Krici bošnjačkih žena prigušeni turističkim brošurama: Kako je lječilište “Vilina Vlas” pretvoreno u logor za silovanje
Proces destrukcije i etničkog čišćenja Višegrada u proljeće i ljeto 1992. godine predstavlja jedan od najsurovijih primjera sistemskog nasilja u modernoj evropskoj historiji. Grad, u kojem su Bošnjaci nekada činili 60 posto stanovništva, u svega nekoliko mjeseci pretvoren je u epicentar zločina protiv čovječnosti.
Višegradska hronika terora ne može se ispričati bez posebnog osvrta na hotel i banjsko lječilište “Vilina Vlas”, mjesto koje je od oaze za odmor pretvoreno u zloglasni koncentracioni logor.
Prolog zla je počeo sredinom aprila 1992. godine kada Jugoslovenska narodna armija (JNA), predvođena Užičkim korpusom, preuzima kontrolu nad gradom. Pod krinkom garancije sigurnosti, građani su pozivani da se vrate domovima, da bi ubrzo bili izloženi hapšenjima i selekciji. Povlačenjem JNA početkom maja, apsolutnu kontrolu preuzima lokalni Srpski krizni štab (SDS) i paravojne formacije.
Hotel “Vilina Vlas”, smješten pet kilometara od centra u borovoj šumi, rekvirirao je Milan Lukić, vođa ozloglašenih “Belih orlova”. Njegova geografska izolovanost i smještajni kapaciteti učinili su ga idealnim komandnim i logističkim centrom za operacije etničkog čišćenja, ali prvenstveno logorom-bordelom. Sobe za odmor postale su ćelije za višestruka silovanja, hotelski bazen prostor za likvidacije, a kameni podovi lobija redovno su prani šmrkovima kako bi se uklonili tragovi krvi.
Sistemsko seksualno nasilje kao oružje rata
Zločini u “Vilinoj Vlasi” nisu bili izolirani incidenti nediscipline, već duboko integrirana strategija uništavanja bošnjačkog stanovništva. Finalni izvještaj Komisije eksperata UN-a svrstao je dešavanja u ovom hotelu u “treći obrazac”, sistematsko seksualno zlostavljanje unutar namjenski formiranih logora.
Mlađe žene i djevojčice ciljano su izdvajane i odvođene u hotel. Procjenjuje se da je tu bilo zatočeno najmanje 200 žena i djevojčica (neke mlađe od 14, pa i 7 godina). Stražari, paravojnici, pa čak i civili izvan logora, dolazili su s ciljem mučenja i silovanja.
Ovo nasilje imalo je genocidnu dimenziju. Svjedočanstva potvrđuju da su počinioci koristili silovanje kao metod biološkog inženjeringa, govoreći žrtvama da će “rađati Srbe, a ne Turke”, s ciljem potpunog poništenja identiteta grupe i nanošenja trauma zbog kojih se preživjele više nikada ne bi vratile u Višegrad.
Slučaj Jasmine Ahmetspahić
Najpotresniji simbol ove patnje je sudbina mlade Višegrađanke Jasmine Ahmetspahić. Nakon četiri dana neprekidnog mučenja i silovanja, Jasmina je počinila samoubistvo skočivši kroz prozor s drugog sprata hotela.
Fotografija unutrašnjost hotela prikazana kao dokazni materijal Haškog tribunala
Njene kosti pronađene su tek 2010. godine u masovnoj grobnici na dnu isušenog jezera Perućac, što je potvrdilo praksu zločinaca da tijela bacaju u rijeku Drinu.
Glavni arhitekti zločina i apsurdi pravosuđa
Pred Haškim tribunalom (MKSJ) i Sudom Bosne i Hercegovine vođeno je nekoliko ključnih procesa protiv odgovornih za teror u Višegradu. Ipak, suđenja su otkrila i ozbiljne praznine te apsurde, posebno kada je u pitanju procesuiranje rodno zasnovanog nasilja.
