Decenijama nakon krvavog raspada Jugoslavije, Srbija još uvijek odbija iskupljenje kada je riječ o genocidnoj politici režima Slobodana Miloševića 1990-ih, a njegovi nasljednici energično sprovode Miloševićev velikosrpski projekat, sada pod nazivom “Srpski svijet,” piše novinarka Riada Ašimović Akyol za Foreign Policy.
Ašimović Aykol navodi u tekstu za Foreign Policy da je Ministar unutrašnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin javno izjavio prošlog jula da je “zadatak ove generacije političara da formira srpski svijet, odnosno da ujedini Srbe gde god da žive.” Ona navodi da je danas Bosna i Hercegovina glavna meta takvih ekspanzionističkih težnji i da se BiH ponovo često pojavljuje u medijima jer prolazi kroz najgoru sigurnosnu krizu od Dejtonskog sporazuma iz 1995. godine.
Zatim piše da je član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, poduzeo niz koraka ka otcjepljenju BiH entiteta Republike Srpske, te da je uz podršku Rusije, Kine, Srbije i “nekih antimuslimanskih populista u Evropskoj uniji koji ga otvoreno podržavaju” eskalirao ionako krhku situaciju i gurnuo zemlju na ivicu ponovnog nasilja dok i dalje nedostaje snažan odgovor međunarodne zajednice.
Glorifikacija ratnih zločinaca u Srbiji
“U međuvremenu se u glavnom gradu Srbije pojavio osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića na jednoj stambenoj zgradi, što je dovelo do “rata grafitima” između grupe koja podržava ovog zločinca i građana i aktivista koji su pozivali na odstranjivanje murala”.
Na mural je više puta bačena farba i svaki put bi ga pristalice Mladića očistili i ponovo naslikali, objašnjava ona, te dodaje da su policajci uhapsili aktivistkinje Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović, koje su gađale Mladićev mural jajima.
“Glorifikacija ratnih zločinaca je tužna stvarnost u Srbiji, ali i u BiH, Crnoj Gori i Sloveniji. U Hrvatskoj su grafiti koji izražavaju antisrpske slogane mržnje i veličaju fašizam uklonjeni šest dana nakon što su se pojavili 18. novembra. Šokiran veličinom i brojem murala ratnim zločincima koje je vidio u Republici Srpskoj, Valentin Inzko, sada već bivši Visoki predstavnik u BiH, ocijenio da je “situacija toliko nezgodna da se može napraviti ‘turistička’ mapa glavnih bosanskih gradova sa muralima ratnih zločinaca,” navodi Ašimović Aykol.
“Neposredno prije nego što je napustio svoju funkciju, donio je važnu odluku nametanjem zakona protiv negiranja genocida u julu 2021. godine,” dodaje ona.
Navela je da u Republici Srpskoj preživjelima genocida nije dozvoljeno čak ni postavljanje spomenika u nekadašnjim logorima Trnopolje, Omarska ili u Višegradu, gdje su počinjeni ratni zločini.
Također je ocijenila da Bosanci “ne bježe od priznanja zločina počinjenih u njihovo ime, čak ni kada su se dogodili tokom odbrane zemlje od vojne agresije” te da je sredinom novembra u Sarajevu otkriveno novo spomen-obilježje prvenstveno srpskim žrtvama koje su 1992. i 1993. godine ubile jedinice Armije BiH u Kazanima.
Četrnaest pripadnika te brigade osuđeno je za ubistva tokom i neposredno nakon rata, a 9. novembar je usvojen kao dan sjećanja na žrtve Kazana.
“Nijedna vlada u Srbiji nije preduzela iskrene korake ka suočavanju sa ratnim zločinima prošlosti i pomirenju i usvajanju sopstvene verzije Vergangenheitsaufarbeitung – njemačke riječi koja se koristila za obradu prošlosti u Njemačkoj posle Drugog svjetskog rata,” piše ona.
