Prijateljstvo Refika Ahčića i Rodriga Vilsona: Fočak poklanja plodne njive Ekvadorijancu

U bosanskim vicevima su Fočaci najčešće škrti i ekstremno štedljivi ljudi, kod kojih ništa nije besplatno. Velikodušnost Fočaka Refika Ahčića pokazuje da ovi vicevi nemaju veze s istinom. Refik se nakon rata nastanio u Tarčinu pored Sarajeva, gdje je kupio zemlju i izgradio kuću. Imanje u rodnom selu Rodijelj u Opštini Foča je od tada posjetio samo nekoliko puta. O povratku na stotinjak duluma napuštene očevine ne razmišljaju ni on, a ni njegova dva brata.

Refikov put

– Već smo se braća i ja dogovorili čija je koja njiva. A čim završimo zemljišne papire to ćemo i ugovorom podijelit’. A ja onda svu svoju zemlju poklanjam mom komšiji i prijatelju Rodrigu Vilsonu, da se on može upisat’ k’o vlasnik – govori prostodušno pedesetdvogodišnji Refik.

U Rodijelju smo se prije rata bavili poljoprivredom. Nemam iskreno neka živa sjećanja. Živjeli mirno, zemlja, stoka, škola – objašnjava Refik.

Rat je Refika kao diverzanta Armije Bosne i Hercegovine najprije odveo na planinski prevoj Grebak, koji je za istočnu Bosnu u ratu bio isto što i tunel za Sarajevo – pupčana vrpca kroz koju su stizali hrana, lijekovi i oružje i sve što je potrebno za život.

– Zatim Jablanica, onda Igman, pa Treskavica, pa Semizovac – telegrafski kratko objašnjava Refik svoj ratni put, na kojem je nagazio na protivpješadijsku minu u narodu poznatu kao pašteta.

Samo nekoliko osoba se vratilo u Refikovo rodno selo Rodijelj. Avaz

Izgubio je veći dio stopala desne noge i penzionisao se kao vojni invalid.

– Brže sad uzmem abdest jer samo jednu nogu perem – šali se s vlastitim ranjavanjem Refik, pokazujući da mu mina nije ni okrznula vedrinu duha.

Kaže da živi dobro sa suprugom, dvoje djece, i jednogodišnjim unukom u Tarčinu, gdje je kupio zemlju i izgradio kuću.

Refik i Rodrigo. Avaz

Do Refika sjedi i smješka se pedesetčetverogodišnji Rodrigo Vilson, Ekvadorijanac, koji slabo govori bosanski. Ni engleski mu nije jača strana, pa su za razgovor nužni strpljenje i Refikovo prevođenje. Prije deset godina napustio je Ekvador, južnoameričku državu od osamnaest miliona stanovnika smještenu između Tihog okeana, Kolumbije i Perua. Tada je zemlja iz relativne stabilnosti kliznula u period političkih prevrata, nasilja, narkokartela i haosa, koji još traje. Godinama se neuspješno pokušavao skrasiti u Moldaviji, Ukrajini i Crnoj Gori, da bi prije pet godina stigao do BiH.

Susret u Tarčinu

Rodrigo je prvih godinu i po boravio u prihvatnim centrima Ušivak u Hadžićima i Salakovac u Mostaru. Zatim se, uz pomoć direktora firme za koju je radio, smjestio u kuću u Tarčinu. Upravo u toj kući je nekad živio Refik, prije nego što je kupio obližnju parcelu zemlje i izgradio porodičnu kuću.

Tabla u selu Rodijelj. Avaz

Tako je, objašnjava Refik, počelo njihovo prijateljstvo – kroz dobre komšijske odnose.

– Pomognemo jedan drugom, kad šta treba. Vilson je dobar čovjek i vrijedan radnik. Govorio sam ja njemu da bi treb’o farmu napravit’ kad već to voli. Ali on nema mogućnosti da kupi zemlju. Zato ću ja njemu to dat’ na selu pa nek’ radi. Ja se ionako ne mislim vraćat’ – objašnjava Refik.

Mnogo više od riječi govore sjaj u Rodrigovim očima i blagi osmijeh, dok naglas izgovara snove o budućem životu na farmi.

Dok odlaze kućama, dogovaramo da sljedeću priču pravimo na Rodrigovoj farmi u Rodjelju.

„Malo jede – malo proda“

Mučeći sa s bosanskim jezikom, Rodrigo objašnjava da je razveden i da je jedan njegov sin stigao nedavno u BiH, a da će i drugi doći iz Ekvadora sljedeće godine. S ponosom pokazuje fotografiju svog novog pasoša Bosne i Hercegovine, koji je dobio prije desetak dana.

Više nije strani državljanin i sada može biti upisan kao vlasnik zemljišta, objašnjavaju Refik i Rodrigo, koji planira u Rodijelju napraviti malu, porodičnu farmu.

– Uzgaja hrana. Malo krava, malo koke, patka. Malo jede – malo proda – pokušava Rodrigo s malo miješanih riječi objasniti svoje planove. 

avaz