Kada je riječ o razvodu, žene su često te koje prve naprave korak. No, jeste li se zapitali zašto je to tako?
Kako navodi psiholog Mark Travers za Psychology Today, ovaj obrazac potkrepljuju desetljeća istraživanja.
On ističe da muškarci prijavljuju veću želju za brakom od žena, a poznato je da brak poboljšava njihovo zdravlje, izglede za karijeru pa čak i očekivano trajanje života.
Međutim, navodi da su za žene kompromisi lošiji. Neudane žene često emocionalno i fizički napreduju više od svojih udatih vršnjakinja, dok se neoženjeni muškarci suočavaju s većim rizikom od usamljenosti , lošeg zdravlja i rane smrti.
Zapravo, istraživanja pokazuju da se žene puno bolje snalaze kao samci nego muškarci, s većim nivoom zadovoljstva svojim statusom u vezi, životnim i seksualnim zadovoljstvo te nižim nivoom želje za partnerom.
Nasuprot tome, muška ovisnost o braku često je toliko duboka da je manje vjerovatno da će pokrenuti razvod, čak i kada su nezadovoljni svojim partnericama.
Postoje četiri razloga zašto muškarcima može biti teško napustiti brak.
Osjećaju se vezanima za svoju djecu
Za mnoge muškarce, izbor ostanka nije nužno stvar ljubavi prema partnerici, već snažnog osjećaja odgovornosti prema djeci. Mogu osjećati da bi odlazak značio razočaranje njihove porodice, posebno djece, čak i ako sama veza više ne djeluje ispunjavajuće.
U studiji iz 2021. godine objavljenoj u časopisu Journal of Social Welfare and Family Law, koja istražuje shvatanje “doma” iz perspektive očeva koji žive razvedeni, mnogi muškarci su ga opisali ne samo kao fizički prostor, već kao kombinaciju emocija, odnosa, rutina i okruženja. Unatoč njihovim naporima da se uključe u smislene aktivnosti i stvore emocionalno podržavajuće okruženje, ovi očevi su često osjećali gubitak ili nesigurnost.
Njihova djeca nisu uvijek smatrala očev dom svojim “glavnim” domom i često su se poistovjećivala s majčinim domom kao svojim pravim domom. Zbog te percepcije neki su očevi osjećali da njihovi roditeljski napori možda nisu u potpunosti prepoznati ili cijenjeni. Kad im djeca nisu bila prisutna, kuća se često činila praznom, zbog čega su se osjećali kao da dom zaista postoji samo kad su djeca tamo.
Ova emocionalna stvarnost osjećaja nevidljivosti ili sporednosti je nešto s čime se mnogi oženjeni muškarci tiho bore. Dakle, čak i suočeni s nesretnom vezom, mogu odlučiti ostati, vođeni više dužnošću, krivnjom ili kulturnim očekivanjima nego emocionalnom vezom ili ličnim zadovoljstvom.
Plaše se gubitka stabilnosti
Za mnoge muškarce, razvod donosi ne samo emocionalni preokret već i duboku neizvjesnost oko budućnosti. Finansijska nestabilnost, usamljenost i poremećaj poznatih rutina potiču strah od nepoznatog.
Izgledi za novi početak mogu se činiti neodoljivima, a pogoršani su zabludom neutralnosti zbog napuštanja dugoročne investicije u vezu.
Studija iz 2024. godine objavljena u časopisu Aging & Mental Health otkrila je da stariji razvedeni često istovremeno doživljavaju slobodu i usamljenost. Dok su neki opisali oslobođenje od nesretnih brakova i priliku da slijede potisnute želje, drugi su se borili s izolacijom.
Ipak, putanje muškaraca nakon razvoda razlikuju se od putanja žena. Studija Sociological Inquiryja iz 2018. godine otkrila je da su muškarci skloniji ponovnom braku, što odražava trajno oslanjanje na brak radi brige i druženja. Žene se, nasuprot tome, manje udaju, plašeći se većeg tereta brige.
Zajedno, ovi nalazi naglašavaju paradoks. Muškarci mogu ostati u neispunjavajućim brakovima zbog straha od nestabilnosti, ali istovremeno emocionalno ovise o instituciji.
Čak i kada razvod nudi olakšanje, želja za obnovom bračnih veza i dalje postoji. To sugeriše da brak ostaje primarno sidro emocionalne sigurnosti za mnoge muškarce.
Naučeni su da potiskuju emocije
Mnogi muškarci nisu naučeni kako izraziti ranjivost ili čak prepoznati emocionalno nezadovoljstvo, što ih dovodi do normalizacije nezadovoljstva. S vremenom, emocionalno potiskivanje može uzrokovati da muškarci prihvate nesreću kao dijelom života.
Studija iz 2015. godine objavljena u časopisu Journal of Social and Personal Relationships sugeriše da kada muževi potiskuju emocije, to šteti zadovoljstvu u vezi, posebno u ranoj fazi braka. Kako nezadovoljstvo raste, mijenja se način na koji supružnici upravljaju emocijama, često ostavljajući i muževe i žene emocionalno nepovezanima.
S vremenom, ova dinamika može stvoriti osjećaj zarobljenosti. Neki muškarci, unatoč osjećaju duboke nesreće, teško odu, bilo zato što odbijaju izraziti svoje potrebe ili zato što se plaše posljedica. Za one iz tradicionalnih sredina, razvod se može smatrati neuspjehom ili slabošću, što ih dodatno veže za neispunjavajući brak.
Iako muškarci obično izvještavaju da imaju više istospolnih prijateljstava nego žene, te veze često nisu jako bliske, intimne ili emocionalno otvorene. Istraživači sugerišu da nekoliko faktora sprječava emocionalnu bliskost među muškarcima.
To bi moglo biti zbog društvenih očekivanja vezanih uz tradicionalne muške uloge poput pritiska takmičenja, straha od doživljavanja slabosti, nelagode zbog ranjivosti i homofobije, kao i nedostatka pozitivnih uzora za mušku emocionalnu povezanost.
Kao rezultat toga, često ne pronalaze načine ili sigurne prostore za otvaranje. Zbog toga se mogu osjećati kao da je biti u disfunkcionalnoj vezi bolje od odvajanja od partnera i suočavanja s izolacijom.
Muškarčeva nevoljkost da napuste nesretne brakove rijetko je povezana s jednim faktorom. To je ispreplitanje emocionalnog potiskivanja, straha od usamljenosti, kulturnih očekivanja i nedostatka snažnih sistema podrške.
Mnogi ostaju iz navike ili nade da će se stvari vratiti na staro. Međutim, zadržavanje uspomena ili podnošenje emocionalnog naprezanja u tišini samo produbljuje ranu.
Muškarcima je potrebno razumijevanje i ohrabrenje da redefinišu muževnost kako bi se osjećali dovoljno sigurno da se otvore drugima. Moraju vjerovati da briga o drugima ne znači zanemarivanje sebe i da odabir emocionalne iskrenosti nije znak slabosti.
klix.ba