“Osjećaj svjesnog poricanja genocida u Srebrenici”
Ona navodi da mnoga ispitivanja među srpskim narodom potvrdila “osjećaje svjesnog poricanja genocida u Srebrenici, pretvaranja da se ništa nije dogodilo, okrivljavanja svih strana ili opšte apatije,” te kao primjer daje web prezentaciju “Zona (ne)odgovornosti” Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda.
Ova digitalna arhiva prikazuje nekoliko faza zvanične politike poricanja u vezi sa genocidom u Srebrenici 1995. godine. Izvještaj objašnjava kako je nakon svrgavanja Miloševićevog režima 5. oktobra 2000. godine na vlast došla ideološki heterogena koalicija, na čelu sa Zoranom Đinđićem.
U to vrijeme je postignut određeni napredak u suočavanju sa prošlošću, ali je Đinđić ubijen 2003. godine. Prema izvještaju FHP-a, te prve godine nakon Miloševićevog pada bile su pune propuštenih prilika, jer je nacionalistički dio intelektualne elite otvoreno branio optužene za ratne zločine i značajno je doprinijelo širenju narativa o (Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju) kao antisrpskom sudu.
U junu 2005. godine je, zahvaljujući FHP-u, snimak iz jula 1995. godine, snimljen kod Trnova u Bosni i Hercegovini gdje je paravojna jedinica “Škorpioni” prvo zlostavljala a zatim strijeljala šest zarobljenih civila iz Srebrenice među kojima su neki bili maloljetnici, prvi put prikazan na televiziji u Srbiji.
“Javnost je reagovala sa zahtjevima za hapšenje muškaraca sa snimka. Ipak, uprkos ozbiljnoj početnoj reakciji države priznavanjem da je zločin počinila policijska jedinica, ubrzo su vlasti kvalifikovale Škorpione kao kriminalnu grupu – odvojivši ih od Vlade Srbije i njenih redovnih snaga,” navodi ona.
Nakon emitovanja tog snimka oglasio se tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić i prisustvovao komemoraciji genocida u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari.
Autorica navodi da je to bio je to prvi put da je srpski zvaničnik bio na toj komemoraciji i da je tada, 11. jula 2005. godine, u javnom obraćanju izjavio da ide u Srebrenicu da oda počast “nevinim žrtvama zločina koji se tamo dogodio”.
“Moramo pokazati distancu između građana i kriminalaca. Od toga zavisi budućnost Srbije,” dodao je, te objasnio da kao predsjednik Srbije želi da pokaže kako se Srbija odnosi prema ratnim zločinima počinjenim nad bošnjačkim narodom.
“Ali projekat uspostavljanja povjerenja i saradnje – cilj za koji je Tadić tvrdio da ga je želio – nije se ostvario. Sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić negira genocid u Srebrenici, dok njegov režim podržava i promoviše ratne zločince reafirmišući ideju da su Srbi i Srbija ugroženi priznanjem genocida,” piše ona.
“Ratni zločinci se kriju”
Međutim navodi da su neki građani u toj zemlji pokazali volju da urade ono što država ne želi.
“Uprkos nepostojanju zvaničnih komemoracija u Srbiji i uprkos opstrukcijama, NVO “Žene u crnom” svake godine održava komemorativni performans u centru Beograda. Inicijativa mladih za ljudska prava od 2015. godine organizuje paljenje svijeća za žrtve genocida u Srebrenici na ulicama Beograda,” navodi, ali dodaje da je odaziv na ove događaje i dalje je “depresivno mali” te da predstavnici vlade nikada ne učestvuju.
“U međuvremenu, ratni zločinci se i dalje uspješno kriju širom zemlje. Nekoliko desetina osuđenih polako izlazi iz zatvora nakon izdržavanja kazne u inostranstvu, a po povratku u Srbiju dobijaju prijatne nagrade,” navodi ona.
“Mislim da je poricanje bilo povezano sa skrivanjem tijela žrtava u masovnim grobnicama, vodeći se logikom da ako nema tijela, nema zločina,” napisao je u emailu za članak Hariz Halilović, profesor doktor socijalne antropologije pri Centru za globalna istraživanja na RMIT University u Australiji.
