Muamer Džananović: Postoji rizik da “Sarajevo safari” zamagli dugotrajnu i sistematski planiranu opsadu grada

Javnost u Bosni i Hercegovini, regiji i svijetu posljednjih mjeseci je veliku pažnju dala “Sarajevo safariju” odnosno dolasku stranaca koji su davali novac kako bi ubijali građane Sarajeva. Ali, to ne bi trebalo da skrene pažnju s najodgovornijih za brojne zločine tokom opsade koji su bili pripadnici Vojske Republike Srpske.

Prema tvrdnjama italijanskih medija, tužilaštvo u Milanu je proširilo istragu na pet osumnjičenih za učestvovanje u ubijanju Sarajlija tokom opsade od 1992. do 1995. godine kao dio Sarajevo Safarija, a otkriven je i identitet osamdesetogodišnjeg Giuseppea Vegnaduzza kao jednog od osumnjičenih.

Gradsko vijeće Sarajeva je također dalo saglasnost Gradu Sarajevo da se pridruži krivičnom postupku koji se vodi u Milanu.

S druge strane, u Bosni i Hercegovini, državno tužilaštvo je, prema saznanjima Klix.ba, intenziviralo rad na predmetima u vezi s granatiranjem Sarajeva tokom opsade grada, kao i slučaja “Sarajevo safari”. Početkom godine su formirani tužiteljski timovi, a navodno bi se do kraja godine prve optužnice protiv osoba osumnjičenih za granatiranje Sarajeva i ubijanje civila.

Zločini kao što su “Sarajevo safari” su užasni i takve istrage moraju biti dovedene do kraja i učesnici kažnjeni, ali priča o “Sarajevu safariju”, bez obzira na njen ishod ne smije poslužiti da se “opere” odgovornost za ogromnu većinu zločina s Vojske Republike Srpske, njenih nalogodavaca, ali i direktnih izvršitelja trogodišnjeg teroriziranja građana Sarajeva.

Tokom opsade Sarajeva ubijeno je više od 11.000 građana, od aprila 1992. godine, pa čak i nakon zvaničnog potpisivanja Dejtonskog sporazuma građani su bili metom neselektivnog granatiranja, snajperisanja i izgladnjivanja. Ovakvi zločini su bili sistematski, a oni koji su dolazili na “Sarajevo safari” su samo bili mali kotačić i konačni dokaz bestijalnosti napadača.

Upravo o ovoj temi je za Klix.ba govorio i historičar i direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevo Muamer Džananović.

“Postoji rizik da se fokus javnosti reducira na ovaj trenutno medijski potenciran zločin (Sarajevo safari op.a), a da se pri tome zamagli ono ključno: opsada Sarajeva bila je dugotrajna, planirana i sistematski provođena kampanja zločina nad civilnim stanovništvom. ‘Sarajevo safari’ jeste moralno i pravno užasan fenomen, ali ne smije potisnuti u stranu cjelokupan kontekst opsade i zločina. Za sada u svemu tome vidim najveći problem u parcijalizaciji zločina. Kada se govori o ‘Sarajevo safariju’ vrlo malo se govori o cjelokupnom kontekstu opsade i ratnih zločina nad građanima Sarajeva, pri čemu izostaju podaci o političkoj i vojnoj strukturi koja je stajala iza opsade i zločina, kao i podaci o lancu komandovanja, artiljerijskim i snajperskim položajima i drugim ključnim činjenicama”, poručuje Džananović.

Kaže da je njegov stav da su istražni i pravosudni organi o tome morali dati odgovor mnogo ranije.

“Sarajevo je tokom opsade imalo stotine snajperskih ubistava, ali uz to još mnogo masovnih zločina počinjene granatiranjem. Kroz naš projekt interaktivne mape ‘Granatiranje Sarajeva u vrijeme opsade’ već smo dokumentovali identitete žrtava i okolnosti za 215 masovnih zločina počinjenim sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS (preimenovan 4. Korpus JNA) granatiranjem dijela Sarajeva pod opsadom. Na interaktivnoj mapi koju smo prezentirali, objavili smo 116 lokacija na kojima su počinjeni ovi zločini, a u nastavku mapiranja istih javnosti ćemo predstaviti i druge lokacije. I tu dolazimo do porazne činjenice: niti za jedan od tih zločina nije podignuta optužnica pred domaćim pravosuđem. Porazno je također da se tek sada ‘otvaraju’ istrage za pojedine zločine širih razmjera počinjene u Sarajevu tokom opsade – od snajperskog terora do masakara granatiranjem”, govori Džananović.

