Avdović za Face: Schmidt će „preko noći“ postati bosanski superman! Izborni zakon je „ugađanje“ Čoviću! Dodik uspješno zvecka oružjem!

Bosna i Hercegovina je 2021. godinu ispratila  duboko podijeljena i suočena s najvećom političkom krizom od potpisivanja Daytonskog sporazuma, a 2022. dočekala s nagomilanim problemima čije se rješenje ne nazire, dok raste strah od otvorenih sukoba nalik onima uoči raspada bivše Jugoslavije.

RAZGOVARALA: AZRA MUSTEDANAGIĆ

Više mjesečna blokada donijela je nove napetosti i razmjene oštrih optužbi za rušenje države i nepoštivanje ustava. Dodik i njegova vladajuća većina napravili su korak dalje ka faktičkoj secesiji RS od BiH. O problemima koje muče Bosnu i Hercegovinu, njene građane i dijasporu pričali smo sa Erolom Avdovićem bosanskohercegovačkim novinarom i izvještavačem iz Ujedinjenih nacija (UN).

„Mi smo se vratili“

Rekao bih da je povratak Sjedinjenih Država na Zapadni Balkan, što se i očituje kroz ovu skorašnju diplomatsku promenadu u Bosni i Hercegovini dobro došao. Ali bih i dodao da je u mnogome i zakasnio, pa sad više izgleda kao reaktivni impuls nego dio neke potpuno osmišljene strategije. I to me zapravo najviše i plaši. A drugo, ova konstatacija o „povratku“ Amerike u naš dio svijeta pogrešno je semantički postavljena. To se manifestuje kroz činjenicu da taj „povratak“ još uvijek ne prozvodi očekivane demokratske, ekonomske i društvene promjene, kakve bi, gledajući iz neke građanske perspektive – velika većina nas voljela vidjeti. Preciznosti radi, SAD se nikad i nisu ni povlačile sa Balkana i njihova bi se sveprisutnost, od pada Berlinskog zida (1989), i od posljednje ture balkanskih ratova 1990-tih godina mogla opisati samo s jednom riječju: kontinuitet. Semantička greška je dakle u odabiru riječi, koje su u politici najjače oružje. Greška je, to sada mnogi govore u Americi i Evropi, to što je predsjednik Joe Biden malo prebrzo izgovorio: „Mi smo se vratili“ (We are comeback) – opisujući projecirani povratak SAD na međunarodnu pozornicu. Mnogi s lametom konstatiraju da se Amerikanci jop nisu vratili, te da je “Pax-Americana” – američka sigurnosna arhitektura svijeta u vidljivom opadanju zbog rivalskog jačanja Kine prije ostalih. A tu su i militantno superiorna Rusija, kao i drugi autokratski režimi. Amerika se i ne može vratiti u ono doba unipolarne dominacije – odmah nakon rušenja „gvozdene zavjese“ i početka demokratizacije istočne Evrope, kada je bila dominantna pozitivna sila tog procesa. Svijet je sada izrazito multipolarni konglomerata sila i interesa. Ne može se vratiti i zato, jer upravo “Bidenova doktrina” zagovara izbjegavanje novih američkih robustnih vojnih intervencija poput one u Iraku i Avganistanu, pa čak i akcija poput bombardovanja Srbije 1999 da bi se spriječilo ponavljanje bosanskog scenarija na Kosovu. O semantici, dakle – o izboru riječi se mora voditi računa, jer pogrešna semantika je u korijenu svih sukoba.  

