Od “viski puta” za Goražde, preko mapa iz 1877. godine i padanja u nesvjest: Skrivene priče iz Dejtona

Priča o Dejtonskom sporazumu najčešće se prepričava kao diplomatski uspjeh bez alternative, dokument koji je okončao troipogodišnji rat i donio izmučenoj zemlji najvažniju stvar koju je mogla dobiti, prekid ubijanja.

Klix.ba će u narednim danima objaviti seriju tekstova posvećenih 30. godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Ipak, iza te zvanične slike krije se gotovo paralelni svijet, pun malih drama, ironičnih obrata, tajnih razgovora, neobičnih rituala i sitnih pikanterija koje objašnjavaju kako je mapa današnje Bosne i Hercegovine zapravo skrojena.

U vojnoj bazi Wright-Patterson kod Daytona, u svijetu izolacije, nervoze i trčkaranja između bungalova, donosile su se odluke o gradovima, selima i sudbinama miliona ljudi, često u atmosferi koja više podsjeća na film nego na državničke pregovore.

Atmosfera u bazi sama po sebi bila je svojevrsni psihološki eksperiment. Baza je odavno bila povezana s Jugoslavijom. Tito je još pedesetih godina, u okviru tajnog projekta Alfa, slao Amerikancima zarobljene i prebjegle varšavske avione poput MiG-15 i Jak-23, pa je Wright-Patterson već tada znao za jugoslavenske “ptice”.

U Dejtonu su delegacije bile smještene u bungalovima koji su nekada služili za porodice inženjera. Kuće su bile međusobno povezane putevima, što je omogućilo Holbrookeu da u tren oka “proleti” od jedne delegacije do druge, vršeći pritisak, prenoseći poruke i provocirajući kratke sastanke koji bi inače bili nemogući.

Rakete prema Miloševiću

Najveća američka pikanterija bila je večera u Muzeju američkog ratnog zrakoplovstva. Pod ogromnim krilima bombardera B-52 postavljeni su stolovi, a u neposrednoj blizini nalazile su se dvije makete nuklearnih bombi i eksponat krstareće rakete AGM-86 usmjeren direktno prema stolu za kojim je sjedio Slobodan Milošević. Dok je džez svirao u pozadini, Milošević i Alija Izetbegović evocirali su uspomene sa svog prvog susreta. Simbolizam je bio neizbježan, iako su američki diplomati kasnije tvrdili da se radilo o sasvim slučajnom rasporedu.

Mapa Bosne i Hercegovine prije potpisivanja sporazuma u Daytonu (Foto: Library of Congress)

Pregovaračke faze često su se lomile na sasvim apsurdnim detaljima. U jednoj od najpoznatijih epizoda, 16. novembra, Milošević crta mapu na salveti dok jede biftek. Holbrooke nosi salvetu Harisu Silajdžiću, ovaj odgovara novom salvetom, pa opet u krug. Pet, šest salveta prolazi iz ruke u ruku, dok se pokušava definisati koridor Sarajevo–Goražde.

Viski put za Goražde i Ustikolina

Narednog jutra pregovori su prebačeni na teren tzv. “viski puta”. Milošević je, pod uticajem nekoliko čaša viskija i iscrpljenosti, popustio i pristao da Goražde dobije koridor pod međunarodnom kontrolom. Holbrooke je kasnije zapisao da je Milošević rekao: “Što je dosta, dosta je. Povezaću ga.”

Na konačni dogovor utjecala je i 3D animacija koju su Amerikanci pripremili. Mapa Bosne u tri dimenzije, napravljena posebnom tehnologijom Powescene, omogućila je delegacijama da “lete” iznad zemlje uz pomoć džojstika. Wesley Clark je vodio Miloševića preko planina i dolina, pokazujući koliko su pojedine tačke strateški nebitne. Satima su prelijetali Goražde i okolinu dok Milošević nije popustio. Kada se na to dodao i viski, koridor je postao realnost.

Jedan od zanimljivijih trenutaka vezan je za Ustikolinu. Silajdžić je tražio ovo malo mjesto jer se u njemu nalazila najstarija džamija u Bosni i Hercegovini. Milošević je odgovorio: “Srbi su je uništili, tamo nema ničega.” Silajdžić je onda izgovorio rečenicu koja je promijenila tok razgovora: “Ima sveto tlo.” Milošević se nasmijao, uporedio ga s Karadžićem, ali mu je ipak dao Ustikolinu.

