Kako izgleda sistem podrške u BiH nakon prijave nasilja: Provjerili smo situaciju u sigurnim kućama
Iako se svakodnevno dešava, nasilje nad ženama postane tema isključivo nakon što nas potrese još jedna tragedija. Podaci su alarmantni – u 2024. godini u prosjeku je svaki mjesec ubijena jedna žena.
Prema istraživanju OSCE-a, skoro 48 posto žena u Bosni i Hercegovini (BiH) je doživjelo neki oblik nasilja od svoje 15. godine.
O ovoj temi smo razgovarali s predstavnicima Fondacije lokalne demokratije (FLD) koja primarni fokus rada stavlja na unapređenje ljudskih prava žrtava nasilja na osnovu spola.
“Na samom početku važno je da istaknemo značaj postojanja jedine Sigurne kuće – Skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u porodici u Kantonu Sarajevo, i sve žrtve nasilja podsjetimo da postoji mjesto u kojem će im, u ključnim trenucima, biti pružena sigurnost i zaštita”, kazali su nam na početku razgovora.
Zaštita i sigurnost
Fondacija lokalne demokratije osnovala je i upravlja Sigurnom kućom od 2000. godine.
Broj korisnica u Sigurnoj kući stalno se mijenja, a tokom prošle godine u Sigurnoj kući je boravilo 114 korisnica.
Od početka godine do danas u Sigurnu kuću je primljeno 28 korisnica.
“Nažalost, posljednji slučaj femicida još jednom nas je podsjetio da su sigurna kuća i specijalizirane usluge podrške za žrtve nasilja, ne samo neophodne, nego su često i jedino sigurno rješenje za žrtve nasilja. Sigurna kuća u Sarajevu pruža fizičku zaštitu i sigurnost, ali i programe podrške prilagođene potrebama korisnica s ciljem njihove rehabilitacije i oporavka, te ponovne socijalizacije, čime postaju ravnopravne članice društva, a što i jeste krajnji cilj rada i svrha Sigurne kuće” navode i ističu da je kapacitet mjesta u Sigurnoj kući 35.
Pri tome, u Skloništu za žene i djecu žrtve nasilja u porodici ima 25 mjesta (10 za žene i 15 za djecu), dok u Skloništu za djevojke, žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja i drugih oblika nasilja, ima 10 mjesta. Kapaciteti u prosjeku su popunjeni od 60 do 80 posto.
“Prema našim dosadašnjim iskustvima i praćenju situacije, ne bilježimo značajan porast broja žena koje su smještene u Sigurnu kuću od početka godine u odnosu na prethodnu godinu. Ipak, važno je naglasiti da sama brojka ne odražava u potpunosti složenost problema nasilja. Svaki slučaj nosi svoje specifičnosti i zahtijeva individualiziran pristup, često uz dugotrajan i intenzivan rad. Fokus našeg djelovanja nije isključivo na kvantitetu, već na kvalitetu pružene podrške, sigurnosti i osnaživanju žena kako bi mogle nastaviti život izvan nasilnog okruženja. Također, kontinuirano radimo na ohrabrivanju žrtava da potraže pomoć i prijave nasilje, što je ključni korak ka njihovoj zaštiti”, kažu iz Fondacije lokalne demokratije.
Šta nakon prijave nasilja
Pitali smo kako izgleda sistem zaštite i podrške, odnosno kako izgleda proces nakon prijave nasilja.
Naglašavaju da je osim Sigurne kuće, Fondacija lokalne demokratije uspostavila i SOS telefon za prijavu nasilja koji je aktivan 24 sata.
Nasilje se prijavljuje putem broja telefona 033 222 000 za Kanton Sarajevo ili putem broja 1265 za Federaciju Bosne i Hercegovine.
“Na SOS telefon javlja se stručno edukovano osoblje, a nasilje se može prijaviti i anonimno, bez ostavljanja ličnih podataka, kako od same žrtve, tako i od trećih lica. Nakon prijave nasilja, kada je neophodno osoblje SOS telefona alarmira MUP KS, koji prema potpisanom Protokolu o saradnji između MUP-a KS, JU Kantonalni Centar za socijalni rad i Fondacije lokalne demokratije, izlazi na teren. Smještaj žrtava nasilja u Sigurnu kuću vrši se isključivo preko policije ili centara za socijalni rad”, objašnjavaju iz Fondacije.
Nakon smještaja u Sigurnu kuću, sa žrtvom nasilja obavlja se razgovor, izvršava procjena njenog stanja i izrađuje individualni plan njenog oporavka u saradnji sa nadležnim centrom za socijalni rad, koji podrazumijeva ne samo fizički, nego i dugotrajniji psihološki oporavak, a potom i njeno ekonomsko osnaživanje kako bi joj se pružila mogućnost da izađe iz kruga nasilja.
Period boravka
Kada je riječ o boravku u Sigurnoj kući, on iznosi do šest mjeseci. Međutim, u posebnim okolnostima, ako je korisnici ugrožen život ili su u pitanju neki drugih razlozi (prije svega psihološko stanje osobe i mogućnost rješavanja izlazne strategije), njen boravak u Sigurnoj kući se može i produžiti.
