Da li će ideja “iz naftalina” spasiti odbranu Evrope: Profesor tvrdi kako su za to potrebni potpisi još dvije države

Profesor prava na Univerzitetu Dublin City Federico Fabbrini poručio je da Evropa, ukoliko želi uspostavljanje zajedničke odbrane i vojske, ne treba napraviti ništa revolucionarno već se isključivo vratiti staroj ideji koja je formalno-pravno još uvijek u životu.

Između ostalog, naveo je kako je Evropa još 1952. godine u Parizu pokrenula inicijativu o uspostavljanju Evropske odbrambene zajednice (EDC).

Projekat je “potopio” Parlament Francuske, ali ideja je još uvijek ostala aktivna.

“EDC je bio projekat koji su u vrlo ranim poslijeratnim godinama pokrenuli državnici poput De Gasperija, Spinellija, Adenauera, Schumana i Monneta. Zajednička vojska integrirana između šest zemalja osnivačica, finansirana zajedničkim budžetom, kojom upravljaju zajedničke institucije, povezana s NATO-om i otvorena za nove države članice. Godine 1952. u Parizu je potpisan pravi osnivački ugovor. Četiri od šest zemalja su ga ratificirale – uključujući Njemačku, uz ustavni amandman. Godine 1954. francuski parlament je odlučio odgoditi ratifikaciju, efektivno napuštajući projekat”, naveo je.

Ipak, naglašava kako je projekat i dalje aktivan i da se može primijeniti.

“Da, i to je ključna stvar. Ugovor nikada nije umro. Ostao je u nekoj vrsti pravnog limba. Ratifikacijom od strane dvije zemlje koje to tada nisu učinile, Italije i Francuske, mogao bi se danas relativno brzo vratiti u život. To bi stvorilo evropsko jezgro sa zaista zajedničkom vojskom, zajedničkim budžetom i namjenskim institucijama, unutar atlantskog okvira”, pojašnjava.

Objasnio je i šta je ugovor sve sadržavao kada je riječ o organizaciji.

“Ugovor je predviđao zajednički budžet s mogućnošću izdavanja duga, svojevrsne odbrambene euroobveznice, bez zahtjeva za uravnoteženim budžetom, što ograničava budžet Unije. Institucionalno, postojao je dvodomni parlament, Vijeće ministara i kolegijalni povjerenik od devet članova s ​​ovlaštenjem da odlučuje o upotrebi sile. De Gasperi i Spinelli su shvatili da ne možete imati zajedničku vojsku bez zajedničke vlade: vojna unija i politička unija napreduju zajedno”, ističe.

Ugovor bi bio otvoren i za druge članice, uključujući i Veliku Britaniju.

“Ugovor je po svojoj prirodi bio otvoren za pristupanje novih zemalja. Najprikladniji presedan je Šengen koji je kreiralo pet od deset zemalja Evropske ekonomske zajednice, a zatim proširen na gotovo sve. Ista logika bi se primijenila i na EDC – avangarda stvara strukturu, a zatim se ostale pridružuju. Postoji i potcijenjena prednost: zemlje osnivačice bi imale pravo isključiti neželjene zemlje, poput Mađarske, koja danas paralizira svaku odluku u Evropskom vijeću svojim vetom”, rekao je profesor.

Osvrnuo se i na današnji stav Francuske kada je riječ o ovoj vrsti saradnje.

“Francuska dvosmislenost je historijska konstanta: EDC je predložio Pariz 1951. godine premijer Pleven, a Pariz ga je blokirao tri godine kasnije. Macron je najvatreniji europeista Pete Republike, ali njegov nedavni govor o nuklearnom odvraćanju ne predlaže europeizaciju francuske bombe. Međutim, vjerujem da će odgovor doći upravo iz njemačkog ponovnog naoružavanja: kada se čak i Pariz bude morao nositi s Njemačkom sposobnom da izgradi vojsku mnogo veću od svoje, ponovit će se potpuno ista dilema iz 1950-ih – je li bolje imati Njemačku s njenom ogromnom vojskom ili se odreći suvereniteta kako bi se izgradila zajednička vojska zajedno s Nijemcima? To je kao što je bilo s njemačkom markom i Evropskom centralnom bankom”, poručuje.

Kada je riječ o Italiji, tu ističe kako je optimističan.

“Da, i ovo me pozitivno iznenađuje. Prijedlozi zakona su predstavljeni i u Zastupničkom domu i u Senatu za ratifikaciju Ugovora o Evropskoj vojsci (EDC) od strane Italije. Inicijativa dolazi od Italia Viva, ali postoji interes među strankama, uključujući Demokratsku stranku i sektore Forza Italia. I to ima smisla, posebno za nas: Italija nema nuklearni status Francuske niti finansijski kapacitet Njemačke. Samo radom u okviru nadnacionalnog rješenja poput EDC-a možemo imati stvarnu riječ. Nisam kladioničar. Sama činjenica da vodimo ovaj razgovor – da se knjiga pod nazivom Evropska vojska može objaviti i da se ozbiljno shvata u Parlamentu – već ukazuje na ogromnu promjenu u percepciji. Prije tri godine, ljudi bi prasnuli u smijeh. Kada se svijet promijeni, mora se promijeniti i politika”, zaključio je Fabbrini u intervjuu za Corriere della Sera.

klix.ba