Populizam na Balkanu opasan

Sticanje kandidatskog statusa za BiH značilo bi mnogo toga što je dobro i svakako potvrdu, da zemlja izlazi iz status quoa, te da se njen politički sistem otkravio, pravosuđe proradilo bez političkih sponzora, ekonomija se otvorila i počela prilagođavati svjetskim standardima, jer kad su zemlje kandidatkine u pitanju – u Evropi nema „ni po babu ni po stričevima“. Značilo bi, da BiH prestaje biti zemlja slučaj – novi ili stari zamrznuti konflikt u Evropi, ili eksperiment na kome se provjerava geostrateška metrika. Značilo bi mnogo, jer bi se otvaranjem poglavlja koje je propisala EU utvrdio put i red vožnje do cilja, da ne kažem satnica. Svakako neko novo vrijeme u kojem sve više odpadala i marginalizirala nacioonalistička agenda. A i svuda prisutni populizam koji je na Balkanu posebno opasan, jer često ide u paketu s retorikom prošlosti koja je dovela do krvavih sukoba. hranila razne homofobije koje su neracionalno pobjeđivale zajednički interes za boljim životom!? Mladi ljudi i svi oni razočarani, dobili bi s tim kandidatskim statusom i značku za svoj lični status, i svakaku značajnu dozu entuzijazma za ostanak u Bosni i Hercegovini, umjesto paničnog bijega u neizvjesni egzil. 

Duboko nepoznavanje BiH i njene historije

U pravu ste, posebno kad je riječ u potiranju historijske faktografije, ili čak revizije bosanske povijesti od strane njenih susjeda. To je paradoksalno, uz pitanje kako smo uopće došli do ovoga, jer stranci odlično poznaju šuštinu bosanskih problema, bave se već dugo i profiliranjem svih bosanskih ljudi, posebno političara. Jednu od najboljih historijskih čitanki o Bosni i Hercegovini napisao je Britanac Noel Malkolm. Puno je i Amerikanaca koji, što bi se reklo – doista znaju sve o Bosni. I, zato mi je zapravo žao, što moram izreći i svoje saznanje, jer mi se čini se da oni namjerno nisu iskoristili potencijal bh.građana. I da umjesto toga, već tri decenije preferiraju rad sa prioritetno tri etnonacionalne „opcije“ u Bosni i Hercegovini. Otuda se sve više aktuelizira pitanje – jesu li Evropa i Amerika za građansku BiH, ili ipak podržavaju etnički tronožac, koji je društveno retrogradan, prevaziđen u demokratskom svijetu i nije standard EU. Zaslužuju kritike sve one međunarodne birokrate koje odlično žive od dejtonske zacimentiranosti BiH, dok se deklarativno, a ponegdje i licemjerno zalažu za demoratiju. Kritikuju atokratske režime, kršenje ljudskih prava i nepoštivanje i primjenu zakona koji bi trebao biti jednak prema svima, a surađuju s licima od koji bi neki mogli biti školski primjer za korupciju. Uz sve to i veliki broj nevladinih organizacija, koje su dakako pomogle u učenju demokratskih lekcija u postkomunističkom svijetu u kojeg spada cijeli Balkan, pa tako i BiH – nisu dovoljne, da bi se ostvarila potpuna demokratija. Dakle, puna, a ne nekakva „tranziciona“ pravda, jer pravda je pravda. Na taj način, jedan dio tog NVO (nevladinog) sektora, usput izdašno finansiran od strane zapadnih institucija, ali i iz drugih dijelova svijeta, u kojima, dakako rade i zapadni i drugi eksperti – ponekad biva dio problema, a ne rješenja. Držim da bi se u BiH što prije trebala povesti rasprava o učinkovitosti ovih organizacija, ukoliko ne – i o mogućoj korupciji u njima.  

