Zašto je suočavanje s činjenicama važno za budućnost: Srebrenica kao pitanje savjesti

Kada se svake godine približi 11. juli, Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u isti začarani krug. Jedni se prisjećaju žrtava i pokušavaju sačuvati dostojanstvo njihovog sjećanja. Drugi ulažu ogromnu energiju da umanje razmjere zločina, relativiziraju odgovornost ili potpuno negiraju ono što je međunarodno pravo odavno utvrdilo. Gotovo da nema druge evropske države u kojoj se oko jedne historijske činjenice vodi toliko političkih bitaka kao što je to slučaj sa Srebrenicom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pitanje savjesti

Zato pitanje Srebrenice nije samo pitanje prošlosti. Ono je prije svega pitanje savjesti. Savjest pojedinca mjeri se njegovom sposobnošću da prizna istinu čak i onda kada mu nije ugodna. Isto vrijedi i za narode. Nijedan narod ne postaje slabiji zato što priznaje zločine počinjene u njegovo ime. Naprotiv, upravo spremnost na suočavanje s najmračnijim poglavljima vlastite historije predstavlja znak političke i moralne zrelosti.

Ove godine bit će ukupano deset žrtava. Screenshot

Evropa je to naučila na vlastitom iskustvu. Njemačka danas nije jedna od najuglednijih evropskih država zato što je zaboravila nacizam, nego upravo zato što ga nije zaboravila. Nijedna ozbiljna njemačka politička stranka ne dovodi u pitanje Holokaust, ne traži “drugu stranu priče” niti govori da je riječ o propagandi pobjednika. Njemačka je shvatila da istina, koliko god bila bolna, predstavlja temelj svakog zdravog društva.

Nažalost, na prostoru bivše Jugoslavije taj proces nikada nije u potpunosti završen. Umjesto suočavanja s činjenicama, često svjedočimo proizvodnji novih mitova. Umjesto prihvatanja presuda međunarodnih sudova, nude se teorije zavjere. Umjesto pijeteta prema žrtvama, organiziraju se političke kampanje koje imaju za cilj dokazati da se genocid nije dogodio ili da je riječ o međunarodnoj uroti protiv jednog naroda. Takva politika ne šteti prvenstveno Bošnjacima. Najviše šteti upravo srpskom društvu.

Jer društvo koje vlastitu djecu odgaja na poricanju historijskih činjenica osuđuje ih da jednog dana ponovo prolaze kroz iste političke katastrofe. Nijedna zajednica ne može izgraditi zdrav identitet na laži. To ne znači prihvatiti kolektivnu krivicu.

Odgovornost društva

Krivica je uvijek individualna. To je jedno od temeljnih načela modernog prava. Za genocid nisu odgovorni svi Srbi, nego konkretni ljudi, politički i vojni vrh Republike Srpske te oni koji su naredbe izvršavali. Međutim, odgovornost društva jeste da odluči hoće li te zločince pretvoriti u heroje ili će ih smjestiti tamo gdje pripadaju – na najmračnije stranice vlastite historije.

Tu se nalazi ključna razlika. Nijedan narod ne bira svoju prošlost. Ali svaki narod bira odnos prema vlastitoj prošlosti. Srebrenica zato nije samo bošnjačko pitanje. Ona je test demokratske kulture cijelog regiona. Društvo koje nije spremno priznati očigledne činjenice teško može razviti kulturu vladavine prava, odgovornosti i političke tolerancije.

Upravo zbog toga međunarodni sudovi nisu donosili presude da bi pisali historiju, nego da bi uspostavili minimum zajedničkih činjenica na kojima se može graditi mir. Historijske interpretacije uvijek će postojati. Raspravljat će se o uzrocima rata, ulozi međunarodne zajednice, političkim odlukama i mnogim drugim pitanjima. Ali oko činjenice da je u Srebrenici počinjen genocid pravno više nema dileme.

institucija ne može čovjeku dati savjest. Ona se gradi obrazovanjem, moralnim odgojem i spremnošću da pogledamo istini u oči čak i kada nam se ne sviđa ono što vidimo.

Srebrenica: 31. godišnjca genocida. Screenshot

Jasna granica

Poricanje te činjenice ne predstavlja drugačije mišljenje. Predstavlja odbacivanje pravnog i civilizacijskog poretka. Naravno, suočavanje s činjenicama ne znači da Bošnjaci nemaju obavezu kritički promišljati vlastitu prošlost.

Srebrenica je upravo ona granica ispod koje civilizirano društvo ne bi smjelo ići. Zato je važno da mladi ljudi u Bosni i Hercegovini uče činjenice, a ne propagandu. Historija ne smije biti sredstvo proizvodnje novih sukoba. Njena svrha mora biti razumijevanje kako se tragedije više nikada ne bi ponovile. To je posebno važno u vremenu društvenih mreža, kada se lažne informacije šire brže nego ikada prije. Jedna objava na internetu može poništiti godine ozbiljnog obrazovanja ako društvo ne razvija kulturu kritičkog mišljenja.

Upravo zbog toga odgovornost imaju škole, univerziteti, mediji i političke elite.

Njihov zadatak nije proizvoditi poželjnu prošlost nego objašnjavati stvarnu. Bosna i Hercegovina nikada neće postati stabilna država ako različiti narodi budu živjeli u potpuno različitim historijskim stvarnostima. Nije moguće graditi zajedničku budućnost ako se ne može postići ni minimalni konsenzus o prošlosti.

To ne znači da svi moraju jednako osjećati. Ali moraju prihvatiti iste činjenice. Tek tada počinje prostor za pomirenje.

Na kraju, možda je upravo riječ “savjest” najvažnija riječ u cijeloj priči o Srebrenici. Zakoni mogu zabraniti negiranje genocida. Sudovi mogu izricati presude. Međunarodna zajednica može donositi rezolucije.

Ali nijedna institucija ne može čovjeku dati savjest. Ona se gradi obrazovanjem, moralnim odgojem i spremnošću da pogledamo istini u oči čak i kada nam se ne sviđa ono što vidimo.

avaz