“Sve vrijeme žrtvi se pruža neophodna psihološka podrška, radno-okupacione terapije, kao i administrativna i pravna podrška putem Centra za žene FLD-a. Važno je da napomenemo da žene koje su žrtve nasilja besplatnu pravnu, psihološku i socio-ekonomsku podršku mogu dobiti u Centru za žene Fondacije lokalne demokratije, koji se odnedavno nalazi na novoj adresi u ulici Gradačačka 18, Sarajevo. Ako se odluči za samostalan život nakon izlaska iz Sigurne kuće, razrađujemo plan njenog ekonomskog osnaživanja. Tokom posljednje tri godine, u saradnji sa Kantonalnim ministarstvom za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice, realiziramo Socijalni program koji podrazumijeva plaćanje stanarine i režijskih troškova u trajanju od osam mjeseci ženama koje se nakon izlaska iz Sigurne kuće odluče osamostaliti i iznajmiti stan”, kažu dalje iz Fondacije.
Bitno je naglasiti da je ekonomska podrška značajan korak u osamostaljenju, jer korisnice na taj način imaju dovoljni vremena da pronađu posao i same doprinose svojoj porodici.
“Fondacija lokalne demokratije im također pruža podršku u posredovanju pri zapošljavanju. Nažalost, ne možemo reći da je i dovoljan zbog općenito teške ekonomske situacije u BiH i jedna plaća nije dovoljna za sve životne potrebe žene i njene djece. Ipak, važno je spomenuti da je posljednjih godina prisutan trend smanjenja povratka žrtava nasilja njihovom počinitelju”, naglašavaju iz Fondacije.
Procenat broja korisnica koje se vrate počinitelju nasilja nakon izlaska iz sigurne kuće prošle godine iznosio je 15 posto. U prvih 10 godina rada sigurne kuće, ovaj broj iznosio je 80 do 90 posto, a to je jedan ozbiljan pomak u borbi protiv nasilja nad ženama u Kantonu Sarajevo.
Ekonomska pomoć
Kada je riječ o izazovima u radu sa žrtvama nasilja, kažu da je jedan od najvećih period nakon izlaska iz sigurne kuće, kada žene započinju proces osamostaljenja.
Tada se žene suočavaju sa brojnim poteškoćama, poput ekonomske nesigurnosti, stambenog pitanja i potrebe za ponovnom izgradnjom svakodnevnog života, što zahtijeva dodatnu i kontinuiranu podršku kako bi se spriječio povratak u nasilno okruženje i omogućila trajna reintegracija u društvo.
“Kao što smo naveli, na području Kantona Sarajevo već tri godine realizujemo socijalni program podrške koji uključuje plaćanje stanarine i režijskih troškova za period do osam mjeseci, ali je neophodno imati kontinuirano materijalni program podrške za žrtve nasilja u porodici koji će im osigurati osamostaljenje sa djecom bez obzira da li su boravile u Sigurnoj kući ili ne. Rad sa žrtvama nasilja je izuzetno kompleksan i zahtijeva kontinuiranu i koordiniranu međuinstitucionalnu saradnju institucija sistema. Nakon prijave nasilja i boravka u Sigurnoj kući ženama je potrebna dugotrajna i sveobuhvatna podrška institucija u procesu osamostaljenja i samostalnog života sa djecom”, ističu iz Fondacije.
Na naše pitanje zbog čega se žene najčešće odluče za neprijavljivanje nasilja odgovaraju da dominiraju strah i nesigurnost.
“Žrtve se plaše počinitelja i njegove osvete, ali i prijetnji da će joj zagorčati ili oduzeti život, da će joj odvesti djecu. Ti strahovi su za žrtve veoma realni i zbog toga se neke od njih odluče živjeti u nasilnoj zajednici, posebno ako je izostala podrška njene porodice. Jedan od razloga je i nepovjerenje u institucije odnosno da ih institucije neće moći zaštititi na vrijeme ili da sistem neće reagirati adekvatno. Tu je i ekonomska i materijalna ovisnost o počintelju nasilja. Također, neke žrtve nemaju dovoljno informacija o sistemu zaštite ili osjećaju sram, krivicu i strah od osude okoline. Zbog toga je veoma važno da kao društvo prestanemo normalizirati nasilje, da uvijek podižemo glas protiv nasilja i odgajamo generacije koje će imati nultu toleranciju na nasilje”, naglašavaju.
Razgovarali smo i o nedavnoj inicijativi u Skupštini Kantona Sarajevo koji se odnose na upotrebu SOS narukvica za žene koje su žrtve nasilja.
“Iako Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama u FBiH prepoznaje mogućnost uvođenja elektronskog nadzora kao dodatnog mehanizma zaštite kroz član 28. stav 4, važno je ovom pitanju pristupiti pažljivo i u skladu sa stvarnim kapacitetima sistema. Primjena ovakve mjere zahtijeva razvijenu tehničku i institucionalnu infrastrukturu, kao i jasno definisane procedure saradnje između nadležnih institucija. U kontekstu Kantona Sarajevo, to podrazumijeva dodatna ulaganja, tehničku pripremljenost i koordinaciju različitih aktera kako bi se osigurala efikasna i sigurna implementacija. Bez detaljnije analize i ozbiljnijeg pristupa, za što je prije svega potrebno vrijeme, ovakav pristup predstavlja samo inicijalnu ideju i ne smatramo da će u dogledno vrijeme moći biti realizovana”, kažu iz Fondacije.
Na kraju razgovora nam kažu da je svaki slučaj nasilja u porodici sam po sebi težak, posebno ako se radi o žrtvama incesta ili drugih oblika seksualnog nasilja prema najmlađima.
Ako ste vi ili neko koga poznajete žrtva nasilja, pomoć je dostupna putem besplatnih SOS brojeva: 1265 za Federaciju BiH i 1264 – za Republiku Srpsku
klix.ba