On je ocijenio da je slavljenje genocida i njegova “folklorizacija” ovaj zločin prikazala kao čin počinjen ne samo u ime naroda već i od strane naroda – “ako su svi krivi, onda niko nije kriv.”
Nijednoj zemlji nije ugodno suočavanje sa vlastitim nasiljem iz prošlosti, a ni historijska odgovornost “nije došla preko noći” u poslijeratnoj Njemačkoj, gdje ni ekstremizam nije u potpunosti iskorijenjen, piše autorica.
“Ali, dok suprotstavljanje ideologijama mržnje iznutra nikada nije lagan zadatak, mnogo je teže kada se netrpeljivost još uvek aktivno gaji sa samog vrha, kao što je slučaj u Srbiji,” dodaje.
“I Nijemcima trebalo vremena da preuzmu odgovornost”
Ona objašnjava, pozivajući se na knjigu ‘Learning from the Germans’ (Učiti od Njemaca) autorice Susan Neiman, da je Nijemcima trebalo mnogo vremena da preuzmu odgovornost za holokaust i nacizam i da su mnogi od njih konstantno odbijali prihvatanje odgovornosti za zlo počinjeno u njihovo ime.
U toj knjizi Neiman podsjeća da su u prvim decenijama nakon završetka rata Nijemci, uključujući potomke nacističkih oružanih snaga, mislili da su oni najveće žrtve rata, a većina je slijedila “neformalni tabu: zaboravi i šuti”.
Objašnjava da je građanski angažman njemačke javnosti, počevši od kasnih 1950-ih do ranih 1990-ih, bio je ključni faktor za laganu promjenu situacije u javnosti zahvaljujući takozvanim “Nestbeschmützerima” – prvenstveno umjetnicima, intelektualcima i drugima koji su “nastavili da ispituju argumente korištene za kolektivnu amneziju, dok su pozivali na priznanje ili nepobitne činjenice o kojima su starije generacije odbijale raspravljati.”
Pritom su i neki od političkih lidera u njemačkoj donosili ključne javne odluke tokom decenija nakon 1945. Godine, a 1951. godine je Kancelar Konrad Adenauer priznao odgovornost Njemačke za nacističke zločine, pristajući na moralnu i finansijsku kompenzaciju žrtvama. Zapadnonjemački kancelar Willy Brandt pao je na koljena kod spomenika varšavskom getu 7. decembra 1970. godine a u to vrijeme je polovina zapadnonjemačkih građana odbila taj gest.
Godine 1985., zapadnonjemački predsjednik Richard von Weizsacker nazvao je dan završetka Drugog svjetskog rata “danom oslobođenja”, koji su mnogi Nijemci ranije smatrali danom poraza ili predaje.
“Ta nova vizija postala je nacionalni konsenzus 1990-ih, ali je tim govorom on zamijenio narativ gubitka pobjedom dajući novu kolektivnu viziju onoga što se nekada smatralo kapitulacijom.”
“Beograd uskraćuje pristup reparacijama za gotovo sve žrtve”
Također je veliki broj historijskih izložbi, pozorišnih produkcija, kulturnih događaja, filmova i knjiga koje osuđuju nacističku prošlost doprinijelo empatiji prema žrtvama i jačoj raspravi o toj nacionalnoj sramoti u državi.
To je sve potaknulo mnogo više napora i inicijativa na lokalnom nivou koje su izgledale male, ali su bile moćne za stvaranje empatije prema žrtvama. U tom procesu, Njemačka je također počela da koristi javni prostor na nove načine, izgradila je muzeje i spomenike za žrtve, uključila edukativni materijal protiv rasizma u škole i platila više od 90 milijardi dolara reparacije za Holokaust za više od 800.000 preživjelih u posljednjih 70 godina. Do danas se 100-godišnjim nacistima i dalje sudi kako bi se sačuvalo sjećanje i upozorilo na vječne opasnosti takvih ideologija, piše ona.
“Srbija skoro ništa od toga ne radi. Zaista, Beograd uskraćuje pristup reparacijama za gotovo sve žrtve koje su stradale od strane srpskih snaga, čak i pod rizikom odugovlačenja svog procesa pridruživanja Evropskoj uniji,” piše Ašimović Aykol.
