Britanski komandant se prisjetio pakla iz Srebrenice: Za Mladićem neću pustiti suzu
Bob Stewart, britanski oficir koji je od 1992. do 1993. bio komandant britanskog bataljona u Bosni i Hercegovini pisao je o Mladićevoj smrti i zločinima za koje je bio odgovoran.
“Mladić je mrtav.’ Ta se poruka u četvrtak proširila internetom. Moji bosanskohercegovački kontakti brzo su mi javili vijest, znajući za moja iskustva u Bosni i Hercegovini i činjenicu da sam ga svojevremeno upoznao”, napisao je Stewart u kolumni za Telegraph.
Opisuje zatim kako je početkom rata Mladić komandovao Vojskom Republike Srpske, koja je od 1992. držala Srebrenicu pod opsadom.
“Kada sam stigao u BiH kao komandant 1. bataljona Cheshire Regiment, grad je već bio gotovo potpuno okružen i vrlo malo toga moglo je ući ili izaći iz njega. U aprilu 1993. situacija se dodatno pogoršala. Moja obavještajna služba presretala je očajničke pozive za pomoć putem radija. Srebrenica je nemilosrdno granatirana s okolnih brda, stanovništvo je gladovalo i osjećalo se napuštenim”, prisjeća se užasa iz rata.
Podsjeća i kako su Mladićeve snage ubijale muškarce koji bi pokušali pobjeći. Sjeća se ogorčenosti i bespomoćnosti.
“I general Philippe Morillon, francuski komandant Ujedinjenih nacija, osjećao je isto. Zatražio je od mene da pokušam poslati svoje vojnike u Srebrenicu i provjerim može li njihovo prisustvo pomoći stanovništvu. Najbliža baza bila nam je u Tuzli, udaljenoj oko 55 milja cestom. To je bilo izvan mog područja odgovornosti, pa sam morao tražiti odobrenje iz Britanije. Odgovor je, kako kaže, bio otprilike: možete pokušati, ali odgovornost je vaša”, dodaje.
U pomoć je poslana B eskadrila 9./12. Lancersa pod komandom majora Alana Abrahama. Njeni pripadnici probili su se kroz linije fronta i dva dana, po izuzetno lošem vremenu, napredovali prema Srebrenici.
Kada su stigli do sela Konjević Polje, oko 15 kilometara od Srebrenice, lokalno stanovništvo je, ugledavši bijela vozila UN-a, izašlo iz kuća i okružilo ih, uvjereno da je međunarodna zajednica konačno došla da im pomogne.
“Ubrzo je uslijedilo granatiranje. Vojnici su imali zaklon u oklopnim vozilima, ali civili nisu. Oko 20 ljudi je poginulo, a veliki broj je ranjen. Jedan medicinar Svjetske zdravstvene organizacije hrabro je pomagao povrijeđenima izvan vozila. Prema svjedočenju komandanta, u jednom trenutku morao je makazama odstraniti ostatke dječije noge”, dodao je o brutalnosti.
Britanski vojnici potom su ušli u Srebrenicu, gdje ih je stanovništvo dočekalo kao oslobodioce. Granatiranje je djelimično prestalo, a narednog dana u grad je stigao general Morillon, kojeg su stanovnici dočekali s oduševljenjem.
Ubrzo je objavljeno da će Srebrenica biti proglašena „zaštićenom zonom“. Odluku je 16. aprila 1993. formalizovalo Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 819.
Britanski bataljon je ubrzo zamijenjen kanadskim trupama UN-a, a njih su kasnije zamijenili pripadnici holandskog bataljona. Britanci su iz Bosne otišli početkom maja 1993.
Dvije godine kasnije, Mladić je ignorisao odluke Vijeća sigurnosti. UN nije imao dovoljno vojnika da zaustavi njegove snage. Srebrenica je u julu 1995. pala, nakon čega je uslijedilo sistematsko ubijanje više od 8.000 Bošnjaka, muškaraca i dječaka.
Autor navodi da je Mladić odgovoran i za mnogo veći broj smrti od onih koje su obuhvaćene zvaničnim podacima o genocidu u Srebrenici.
“Ratko Mladić bio je zao čovjek koji je omogućio da se dogodi genocid. Ne radujem se smrti bilo koga, ali za Mladićem neću pustiti suzu”, zaključuje britanski komandant.
(Vijesti.ba)