Izborna godina i Izborni zakon

Valja se složiti da se izborni zakon nu Bosni i Hercegovini svakako treba mjenjati. Ali ne po etničkom i dodatno diskriminirajuem zakonodavstvo, što bi moglo odvesti u daljnje podjele zemlje i izborni apartheid u srcvu Evrope. Treba ga prvo promjeniti u segmentu jačanja transparentnosti, sigurnije kontrole brojanja izbornih glasanja čime bi se građanima vratilo povjerenje u izborni proces, i sigurno povećala izlaznost i broj onih koji glasaju, posebno onih koji bi glasali za promjene. A što se tiće mojih očekivanja, moram napomenuti da u realpolitici o kojoj kao novinar godinama pišem i koju moramo prihvatiti bez ružičastih naočala, biti „optimista“, ili prihvatiti riječ „nada“ ostaju najniže, gotovo naivne kategorija rezervisane za bespomoćne ljude. Dakle, niti sam optimista, niti se pretjerano nadam, da će se tako lako izaći iz ovog živog blata, nastalog kod naopačke predlženog novog izbornog zakonodavstva. Zato, jer su na djelu tri dinamike koje potiru jedne drugu: Prvo, Amerikanci su pogrešno nastupili u samo startu negirajući postojanje bilo kakve političke kulture, ili institucionalne memorije u BiH, što se, kako moje informacije govore –  može pripisati prvenstveno gospodinu Matthew Palmeru, od prošle 2021. godine glavnom pregovaraču američke vlade oko izbornog zakona u BiH. Pogrešan je bio pristup po kome se insistiralo na „konceptu“ da se Hrvatima u BiH, zapravo HDZ-u Dragana Čovića, bukvalno treba „ugoditi“?! To je ta pogrešna semantika, u koju nas je kroz izbor nesretnih riječi “uvalio” i gospodin Gabriel Escobar. Razlog za ugađanje gospodinu Čoviću (?!) bio je zato, jer je Bošnjacima dat Inzkov zakon o kažnjavanju negiranja genocida?! A to je potpuno besmisleno, jer to je zakon na dobrobit svih građana BiH i regiona, kao što je i zakon o negiranju holokausta u mnogim evropskim zemljama – na dobrobit svih Evropljana. Plan je bio, da se na poslijetku ugodi, ili popusti bosanskim Srbima, u ime kojih je politički trgovao Milorad Dodik – oko državne imovine?! Neprihvatljivo. Druga dinamika je, eventualna pregovaračka sila koju su vjerovatno iza zatvorenih vrata – uz blaga upozorenja, jer sada je nepopularno govoriti o „zavrtanju laktova“ kao u Daytonu 1995. aplicirali Amerikanci, tražeći kooperativnost u zamjenu za amnestiju od sankcija. Napominjem da kao novinar nemam eksplicitna saznanja, ili potvrdu ovoga što navodim, ali kao analitičar bi mogao odbraniti ovaj aksiom. I, treća dinamika je pokušaj uvlačenja drugih stranih sila u (ne)rješavanje bosanskih, ne samo izbornih, već i drugih interetničkih problema. Zakucalo se na vrata Rusije i Turske. Tako je to u Moskvi, u susretu s ruskim šefom diplomatije, Sergejom Lavrovom, baš dok se Zapad s Rusijom konfrontira oko Ukrajine – zatražio ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman. Za ne povjerovati. Isto kao što je i zapanjujuće i to, da su, kako stvari stoje, Putinova Rusija i Bidenova Amerika, iako predstavnici dva različita koncepta – autokraskog i demokratskog — na istoj strani oko „reforme“ izbornog zakona u BiH. Ne mogu biti optimista sve dok se Washington javno ne ogradi, ili prizna kao svoju grešku (mea culpa), da se preko Matthew Palmera, ili bilo kog drugog predstavnika Bidenove administracije – udovolji pogrešnoj – nacionalnoj, umjesto građanskoj opciji. Doadno tužno je i što se sve to želi predstaviti kao ispomoć građanima BiH da sami odluče o ovom važnom segmentu svoje sudbine, dok se iz zatvorenih vrata razgovara s otuđenim centrima političke i ekonomske moći u BiH.

Trenutnu krizu nakon odluka vlasti RS-a različito se doživljava u BiH, od toga da to Banja Luka radi s ciljem secesionizma, a oni pak tvrde s ciljem obrane Daytona. Što je po vama istina te šta vi zagovarate?