Milica Kostić i Sandra Orlović, stručnjakinje za reparacije koje su ranije bile na rukovodećim pozicijama u FHP-u, navele su kako su Evropski parlament, Evropska komisija i druge međunarodne organizacije primjetile “nedostatak pristupa reparacijama, kao i diskriminatorsko zakonodavstvo i praksu Srbije prema žrtvama najgorih zločina” ali se nisu istinski zalagale za mehanizme tranzicione pravde.
Kostić i Orlović kritikuju “nedostatak čvrste posvećenosti reparativnoj pravdi” od strane EU kao “svjesnu političku odluku”.
Također su ukazale na financijska razmatranja kao faktor.
“Iako bi kompenzacija za toliki broj žrtava zaista imala astronomsku cijenu, odluka EU da jednostavno izbjegne ovo pitanje bez razmatranja jeftinijih modela reparacije pokazuje u najmanju ruku zabrinjavajuće nerazumijevanje reparativnih mehanizama,” izjavile su one, te doddle da se ta ista dinamika nastavlja sa odgađanjem suđenja za ratne zločine u zemlji.
Dok su glavne vladine organizacije u Njemačkoj naručivale istraživanja kako bi se ispitala nacistička prošlost zemlje, vlada BiH entiteta Republike Srpske je 2019. godine imenovala komisiju koja je poricala genocid u Srebrenici.
“Ovaj zvanični demanti na visokom nivou još jednom je bio izložen na nedavnoj proslavi neustavnog Dana Republike Srpske 9. Januara,” piše Ašimović Aykol, te navodi da su toj ceremoniji prisustvovali ključni zvaničnici Srbije, uključujući premijerku Srbije Anu Brnabić i predsjednika parlamenta te zemlje, Ivicu Dačića, te i Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije. Među istaknutim gostima bio je i osuđeni ratni zločinac Vinko Pandurević, kome je načelnik Generalštaba Vojske Srbije nedavno uručio orden.
Njemačka je platila kompenzaciju kao “cijenu za prihvatanje u zapadnu zajednicu”, navela je Neiman u svojoj knjizi, a kako je ocjenila Ašimović Aykol, “nasuprot tome, Srbija se opire i najmanjim gestovima.”
“Srbija ima dug put da pređe na svom putu iskupljenja”
Ona navodi da je ministar Vulin nedavno postavio pitanje u intervjuu šta bi to Srbija dobila od eventualnog članstva u EU ako bi, kako je rekao, to značilo da mora odustati od “istine o svom narodu” i prihvatiti genocid u Srebrenici, te napustiti Republiku Srpsku.
“Jasno je da Srbija ima dug put da pređe na svom putu iskupljenja. Ali, iako se čini da je to beznačajna manjina, u Srbiji ima hrabrih ljudi koji zaslužuju priznanje i podršku, tim prije što se izlažu opasnosti u atmosferi koja guši slobodu govora i osuđuje empatiju javnosti,” piše ona.
Zatim citira aktivistkinju za ljudska prava Natašu Kandić.
“Upornošću smo uznemirili vlast. Pokazali smo da nema konsenzusa o ratnim zločincima i herojima,” napisala je Kandić nedavno.
Vijesti o projektima i intervjui sa umjetnicima iz Srbije se lakše objavljuju i dijele preko granica pomoću društvenih mreža, piše autorica.
Ona navodi i da je predstava Zlatka Pakovića u produkciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”, prva predstava koja se bavi priznanjem genocida u Srebrenici prikazana u Srbiji.
Postojale su kampanje i pokušaji da se spriječi prikazivanje ove predstave, ali je ipak do toga došlo 2020. godine i više od 6.000 ljudi u regionu je vidjelo uživo na sceni ili tokom onlajn projekcija.
“Novi zločini starih razmjera biće počinjeni na našim prostorima ako ne ugasimo njihov kulturni izvor”, rekao je Paković u intervjuu za Al Jazeeru Balkans. On smatra da je srpska kulturna elita neophodna za suočavanje s prošlošću, jer su elite pomogle da se otvori put genocidu.
