Ismet Mujezinović: 118. godišnjica rođenja jednog od najboljih bh. umjetnika

Osim slikanja, Ismet je uređivao brojne novine i magazine, organizirao filmske sekcije, te dizajnirao plakate i naslovne stranice raznim kulturno-umje

Centarzakulturutuzla.ba

Piše: Indira Pindžo

prije 18 sati 47 minuta

1

Prije 118 godina, 2. decembra 1907., u Tuzli je rođen Ismet Mujezinović, genijalac, humanist, umjetnik, ratnik, boem, jedan od naših najboljih slikara svih vremena, koji je svojim djelom spojio snažan osjećaj društvene odgovornosti s izuzetnom likovnom prefinjenošću i upečatljivom ekspresivnom naracijom. Njegova djela su i svjedočanstva o vremenu u kojem su nastala. Svojom umjetnošću i aktivnim učešćem u borbi za odbranu domovine u najtežim momentima njene historije, poput Drugog svjetskog rata, doprinio je mnogo Bosni i Hercegovini i njenom narodu. Osim slikanja, Ismet je uređivao brojne novine i magazine, organizirao filmske sekcije, te dizajnirao plakate i naslovne stranice raznim kulturno-umjetničkim djelatnostima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mujezinovićeva umjetnost rasla je na tlu stvarnosti: radnici, rudari, žene iz naroda, borci, seljaci, obični ljudi uhvaćeni u trenutku napora, borbe ili kratkog predaha. Iako se često svrstava u okvir socijalnog realizma, njegovo slikarstvo nadilazilo je ideološke okvire. U njegovim figurama uvijek je bilo nečega univerzalnog: tvrdoća ruke koja drži alat, pogled koji traži svjetlost i ramena koja nose težinu vremena. Mujezinović je znao pronaći poeziju u zbilji, i upravo je ta poezija činila da njegovi likovi djeluju istovremeno snažno i krhko.

Portret majke. Tuzlanski.ba

Čudo od djeteta

Ismet je bio prvo muško dijete majci Sadiji i ocu Salihu, tuzlanskom zlataru i sajdžiji. Već kao trogodišnjaku, primijetivši Ismetov dar za crtanje, otac Salih mu je poklonio tablicu sa spužvom i pisaljkom, te ga naučio kako se pisaljka oštri i kako se njome crta po tablici. Slikar se tog momenta sjećao i opisivao ga često:

– Dugo sam posmatrao taj poklon uz naizmjenično osjećanje straha i vruće želje da nešto nacrtam. Otac, primijetivši moju nedoumicu, najednom povika: „Hajde šaraj!“. Ne mogavši da se ohrabrim, obratih se ocu: „Babo, de ti nešto…“. „A šta bi najvolio da ti nacrtam?“, zapita me on. „Konja, konja!“, povikah ja, a on vješto i hitro, u dva tri poteza, nacrta konja. Gledam, vidim, konj jeste, u jednoj liniji. Tu su, doduše, noge, glava, rep i griva, ali mu fale usta, frnjokalica, trbuh… Poslije izvjesnog vremena, ohrabren, uzmem pisaljku i dodam ono što je, prema mom mišljenju, nedostajalo crtežu.

Kada je navršio pet godina, umire mu otac, a majka se preudaje za policijskog činovnika. Buneći se zbog majčine odluke, Ismet je utjehu i duševni mir pronalazio u crtanju, što je najviše i volio. Njegov talent je već bio zapažen i od okoline, a kad je imao desetak godina, komšije iz Džafer-mahale su ga prozvali „čudom od djeteta“ i govorili da je „vješt k’o vrag“.

Slika nastajala 4 godine

Ismet je u Tuzli završio osnovno i srednje obrazovanje, a Likovnu akademiju u Zagrebu, 1929. godine. Još kao student, 1926., napravio je svoju prvu samostalnu izložbu u Sarajevu. Godine 1931., Mujezinović je iz Zagreba otišao u Francusku, gdje je boravio do 1933., pohađajući čuveni kurs historije umjetnosti na Univerzitetu Sorbona u Parizu.

Po povratku iz Francuske, boravio je u Bijeljini, Gracu i Splitu. U Gracu je upoznao Mariju Sisarić, kojom se oženio 1939. godine, a koja mu je bila velika inspiracija, ali i sagovornik i kritičar. Od 1936. do 1953. živio je u Sarajevu, a potom se vratio u rodnu Tuzlu, ostavši tu do kraja života, do 7. januara 1984. godine.

Prva i značajna Mujezinovićeva djela su portreti seljaka i staraca, slikani pastelom, kojima je već pokazao ono što će ga obilježiti kroz cijelu karijeru: duboku vjeru u čovjeka, njegovo dostojanstvo i njegovu nerazdvojivu vezu s vlastitim okruženjem.