On podsjeća da postoje presude ICTY-a i Međunarodnog rezidualnog mehanizma protiv komandanata SRK-a Stanislava Galića i Dragomira Miloševića, te presude protiv Karadžića i Mladića.

“Opsežni dokazni materijali i prateća dokumentacija koja je korištena u navedenim procesima vrlo jasno opisuju sistematski obrazac napada na civile. Brojna imena osumnjičenih za zločine granatiranja i snajperskog djelovanja nad dijelom grada kojeg su pripadnici SRK držali pod opsadom, nalaze se na ‘A’ listi Haškog tribunala. Dokazni materijali prikupljeni na Tribunalu ukazivali su na to da postoji dovoljno dokaza i osnovana sumnja za procesuiranje lica sa ‘A’ liste prema Pravilima puta Rimskog sporazuma. Njihovi identiteti su dostavljeni domaćem pravosuđu na dalje postupanje i procesuiranje. ICTY je, s razlogom, fokus stavio na politički i vojni vrh hijerarhije i komandnu odgovornost. Ali to ne znači da su direktni počinioci ‘nestali’ iz slike. Naprotiv, opsada je trajala gotovo četiri godine. Neko je u lancu komandovanja izdavao naredbe, neko ih je prenosio, a neko je fizički ispaljivao projektile i pucao”, kaže Džananović.

On poručuje da je sistem koji je godinama terorisao građane Sarajeva ostavio neizbrisive tragove: evidencije i borbene izvještaje jedinica, rasporede snaga i borbenih položaja, podatke o artiljerijskim položajima u Mrkovićima, na Trebeviću i drugim lokalitetima, sastav posada, operativne dnevnike, logističke izvještaje, informacije o komunikaciji.

“Naravno, slične dokaze nalazimo o zločinima počinjenim u drugim gradovima i mjestima u Republici Bosne i Hercegovine 1992-1995. godine. Upravo tu leži primarna obaveza domaćeg pravosuđa da, pored komandne odgovornosti, procesuira i direktne izvršioce, posebno tamo gdje postoje konkretni podaci o jedinicama, lokacijama i sredstvima. Ako se to ne radi, s pravom se postavlja pitanje da li je izostanak optužnica rezultat nemoći, nedostatka volje ili selektivnog pristupa koji otvara prostor pokušajima izmjene karaktera rata kroz relativizacije i lažne simetrije”, kazao je Džananović.

Bez optužnica za najveće masakre

Posebno je važno naglasiti, napominje, da su opsada Sarajeva, uz genocid u Srebrenici, među najdokumentovanijim i sudski dokazanim zločinačkim poduhvatima tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa brojnim jasno utvrđenim masovnim zločinima nad civilnim stanovništvom.

“Uprkos tome, državno tužilaštvo do danas nije podiglo nijednu optužnicu za ključne masakre opsade Sarajeva, a ne treba zaboraviti da ni kantonalno tužilaštvo nije postupalo po tim predmetima. Istovremeno, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine očigledno je uložilo značajne napore u predmete poput Dobrovoljačke ulice i u širok spektar postupaka protiv pripadnika ARBiH – od Sarajeva, preko Goražda, Sapne i Teočaka, do Krajine, srednje Bosne i drugih prostora. Uz punu svijest da je svaki zločin težak i da nijedna žrtva ne smije biti relativizirana, ostaje činjenica da po obimu i sistematičnosti ti navodni zločini za koje su podignute optužnice protiv pripadnika ARBiH nisu ni približno razmjeru masakara poput onih počinjenih na pijaci Markale 1994. i 1995. godine”, kaže Džananović.

Ističe da se tu pronalazi i ključni nedostatak u procesuiranju ratnih zločina od strane pravosudnih organa Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu, i da se krenulo u procesuiranje zločina manjih razmjera dok su zločini širih razmjera oznake “A” kategorije proslijeđenih iz Haškog tribunala ostali neprocesuirani.