Nema sumnje da je gospodin Dodik iz statusa miljenika Zapada – kada su ga u Washingtonu 1996. proglasili „daškom svježeg vjetra“ u međuvremenu postao, nominalno noćna mora Amerike. Žalosno je što s takvim političarem SAD, nažalost još uvjek na neki način politički trguju i još su uvijek spremni na ustpuke prema njemu iako je pod političkim sankcijama, kako to uostalom upozoravaju i neki američki i evropski analitičari (Kurt Bassauner, Tobi Vogel i Bodo Weber). To je naprosto tako i to sigurno nije odbrana već zloupotreba Daytona. Uostalom, činjenica je, da  Dodik zvecka čak i oružjem, ali veoma uspješno, bukvalno iz institucija razvaljuje Bosnu i Hercegovinu, jer mu stranci stalno – nešto dodatno popuste. Dodiku se popustilo i oko sudstva, pa je politika zavladala s pravosuđem u oba bh. entiteta, po principu, kad mogu “oni” – možemo i “mi”?! A na neki našin popušta mu se i oko secesionističkih akcija – samo da bi on konačno postao „dobar dečko“ i da bi odustao od svojih namjera. Gotovo da je lako pretpostaviti, da će bez dodatnih i pojedinačnih sankcija EU (jer EU je žrtva vlastitog nemogućeg konsensusa) – Dodik nastaviti da djeluje kao instrumentalizirani vazal ruske politike koja na Balkanu, i to najviše i zbunjuje: zašto Zapad već nije zaustavio napad na svoje interese u tom dijelu Evrope? Rusija sa svoje strane, u BiH želi imati poligon, da to pojendnostavimo – kako bi u balkanskoj areni koju tradicionalno dobro poznaje nastavila ometati, pa i direktno se konfrontirati sa Zapadom. To šo se Dodik u međuvremenu enormno obogatio, koristeći korumpiranu nomenklaturu borbe raznih interesa je naravno posebna priča, ali ništa manje važna u svemu ovome. Interesantno je naime da se neki strani diplomati, američki i evropski često odmetnu u lobiste čija se, vjerovatno dobro plaćena akcija dogovara u Beogradu. Hoću reći, bez obzira koliko bi ovo stvarno mogao biti njegov “labuđi pjev” (posljednja pjesma), Dodikovu političku inteiligenciju, pa i spremnost da riskira i izlazi iz vlastite komfor zone – niko pametan još ne bi smio otpisati.

Naoružavanje ljudi, podjela na patrote i neprijatelje, sukob, rat

Vjerujem, da onima koji sada razvaljuju Bosnu i Hercegovinu uopće ne treba rat, da bi uspjeli u tome, jer to veoma efikasno rade iz bh. državnih institucija. To je idealno mjesto, zato što u tim institucijama, ugalvnom parazitizira ogromni birokratski aparat naslonjen na aktuelno partiokratsko uređenje dejtonske Bosne i Hercegovine. Nažalost,  djelujući kao sveznajući arbitri, ujedno braneći svoju dejtonsku legaciju Evropljani i Amerikanci (in)direktno podržavaju taj koloplet. Ali, naravno, ne bi se usudio nikome poslati poruku, da je rat nemoguć. Incidenti mogu brzo izmaknuti kontroli, pa sve može biti okidač za sukob širih razmjera, čemu nas stoljetna historija uči. Niko pametan i trezven ne želi rat. Utoliko mislim da je gospodin Escobar na sebe preuzeo veliku odgovornost kada je rekao da rata u Bosni neće biti. I ja želim da mu vjerujem. A želim i da ga podržim u tome, izražavajući spremnost da kao novinar stalno podsjećam kakve bi pogubne posljedice, po sve ljude imao novi sukob te vrste u Bosni i Hercegovini i u regionu. Ta podrška je naravno u segmentu iznošenja istine i kritičkih primjedbi na rad domaćih institucija, ali i stranih medijatora u BiH. Sukob ćemo izbjeći ako o svemu budemo otvoreno govorili, pa i o mogućnosti izbijanja konflikta te vrste ukoliko se pominjane protivurječnosti ne riješe. 