Izradio je i mnogo uljanih kompozicija i crteža o temi Narodnooslobodilačke borbe, čiji je bio učesnik od 1941. godine do kraja rata. Bio je partizanski major i prvi komandant partizanske eskadrile. Nosilac je partizanske spomenice kao prvoborac. U partizanima je, uz stalno crtanje, bilježio događaje, slikao, te oslikao i Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću.

Godine 1947., usredsredio se na veliku ratnu temu „Prelaz preko Neretve“, kada je nastao ciklus njegovih slika istog naziva među kojima se najviše istakla slika „Ustanak“. U portretima boraca i ranjenika, kao i u monumentalnim kompozicijama radničkih kolektiva, te lirskim prizorima društvenog oporavka, Mujezinović je ostavio vizuelni zapis epohe čiji je bio savremenik.

Jedno od Ismetovih najznačajnijih djela je „Autoportret sa spomenicom“, koji je radio pune četiri godine – počeo je 1966., a posljednji potez kistom nanio na platno 1970. 

Autoportret sa spomenicom. Tuzlanski.ba

Brojne nagrade

Osim navedenih, deseci portreta njegove supruge Marije, slike “Žetelice”, “Užina na radilištu”, “Portret Romana Petrovića”, „Portret majke“, “Kurir, crtež perom, tuš”, “Portret maršala Tita, linorez u boji”, “Prelaz preko Neretve Proboj”, “Nošenje ranjenika”, “Prsa u prsa”, “Crtež” i brojna druga djela svjedoče o bravuroznosti ovog bosanskohercegovačkog velikana istančanog dara za prenošenje stvarnosti na slikarsko platno.

Godine 1964., zajedno s likovnim umjetnikom Mevludinom Ekmečićem, Mujezinović je osnovao Galeriju istaknutih ličnosti, odnosno Galeriju jugoslavenskog portreta, prvu i jedinu takve vrste na prostorima bivše SFR Jugoslavije. Također, jedan je od osnivača Škole za likovne umjetnosti u Sarajevu, grupe Collegium Artisticum i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, te inicijator osnivanja Univerziteta u Tuzli. Bio je dopisni član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti, te redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Osim što je nosilac spomenice NOB-a, dobitnik je i: Ordena za hrabrost, Ordena bratstva i jedinstva, Ordena zasluga za narod, Ordena Republike sa srebrenim vijencem i Ordena Republike sa zlatnim vijencem. Dobio je i Lenjinovu medalju povodom stogodišnjice Lenjinovog rođenja. Godine 1979., dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, a dobitnik je i Oktobarske nagrade Grada Tuzla, te nagrada AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Dobitnik je i prve i druge nagrade Savezne vlade SFR Jugoslavije za slike „Miješalica“ i „Prelaz preko Neretve“.

Kuća i atelje. Tuzlanski.ba

Pokretno dobro

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, 2013. godine, proglasila je „Pokretno dobro – Zbirka slika Ismeta Mujezinovića“ koju čini 2.085 djela, a nalazi se u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Kroz tu baštinu vidimo umjetnika koji je stvarao neumorno, koji je vjerovao u moć slike da govori umjesto čovjeka, da čuva identitet naroda i oplemenjuje svakodnevicu.

Djela Ismeta Mujezinovića su velika kao i njegov lik. Sve što je radio dovodio je do savršenstva, ne libeći se da kistom izrazi i bunt protiv nepravde, oslikavajući društvenu stvarnost i kad ona nije bila ružičasta. Svaka slika ovog genija nosi i poruku i pouku, što je, uz perfektnu likovnu izvedbu, čini dragocjenom i neprocjenjivom. Ostavio je trajni trag, ne samo kao slikar, nego i kao vizuelni hroničar jedne zemlje u previranju. Njegova djela i danas zrače iskrenošću i karakterom, podsjećajući nas da umjetnost, kada je protkana istinom i empatijom, postaje mnogo više od estetike.

Kuća i atelje Ismeta Mujezinovića

Kuću i atelje u Tuzli Mujezinović je izgradio 1967. godine za svoju porodicu, gdje je živio i radio do svoje smrti. Posjećivali su ga mnogi umjetnici, diplomate i sportisti. Između ostalih, 1966. godine ga je posjetio Josip Broz Tito, a 1983. tadašnji svjetski šampion u šahu Tigran Petrosjan. Danas se u ateljeu nalazi spomen-soba posvećena Ismetu Mujezinoviću, u kojoj su izložene lične stvari, fotografije, dokumenti i ordeni. U prostoru ateljea održavaju se izložbe, koncerti, promocije knjiga, konferencije, radionice i drugi kulturno-umjetnički programi.

avaz