Ašimović Aykol navodi da, slično kao neka djeca u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, neki mladi Srbi sada javno postavljaju pitanje kakvi su bili postupci njihovih roditelja tokom 1990-ih, te da li su se oni radovali ili bili užasnuti događajima iz prošlosti.
“Ako su i osuđivali – zašto nisu uradili nešto više? Zašto su pustili da se sve tako dogodi?”, izjavio je u intervjuu za Al Jazeera Balkans Boris Liješević, mladi reditelj iz Srbije.
On je naveo da mlađe generacije “pate od slijepog i zaglupljujućeg nacionalizma, mržnje prema susjednim narodima, a pod krinkom patriotizma i rodoljublja” te da i dalje ne zna kako da se nosi sa činjenicom da su njegovi sunarodnici činili veliko zlo drugima.
“To mi budi osjećanja krivice, odgovornosti, ali i bijesa,” dodao je on.
“Promjena individualne svijesti”
Danas društveni naučnici proučavaju ulogu ponosa i srama u oblikovanju nacionalnih identiteta. Jedno takvo istraživanje njemačkih i američkih studenata pokazalo je da postoji veća saglasnost kada su u pitanju događaji koji izazivaju sram od onih koji izazivaju ponos među učesnicima iz obje zemlje.
Kako navodi Ašimović Aykol, ovi rezultati pokazuju značajan pomak jer su prethodne studije pokazale mnogo veću pristrasnost prema pozitivnim grupnim kolektivnim sjećanjima. Isto istraživanje je također potvrdilo kako neki sramni događaji mogu postati izvor ponosa, ovisno o načinu na koji ih grupa prevlada. Američki učesnici su pominjali ropstvo i njegovo ukidanje, a njemački studenti su spominjali poslijeratnu podjelu Njemačke, pad Berlinskog zida i ponovno ujedinjenje Njemačke.
Promjena individualne svijesti je jedna stvar, a promjena nacionalne svijesti je ogroman poduhvat, piše ona.
Navodi kako je, obilježavajući Kristalnu noć 9. novembra 2021. godine, njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier na komemoraciji istakao taj datum kao “svijetao i mračan dan” u njemačkoj istoriji – uzimajući u obzir da je ovaj datum označava proglašenje Njemačke republikom na kraju Prvog svjetskog rata, Kristalnu noć i progon Jevreja 1938. godine, te i pad Berlinskog zida 1989. godine.
Steinmeier je naveo da stoga ovo nije bio prvi put da se građani pozivaju da razmisle o tom datumu “sa svim njegovim kontradiktornostima.”
Za to vrijeme su na Zapadnom Balakanu “kontinuirani secesionistički pritisak u Republici Srpskoj, stare nacionalističke ideologije i novi oblik poricanja genocida u Srbiji spriječili region da preduzme takve korake ka pomirenju,” piše Ašimović Aykol.
“Mi u Srbiji danas nismo u stanju da ispunimo zahtjeve ljudskih prava, demokratije i pristojnosti jer nismo voljni da se suočimo sa istinom o zločinima koji su počinjeni u naše ime jučer,” izjavio je Nenad Dimitrijević, profesor na Centralnoeuropskom univerzitetu u Budimpešti.
“Umjesto suočavanja sa rasističkim ideologijama, izgradnje empatije prema preživjelima i odavanja počasti nevinim žrtvama prošlih režima, sadašnji režim prihvata ulogu žrtve, nastavlja historijski revizionizam dobro dokumentovanog genocida i zastrašuje one koji se zalažu za suočavanje sa nasilnom prošlošću Srbije. Upornost težnje za “srpskim svijetom” pokazuje da je pred onima koji se bore protiv novog nasilja još veoma dug proces Vergangenheitsaufarbeitung-a,” piše Ašimović Aykol.
Na kraju dodaje da ostaje nada da će oni koji su spremni suočiti se sa prošlošću “jednog dana biti novi narodni heroji” u Srbiji.
n1