Najeklatantniji primjer pravosudnog apsurda predstavlja slučaj Milana Lukića, apsolutnog gospodara života i smrti u logoru “Vilina Vlas”. Iako ga je Haški tribunal osudio na doživotni zatvor zbog monstruoznih živih lomača u Pionirskoj ulici i na Bikavcu, sud je odbio da u optužnicu uvrsti tačke za silovanje u hotelu. Kao razlog je navedeno “kasno podnošenje zahtjeva” Tužilaštva, čime je međunarodno pravosuđe propustilo priliku da ga osudi za sistematsko seksualno nasilje kojem je rukovodio.
Za razliku od Haga, Sud BiH je donio konkretnije presude za zločine počinjene unutar samog objekta. Željko Lelek je pred domaćim pravosuđem osuđen na 16 godina zatvora, ušavši u historiju kao prva osoba nedvosmisleno osuđena za višestruka silovanja zatočenica unutar zidina ovog lječilišta.
Logor je bio i usputna stanica za brojne likvidacije. Boban Šimšić je pred Sudom BiH osuđen na 14 godina zatvora jer je upravo u holu “Viline Vlasi” vršio selekciju muškaraca, nakon čega su odvođeni na obalu rijeke Drine i strijeljani. Za sličan zločin Haški tribunal je osudio Mitra Vasiljevića na 15 godina zatvora, dokazavši njegovo učešće u sprovođenju sedam zatočenih Bošnjaka iz hotela na strijeljanje.
Kompleksnu sliku pravosudne borbe zapečatio je slučaj Olivera Krsmanovića, kojem je Sud BiH izrekao kaznu od 18 godina zatvora. On je oslobođen optužbi za silovanja u samom hotelu jer ga svjedokinje nisu mogle van razumne sumnje direktno identificirati, ali je osuđen za brutalna mučenja otetih civilnih putnika iz sela Sjeverin, koji su bili dovedeni i zlostavljani u prostorijama “Viline Vlasi”.
Uprkos presudama direktnim izvršiocima, lokalni autoriteti i policija nikada nisu odgovarali za saučesništvo. Direktor ratnog hotela Duško Andrić i ratni komandir policije Risto Perišić nikada nisu krivično procesuirani.
Memoricid i negiranje zločina
Nakon rata, “Vilina Vlas” prolazi kroz zastrašujući proces “prostornog brisanja” zločina. Zgrada je vraćena svojoj predratnoj namjeni, danas je to ponovo lječilište i spa-centar u punom kapacitetu.
Turisti, svjesni ili nesvjesni historije, danas spavaju u sobama u kojima su obavljana masovna silovanja, dok se bazen u kojem su ljudi likvidirani ponovo koristi za rekreaciju.
Sve to podržano je sistemskim negiranjem zločina na lokalnom nivou. Bivši gradonačelnik Mladen Đurević javno je odbijao prihvatiti činjenice tvrdeći da ga “ne zanima povratak u prošlost”. Organizacija “Žena-žrtva rata”, na čelu s Bakirom Hasečić, godinama vodi bezuspješnu bitku za postavljanje spomen-ploče ispred objekta.
Da proces “prostornog brisanja” i institucionalnog negiranja zločina u Višegradu nije samo apstraktan pojam, brutalno je demonstrirano na 47. Međunarodnom sajmu turizma u Beogradu. Turistička organizacija općine Višegrad je, uz prešutno odobravanje organizatora, u svoju zvaničnu ponudu uvrstila upravo zloglasni hotel “Vilina Vlas”.
Apsurd i morbidnost ovog čina kulminirali su kroz cinični promotivni slogan pod kojim je objekat predstavljen: “Od kulture do avanture”.
Slučaj beogradskog sajma i promocije “Viline Vlasi” šalje vrlo jasnu i jezivu poruku: krici iz višegradskog logora se i danas pokušavaju prigušiti turističkim brošurama.
Prodavati turističke aranžmane za sobe i bazene natopljene krvlju, pritom ignorišući sudske presude i vapaje preživjelih, nije samo poricanje prošlosti. To je direktan, institucionalni udarac na dostojanstvo stotina žena čija je tragična sudbina trajno zazidana u temelje ovog hotela.
klix