BiH nema „historiju“ lobiranja

Vašu konstataciju dakako treba eksponirati kao jednu vrstu zabrinutosti, pa i upozorenja. No, ne slažem se u potpunosti s premisom vašeg pitanja. Dakle pozdravljam što to aktuelizirate, iako je notorna činjenica da. Bosna i Hercegovina itekako ima talentirane političare i doplomate. Pogledajte sada već cijelu plejadu mladih Bosanaca i Bosanki koji su zbog rata izbjegli u Evropu, Ameriku, Australiju, ili su se rodili na tim meridijanima daleko od ognjišta njihovih roditelja. Eto vam dokaza, koliko su Bosanci u pravim okolnostima – pravi i uspješni ljudi. Da ne nabrajam od baronese Arminke Helić, preko Alme Zadić do Adisa Ahmetovića i drugih. Problem je u tome što je aktualna bosanskohercegovačka diplomatija već skoro 30 godina rezultat želje etno-centriranih vlasti, da na svjetsku pozornicu šalje lojalne, a ne prvenstveno sposobne. Naravno, čast izuezetnim i divnim pojedincima, ali ipak se, čak i naone presudne diplomatske destinacije šalju čest samo partijski vojnici – poslušnici, umjesto oni, koji imaju stvarni diplomatski potencijal, višegodišnje stečeno znanje i iskustvo, pa i globalni network da institucionalno „lobiraju“ po defoltu rade za sve ljude u BiH, a ne samo, ili ponajprije za svoje partijske šefove. Primjera radi, i to ću po prvi puta otkriti u ovom razgovoru, kada je bilo riječi, da se i ja angažujem kao ambasador, jer mnogi novinari su i svim zemljama nekakav logični rezervoar za tu vrstu diplomatske mobilizacije, o čemu sam u Sarajevu razgovarao s nekim važnim političarima, sve se uglavnom svelo na komplimenate, priznanja za javni rad i kapacitet predstavljanja, ali u biti – „tapšanje po ramenu“. U međuvremenu, u nekoliko posljednjih mjeseci su se na destinacijama od Australije do Skandinavije izmjenili bh. ambasadori koji se već decenijama šetaju s jedne na drugu diplomatsku destinaciju, a da nismo čuli niti jednu vijest, šta su konkretno uradili za Bosnu i Hercegovinu. Hoću reći, da je krajnje vrijeme, da se sastavi jedna jaka, ne entiteska, i svakako ne partijska, već državna diplomatska reprezentacija u kojoj bi “zaigrali” oni koji znaju; reprezentacija koja bi čak imala i jak rezervni sastav. Niko ne može očekivati promjene ako sve što radi, radi na isti način i sa istim ljudima. 

Schmidt povlačenjem „bonskih ovlasti“ poentira

Dosta sam već kritikovao ovog viskog predstavnika, gospodina Schmidta, Nisam jedini, a ne i bez razloga. I ovaj Visoki predstavnik osluškuje šta će mu se kazati iz Berlina. Gospodin Schmidt bi, u neko doba, ako se, da tako kažem – suštinski promjene stvari u Washingtonu i, ako se za to, recimo u Bidenovom kabinetu istinski založi Samantha Power, jer ona ima ogromni kredibilitet u američkoj diplomatiji i šire, onda će Visoki predstavnik Schmidt „preko noći“ postati bosanski superman i pokazati crveni karton mnogim nevaljalcima u BiH. Do tada ćemo prisustvovati ovoj političkoj drami i agoniji, u kojoj se bar do sada gospodin Schmidt ne snalazi najbolje. Zapravo, više mi liči na političku relikviju i ostatak Merkelove ere. Tom dobu je nominalno došao kraju u Berlinu, ali se ta era donekle i nastavlja zbog znanih energetskih i drugih privrednih interesa Njemačke prema Rusiji. Taj se kontekst ne smije podcijeniti. Imajući u vidu zapisanu prošlost, Washington ne bi trebao spriječiti rušenje i smjenu Dodika, kao što ih je, za to, u svojoj memarskoj knjizi optužio bivši visoki predstavnik Christian Schwarz Schilling, ali su ga Amerikanci navodno zaustavili u tome.  