Lisice iz Sarajeva

Drama oko Brčkog bila je posebna priča. Silajdžić i Milošević postigli su dogovor, otvorilo se kalifornijsko vino, a fotografije pokazuju Izetbegovića smrknutog lica u pidžami. Tri strane se rukuju. Trideset i sedam minuta kasnije, sve pada. Izetbegović traži arbitražu. Milošević bijesan. Holbrooke izgleda “kao osoba koju su vratili sa vrata gasne komore”, prema svjedočenju Silajdžića. Tek kasnije, nakon novih sastanaka i pritisaka, dogovor je spašen, Brčko ide na međunarodnu arbitražu.

Ivo Komšić je govorio kako je Silajdžić vodio najteže bitke, naročito oko Goražda i Sarajeva. Milošević je u jednom trenutku rekao da bosanski Srbi “nisu zaslužili Sarajevo” i da ga treba dati Bošnjacima jer su se za njega borili “kao lisice koje ulaze u tunel”.

Jedna od smješnijih epizoda odnosi se na bh. prevoditeljicu Amiru Kapetanović. Pozvana je u trenerci da hitno prevede i prekuca dokument, ali niko iz delegacije nije znao koristiti računar. Tražila je pisaću mašinu i indigo papir, koje su Amerikanci našli uz nevjericu. Strani posmatrači su kasnije mislili da se bosanska delegacija boji “digitalnog traga”, iako je istina bila mnogo jednostavnija, tehnološki jaz rata.

Jedna od slika koja oslikava Dejton počinje u četiri ujutro 20. novembra. Richard Holbrooke je vjerovao da je najteži dio, razgraničenje između Bošnjaka i Srba, završen. Delegacije su pregovarale cijelu noć, a onda je pozvan hrvatski ministar Mate Granić da pogleda mapu. Holbrooke je u svojim zapisima opisao da je bio fasciniran Granićevim izgledom: uredan, obrijan, u odijelu, kao da počinje radni dan. U prostoriji se otvara šampanjac, atmosfera opuštena.

Granić traži vodu i tek kada je skinuto platno koje je pokrivalo mapu, počinje pravi lom: Republika Srpska se prostire do Livna, Posavina je u cijelosti data Srbima. Granić samo mirno odgovara da nema šanse da Hrvatska to prihvati. Milošević mu prilazi s ležernošću i govori: “Mate, bre, pa vidiš kako to lepo izgleda”. Rečenica se pretvara u simbol njegovog ciničnog stila. Granić ga hvata za rame i prekida: “Predsjedniče, ne pitam vas.”

Sati koji slijede pretvaraju se u diplomatski haos. Alija Izetbegović odbija pristati, Tuđman odbija doći za stol uprkos američkom pritisku, a Holbrooke pokušava umiriti situaciju za ručkom u kantini. Tada Graniću govori da Hrvatska može predložiti vlastite karte. Taj zadatak preuzimaju Tuđman, Šušak, Granić i Ivan Šimonović, koji satima crta nove mape. Nakon predaje prijedloga, dolazi ključni poziv.

Bill Clinton zove Tuđmana i razgovaraju 35 minuta. Predsjednik SAD poručuje da će vidjeti šta se može prihvatiti. Rezultat je kompromis: Odžak ide Hrvatima, Brčko postaje distrikt, a Tuđman ponovo traži američka garancije za mirnu reintegraciju Podunavlja. Time završava jedna od najtežih epizoda Dejtonskih pregovora.

Saopštenje za neuspjeh i Krajišnik u komi

Pregovori su više puta pucali. Holbrooke je imao spremne dvije verzije saopštenja, jedno o uspjehu, drugo o potpunom neuspjehu. U jednom trenutku pred zoru 21. novembra, nakon što se sve raspalo, Izetbegović je u pidžami pozvan da čuje posljednju ponudu. Rekao je: “Ovo je nepravedan mir. Ali moj narod treba mir.” Tim riječima Dejton je spašen.

Najdramatičniji trenutak dogodio se pri samom kraju. Kada su Momčilu Krajišniku pokazali mapu koju je Milošević dogovorio, on je izgubio svijest. Tek tada je, kasnije osuđeni ratni zločinac, shvatio da je Sarajevo izgubljeno, kao i njegova vila. Milošević je novinarima i diplomatama lakonski rekao: “Pao je u komu.”

Dan kasnije Bill Clinton je iz Vrtu ruža u Washingtonu objavio da Bosna i Hercegovina ima šansu za mir. Tako su završeni pregovori u Dejtonu. Sve što će uslijediti, reintegracija sarajevskih naselja, borba za povratak, arbitraže, novo političko uređenje, počelo je u bungalovima Wright-Patterson baze, gdje su salvete, viski, stare karte i diplomatska improvizacija bili jednako važni kao paragrafi i aneksi.

klix.ba