svoja jasno definisana obilježja i način proslave, koji će se u narednim decenijama ustaliti kao važan dio društvene tradicije i kolektivnog sjećanja.

Sarajevo Prvom maju, kao i mnogim drugim pojavama, daje posebnu notu i prožima ga svojim običajima te svojom izraženom multietničkom prirodom. U Sarajevu su se prvomajski praznici najavljivali ne samo kroz savremene medije nego i na tradicionalan način. Telali su dan uoči Prvog maja obilazili mahale, udarali u bubanj i na taj način najavljivali događaje koji su se organizovali povodom obilježavanja praznika.

Najava radničkog praznika odvijala se tokom noći, kada su se palile logorske vatre kao simbol straže i bdijenja nad pravima radnika. Taj običaj imao je i snažnu simboliku zajedništva, okupljanja i radničke solidarnosti te je djelimično sačuvan i u našem gradu do danas.

U ranim jutarnjim satima orkestri su izlazili po sarajevskim kvartovima i kroz pleh-muziku budili građane, najavljujući dolazak praznika. Taj zvuk muzike ujedno je predstavljao i obavještenje o skoroj paradi, koja je bila sastavni i vrlo važan dio obilježavanja 1. maja, zajedno sa okupljanjima, druženjima i pratećim programima koji su pratili ovaj praznik rada.

Parada se odvijala u ulici Maršala Tita kao centralnoj gradskoj saobraćajnici i glavnoj urbanoj osi Sarajeva, dok su posebni dizajneri i arhitekti ispred Narodne banke pripremali i uređivali svečanu binu sa koje su visoke zvanice i uvaženi gosti posmatrali cijeli događaj. Ta bina imala je i montažnu tribinu za sjedenje, kao i posebno uređeno mjesto predviđeno za držanje govora, a njen izgled bio je prožet radničkim, socijalističkim i prvomajskim motivima.

Crveni karanfili

Cijeli prostor – bina, učesnici parade i samo Sarajevo – tog dana bio je okićen crvenim karanfilima, koji su predstavljali prepoznatljiv simbol radničkog pokreta i solidarnosti.

Parada je kretala od Kasarne Maršala Tita, prolazila kroz Titovu ulicu i završavala kod Vijećnice. Građani su se okupljali duž trotoara kako bi pratili dešavanja i pozdravili učesnike.

Ulicom su defilovali radnici, vojnici, poljoprivrednici, studenti, kao i članovi različitih društava i udruženja, a svako je na sebi svojstven način predstavljao i simbolično prikazivao svoju djelatnost. Radnici su nosili svoje alate, studenti knjige i školski pribor, dok su poljoprivrednici izlagali mašine, oruđa i različite poljoprivredne alatke. Cjelokupna scenografija podsjećala je na jedan moderan slet i davala snažnu sliku jedinstva, organizovanosti i snage radničkog pokreta i tadašnjih sindikata.

Veliki broj ljudi. Arhivske fotografije

Naime, cjelokupna manifestacija bila je podijeljena u tri simbolična dijela. Najprije bi ulicama paradirala vojska sa tenkovima i drugim vojnim vozilima, demonstrirajući snagu i sigurnost države. Nakon nje slijedila je radnička parada, u kojoj su radnici sa mašinama, kamionima i industrijskim prikazima predstavljali prosperitet, inovativnost i ekonomsku stabilnost. Posljednju skupinu činila je omladina, čiji su raspjevani i razigrani učesnici simbolizirali sigurnu budućnost društva i države.

Smotra se odvijala u prijepodnevnim satima, dok su se u poslijepodnevnim časovima prvomajski praznici nastavljali i završavali tradicionalnim teferičima na gradskim izletištima. Najpoznatiji među njima bio je teferič na Vrelu Bosne, koje je i danas ostalo jedno od najprepoznatljivijih i najposjećenijih prvomajskih izletišta u Sarajevu i njegovoj okolini.

Građani Sarajeva su, osim zvaničnih parada i teferiča, imali i svoja prepoznatljiva narodna okupljališta. U neposrednoj blizini zgrade Centralnog komiteta izrasla je kafana „Šetalište“, koja je vremenom postala kultno okupljalište lijevo orijentirane sarajevske raje, ali i šire gradske publike.

U toj kafani su se, uz obične građane, često okupljali i predstavnici tadašnje vlasti, članovi Centralnog komiteta KP BiH, radnici iz javnog i kulturnog života, kao i druge zvanice. Upravo ta mješavina ljudi različitih društvenih uloga davala je posebnu atmosferu mjestu, koje je bilo i prostor neformalnog druženja, razgovora i razmjene mišljenja.

I danas je za Prvi maj kafana „Šetalište“ i dalje jedno od prepoznatljivih okupljališta, gdje se uz roštilj, muziku i opuštenu atmosferu pjeva, zabavlja, ali i vodi razgovor o svakodnevnim temama, nastavljajući tako dugu tradiciju prvomajskog druženja u Sarajevu.

Direktan utjecaj

Zaštitni znak radnika i radničke klase u zemljama južne i jugoistočne Evrope bio je crveni karanfil, koji je s vremenom postao snažan simbol radničkog pokreta i solidarnosti. Građani koji su odlazili na smotre i parade često su sa sobom nosili crvene karanfile te ih u znak podrške i poštovanja bacali na povorke koje su prolazile ulicama grada.

Na sličan način, kako su nekada i partizani bili dočekivani prilikom ulaska u Sarajevo, i prvomajske povorke dočekivane su s posebnom emocijom i simbolikom. U tim trenucima Titova ulica bi bila zasuta crvenim karanfilima, pa je cijela scena podsjećala na dugački bosanski ćilim, satkan od cvijeća, boja i kolektivnog duha vremena.

Parade u prošlosti. Arhivske fotografije

Sve je to imalo svoju posebnu priču, snagu i jasnu društvenu poruku, dok se danas taj duh u velikoj mjeri izgubio ili promijenio oblik. Kako se prvobitni sadržaj i simbolika postupno pretvaraju u isključivo teferički karakter obilježavanja, tako slabi i nekadašnja idejna i društvena dimenzija praznika.

U takvim promjenama gubi se i nekadašnja snaga organizovanog radništva, kao i njegov direktan utjecaj na društvena zbivanja, koji je u ranijim periodima bio znatno izraženiji. Današnje obilježavanje više nosi obilježje opuštenog druženja i tradicije nego što predstavlja prostor društvenog izražavanja i radničke solidarnosti kakav je nekada postojao.

avaz