Bosnske ovlasti ramenom uz  Bosnu i Hercegovinau

Bonske ovlasti ostaju važan alat u borbi s nosiocima negativnih trendova u procesu demokratizacije, uspostave vladavine prava i jačanju ekonomske samoodrživosti Bosne i Hercegovine, zbog čega je uostalom OHR još potreban u BiH. Nažalost, pokazalo se, da je to bila pogrešna projekcija i prerana odluka, da se politički proces u BiH, zbog imperativa domaćeg vlasništva na njim, treba prepustiti korumpiranim političarima. Tako je, od 2011 prestao koristiti bonske ovlasti. Da bi, upravo Valentin Inzko, iz vlastite savjesti, ali i vizije – protivno lobiranju nekih zapadnih ambasadora u BiH, ili njihovoj indiferentnosti – od Njemačke, Francuske, pa do Amerike, pred sam kraj mandata takvim dekretom uspostavio Zakon o kažnjavanju negiranja genocida. Gospodin Inzko je zapravo, samo od riječi do riječi prepisao evropsko zakonodavstvo oko toga. Nažalost, međunarodna zajednica i vodeće zapadne zemlje već dugo pokazuju znake umora u BiH (fatigue), ako ne i lijenost, da nastavi principijelno s reformama u BiH iako je njihov glavni glasnogovornik. Rekao bih da je svemu tome doprinjeo i odabir pogrešnih ljudi na važnim mjestima u BiH, od predstavnika EU, preko ambasadora u ključnim ambasadama, sve do pogrešnih – osobno preambicioznih medijatora, poput Palmerove ekipe koja ugovara “reformu” izbornog zakona. Mnogo toga se multipliciralo kroz nove pogrešne ljude. I zato, ključne reforme u BiH, poput reforme pravosuđa nisu dovršene. A i „borba protiv korupcije“ više je načelna nego sasvim efikasna, ili bar zadovoljavajuća. 

Schengen prioritet RH

Schengen je za sad prioritet za Republiku Hrvatsku, i EU je u decembru prošle (2021) potvrdila da je Zagreb ispunio čak i dodane uvjete za prijem u tu zonu slobodnog kretanja. A to znači da će ljudi s hrvatskom putovnicom, kao i robe iz ove zemlje moći ulaziti u taj unutrašnji prostor EU bez rigoroznih kontrola. Gospodarstvo bi se time svakako trebalo osnažiti. P je to zbog toga dobro, i za građane Bosne i Hercegovine. Neverovatan je i podatak, kojeg je upravo na Face TV obznanila zastupnica Republike Hrvatske u EU Parlamentu, Željana Zovko, bivša bh. ambasadorica u Parizu i Madridu – oko milion ljudi, Hrvata, Bošnjaka, Srba i ostalih iz BiH imaju hrvatski pasoš. U tom kontekstu, za jedne je Schengen izuzetna povoljnost, a za one koji to nemaju hrvatsko državljanstvo na granici između BiH i Hrvatske mogao bi značiti dodatne barijere, dakle za one koji imaju samo bh. pasoše. Navodno bi sve trebalo startati u drugoj polovici ove godine. No, ne ide sve tako glatko. Valja imati na umu da su zaključci o spremnosti uvođenja Schengena za Bugarsku i Rumuniju usvojeni još 2011. godine, a te dvije zemlje još uvijek ostaju izvan ove slobodne zone za promet ljudi, roba i usluga.

Dayton izgovor ili „problem“

To se može promjeniti samo izmjenom Daytona, dakle dejtonskog ustava, jer aneks 4. tog mirovnog sporazuma je još uvjek Ustav Bosne i Hercegovine. Ali, promjena te tvorničke greške, kako stvari sada stoje – gotovo nemoguća misija (Mission Imposible). Vidjeli ste naime, da od svega što oko izmjena Ustava žele učiniti Amerikanci i Evropljani, bar protekle i ove 2022. godine jesu „ograničene i ciljane reforme“, kako je to u svom pismu političkom vrhu BiH, 1. aprila 2021. poslao američki državni sekretar Antony Blinken. No, pogrešno su ciljali, jer su tipovali samo na promjene izbornog zakona u BiH. Od tada je prošlo devet mjeseci, a te se „reforme“ nisu dogodile. Dakle, sve dok se bude računalo samo na kozmetičke reforme koje bi nominalno i vjerovatno medijski pompezno – mogle biti uknjižene kao brzi diplomatski uspjeh, za one koji ih poduzimaju, rezultati će u najmanju ruku biti polovični, ili čak kontra-produktivni. „Dayton“ (Dejtonski mirovni sporazum) ne bi bio toliki problem, da ga u proteklih 26 godina domaći političari – bezobrazno i neodgovorno nisu naučili koristiti kao „švedski stol“. I, da stranci koji su to trebali pravovremeno sankcionisatti nisu zbog mnogo čega odlučili da kooegzistiraju s tom koruptivnom matricom. Mnogima je lijepo u Sarajevu, jer dozvolite mi uz zrnca istine i pomalo ironije – Sarajevo je predivan i gostoprimiv grad, posebno za one koji imaju deblje novčanike.