“Korijen ovog problema, po mom mišljenju, leži u političkom utjecaju na pojedine pravosudne institucije, koje potom postupaju selektivno, a ne u skladu s razmjerama i težinom zločina”, upozorio je Džananović.

Na pitanje da li protok vremena otežava progon zločinaca, Džananović kaže da je to itekako slučaj na nekoliko nivoa jer svjedoci umiru, sjećanja slabe, povjerenje u istražne i pravosudne organe gubi, a počinioci se skrivaju, mijenjaju identitete ili se nalaze pod zaštitom političkog podzemlja i parainstitucionalnih mreža. Također, i sami počinioci umiru.

“Mnogi predmeti, posebno oni označeni kao prioritetni, uključujući predmete povezane s ICTY-om, morali su biti riješeni mnogo ranije. Vrijeme radi protiv pravde, ali to nije razlog da se od nje potpuno odustane. Problem je i regionalni kontekst: postoje slučajevi u kojima se osobe protiv kojih su vođeni postupci ili su čak presuđene nalaze izvan domašaja bh. pravosuđa, dok su neki osumnjičeni preminuli prije nego što je postupak doveden do kraja. Što se duže čeka, to je veća vjerovatnoća da pravda postane administrativna fikcija umjesto stvarnog ishoda”, upozorio je Džananović.

On kaže da postoji i evidentan problem prenosa nadležnosti na okružna tužilaštva prema mjesnoj nadležnosti, čime se otvara niz pitanja: nacionalni sastav tužilaštava i sudova, povjerenje u donošenje odluka te udaljenost mjesta boravka svjedoka od mjesta suđenja (naprimjer, žrtve iz Foče moraju svjedočiti pred Okružnim tužilaštvom u Trebinju).

“Razgovarajući sa žrtvama i njihovim srodnicima, došli smo do saznanja da je za njih posebno osjetljivo upravo pitanje povjerenja u postupke i odluke takvih institucija”, otkrio je Džananović.

Odnos Tužilaštva BiH i historičara

“Posao naučnih istraživača i tužilaštava nije isti, ali se nužno naslanjaju jedni na druge. Tužilaštva rade na procesuiranju krivične odgovornosti pojedinaca, dok se naučnici bave utvrđivanjem činjenica, rekonstrukcijom obrazaca, konteksta i strukture zločina. Kvalitetno provedena naučna istraživanja sigurno pružaju dobre osnove za pokretanje istražnih radnji od strane tužilaštava i istražitelja te u konačnici sudsko procesuiranje počinilaca i nalogodavaca, odnosno potpomažu pokrenute istražne radnje. Naučna istraživanja to omogućavaju kroz verifikovanu dokumentaciju, prikupljenu i pribavljanu arhivsku građu, dokumentovana svjedočenja, identifikaciju lokacija mjesta ubistava i hronologiju događaja – sve ono što pomaže u formiranju krivičnih predmeta”, kaže Džananović.

Navodi da Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava djeluje u okviru Univerziteta u Sarajevu kao njegova članica te, u skladu sa Zakonom o naučnoistraživačkoj djelatnosti i Statutom UNSA, rezultate primarno objavljuje kroz knjige, naučne radove, baze podataka, izložbe i projekte poput interaktivne mape.

“U praksi postoji i kontinuirana saradnja s istražiteljima i institucijama koje rade na predmetima ratnih zločina, gdje naši nalazi pomažu u razumijevanju konteksta, mapiranju događaja i usmjeravanju prema relevantnim izvorima i dokazima. Naša dokumentacija već je korištena i verificirana kako pred međunarodnim sudovima, tako i pred domaćim pravosuđem. Postoje primjeri kada smo i podnosili krivične prijave. Kada je Sarajevo u pitanju tu mogu navesti primjer prijave podnesene protiv Tomislava Šipčića, na kojoj nije bilo adekvatne reakcije, a u vrijeme njegovog komandovanja SRK u Sarajevu su počinjeni stravični zločini. Ono što smatram ključnim jeste da naučni rad može pomoći, ali ne može zamijeniti tužilačku istragu i sudsku presudu. Ako društvo raspolaže dokazima, a nema optužnica, to više nije pitanje resursa, već pitanje odgovornosti institucija i s tim u vezi eventualne krivične odgovornosti nadležnih lica”, zaključuje Džananović.

klix.ba