 Sami sebi pomoći

Sad smo u onome što bi se moglo opisati riječju “limbo” koju Amerikanci često koriste u politici i kada opisuju stanje koje odgovara našoj uzrečici „ni na nebu ni na zemlji“. Osobno to nazivam dejtonskom limbom. Limbo se naime u katoličkoj teologiji opisuje kao „mjesto gdje egzistiraju nevine duše dok se konačno ne presele u raj“. Bosanci moraju shvatiti da je Bosna i Hercegovina njihova država i da na tom mjestu prvo, a ne negdje drugo moraju iskoristi svaki mogući potencijal koji posjeduju – od prirodnih talenata do vrijednoće i dobrih radnih navika. Sve te osobine mnogi Bosanci i Bosanke su bili prinuđeni aktivirati u borbi za opstanak u zemljama u kojim žive kao imigranti, ili predstavnici druge, treće itd. generacije. Da, ključ i brava su u rukama svih građana Bosne i Hercegovine koji se moraju promijeniti prije nego što nestanu u vlastitoj antikulturi i civilizacijskom naslijeđu koga zanemaruju, na zemlji koju su naslijedili od svojih predaka. Do Bosanaca je, u pravu ste, jer to implicirate u vašem pitanju. I rekao bih, otvarajući tu jedan zdravi ljudski rivalitet – do onih je koji hoće da to budu Bosanci čak iako se nisu rodili u Bosni i Hercegovini.

Poruka političkim huškašima

Ne mogu uputiti poruku političarima, posebno ne onim koji me ne žele poslušati, već me, predpostavljam, mnogi od njih, vjerovatno doživljavaju „prijetnjom“ svom dugogodišnjem kloniranom statusu moći i povlaštenosti. Evo ravno trideset godina (u julu 2022. obilježit ću taj jubilej u zgradi UN-a obdje u New Yorku) kritikujem mnoge političare u BiH, i šire naravno, jer radio sam za mnoge medije izvan Bosne i Hercegovine. Pošto sam mnoge kritike profesionalno proživio na ne baš prijatan način, a i da se ne lažemo – više sam puta zvanično suspendiran, ili sklonjen u medijima na koje su neki od tih političara imali veliki uticaj od 1992 na dalje – ja bi im najrađe na bosanskom rekao “gubite se”. Ali, valja biti i realan u isto vrijeme i u nastavku suočavanja naših argumenata ne posustati, ostajući na strani onih koji su nepravedno marginalizirani. Ali, evo – mogu uputiti poruku svim građanima Bosne i Hercegovine, čime na vaš nagovor – prelazim liniju između novinarstva i politike – da se probude. Tu prvenstveno mislim na kompatriote – dakle zemljake u BiH, ne na ove koji me okružuju u dijaspori, jer ljudi su tu uveliko budni i neki od nas, kako rekoh – odavno, a ne samo od skora djeluju u tom prostoru globalne Bosne. Ili, kako je naziva umni bosanski pjesnik Abdulah Sidran – virtuelna Bosna. Poruka je dakle, govorite istinito, a ne „politički korektno“. Zamjerite se onima koji ne žele progovoriti. Iznesite svoje legitimne zahtjeve za promjenama. I što je još važnije, glasajte za promjene. Naravno uz oprez kako bi promjene bile stvarne. A ne samo za deklarativne najave i politička obećanja, računajući da su na sceni i neka nova lica, ali kad zagrebete ispod površine – vidite da se radi o staroj političkoj agendi, uvijenoj u novu žargonsku, populističku ambalažu. Hoću reći potrudite se da prepoznate lažnu opziciju. I iznad svega, bavite se politikom, sada, odmah, bez odlaganja, jer će se u protivnom ona nastaviti da se na najgori način bavi vama – od opće manipulacije do državne distopije. Ovo je vrijeme kada šutnja nije zlato.

face.tv.