“Smrt Jugoslavije”: Film koji su svi gledali, a mnogi poželjeli da nikada nije snimljen

Gotovo trideset godina nakon što je premijerno emitovan, dokumentarni serijal “Smrt Jugoslavije” (The Death of Yugoslavia) ostaje jedno od najvažnijih i najuticajnijih televizijskih svjedočanstava o raspadu države koja je decenijama predstavljala model multietničkog suživota u Hladnom ratu.

Emitovan 1996. godine na BBC-u, u trenutku kada su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije još uvijek trajali, serijal je u šest epizoda iscrpno prikazao političku, vojnu i psihološku dramu raspada zajedničke države. Autori dokumentarca, Paul Mitchell, Brian Lapping i Norma Percy, uspjeli su prikazati ono što dotad nijedan zapadni medij nije, neposredne ispovijesti ključnih aktera (pa i onih koji su bili ratni zločinci) koji su odlučivali o sudbini Jugoslavije.

Autentičnost kroz svjedočenja glavnih aktera

Ono što “Smrt Jugoslavije” izdvaja od svih drugih pokušaja prikazivanja jugoslovenskog raspada jeste nevjerovatna pristupačnost sagovornika. U dokumentarcu govore gotovo svi ključni lideri: Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Milan Kučan, Kiro Gligorov, Ante Marković, Borisav Jović, Veljko Kadijević, pa čak i međunarodni posrednici poput Lord Carringtona i Warrena Zimmermanna.

Njihove izjave, snimljene neposredno nakon događaja, bez naknadne historijske distance, čine ovaj dokumentarac dragocjenim izvorom za razumijevanje političke dinamike koja je vodila ka krvavom raspadu zajedničke države, a neki od materijala su korišteni i u Haškom tribunalu. Svjedoci su govorili otvoreno, često pokušavajući opravdati vlastite odluke, pa dokumentarac osim historijskog ima i snažan psihološki karakter, portret moći, ambicije i iluzija.

Strukturiran kao hronika raspada

Serijal je podijeljen u šest epizoda koje prate događaje hronološkim redom, od smrti Josipa Broza Tita do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma:

• “Power of the People” (Moć naroda), govori o jačanju nacionalizma u Srbiji krajem 1980-ih i usponu Slobodana Miloševića, koji koristi srpski nacionalni sentiment kako bi preuzeo kontrolu nad političkim procesima u federaciji.
• “The Road to War” (Put ka ratu), analizira raspad Saveza komunista Jugoslavije i početak oružanih sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj 1991. godine.
• “Wars of Independence” (Ratovi za nezavisnost), prikazuje brutalnost rata u Hrvatskoj i nesposobnost međunarodne zajednice da reaguje na vrijeme.
• “The Gates of Hell” (Vrata pakla), donosi potresne svjedočenja o početku rata u Bosni i Hercegovini, opsadi Sarajeva i masakrima nad civilima.
• “Safe Areas” (Sigurne zone), bavi se tragedijama UN-ovih “zaštićenih zona”, uključujući Srebrenicu i Žepu, te političkim igrama velikih sila.
• “Pax Americana” (Američki mir), završava priču opisom američke diplomatske inicijative koja je dovela do Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine.

Metodologija: spoj arhive, svjedočenja i dramaturgije

“Smrt Jugoslavije” je vrhunski režiran i montiran. Dokumentarac koristi ogromnu količinu arhivskog materijala, televizijske snimke sjednica, vojne operacije, mitinge, diplomatske sastanke i ratne izvještaje. Sve je to vješto isprepleteno s ekskluzivnim intervjuima i naracijom koja ne zauzima stranu, već postavlja pitanja i otvara dileme.

Za razliku od mnogih kasnijih filmova o ratu u Bosni i raspadu Jugoslavije, BBC-jev serijal ne koristi patetiku, već hladnu, analitičku rekonstrukciju. Upravo ta distanca čini ga još snažnijim. Naročito upečatljive su scene u kojima se bivši jugoslovenski lideri međusobno optužuju, svako iz svog ugla tumačeći “ko je prvi povukao obarač”.

Reakcije i kontroverze

Kada je emitovan, serijal je izazvao veliku pažnju i kontroverze u regionu. U Srbiji su ga mnogi doživjeli kao propagandu protiv Srba, u Hrvatskoj kao previše blagonaklon prema Beogradu, dok su ga u Bosni i Hercegovini često ocjenjivali kao suviše neutralan prema agresiji.

Ipak, s vremenom se formirao konsenzus među historičarima, novinarima i političkim analitičarima da “Smrt Jugoslavije” predstavlja najobjektivniji dokumentarac koji je ikada snimljen o raspadu federacije. Njegova vrijednost nije u tome što nudi “konačnu istinu”, nego u tome što omogućava gledatelju da sam donese zaključke na osnovu izjava onih koji su Jugoslaviju razarali iznutra.

Iza kulisa snimanja: lično svjedočanstvo producenta Paula Mitchella

Producent i reditelj završne epizode serijala “Pax Americana”, Paul Mitchell, kasnije je govorio o iskustvima tokom nastanka dokumentarca, otkrivajući koliko je snimanje bilo opasno i emotivno zahtjevno. Mitchell je, kako sam kaže, proveo više od godinu i po dana na ratištima bivše Jugoslavije, prateći raspad zemlje iz neposredne blizine.

Prisjećao se kako je, prilikom posjete opkoljenom Sarajevu, prekršio gotovo sva sigurnosna pravila, vozeći mali Fiat Pandu kroz snajpersku vatru kako bi došao do sagovornika i zabilježio autentične scene iz svakodnevnog života. Jedan od njegovih saradnika bio je padobranac iz Austrije, koji je ujedno obavljao i ulogu terenskog producenta.

“Kada toliko vremena provedeš u takvim okolnostima, neizbježno razviješ simpatije prema ljudima s kojima dijeliš strah, neizvjesnost i nadu”, kazao je Mitchell 2025. godine u jednom intervjuu.

Posebno se sjećao ljeta 1995. godine, kada su pripadnici UN-a bili uzeti za taoce oko Goražda, dok je međunarodna zajednica očajnički pokušavala zaustaviti rat. Nedugo zatim, u novembru iste godine, postignut je Dejtonski mirovni sporazum.

“Radili smo gotovo dvije godine na prvih pet epizoda”, prisjeća se Mitchell. “A šestu, Pax Americana, završili smo za svega nekoliko sedmica. Sve se desilo nevjerovatno brzo. Toliko ljudi je poginulo, a onda se sve riješilo za par sedmica u Dejtonu. To mi se i danas čini nestvarno”.

Uloga dokumentarca u javnoj percepciji

Serijal je imao ogroman uticaj na međunarodnu javnost. U vrijeme kada su zapadni gledatelji bili zbunjeni kompleksnošću balkanskih sukoba, BBC-jev dokumentarac pružio je jasnu narativnu strukturu, objašnjenje kako su se etničke tenzije, neuspjele reforme i nacionalističke politike spojile u lanac tragedija.

U akademskim krugovima, “Smrt Jugoslavije” se često koristi kao nastavno sredstvo na univerzitetima širom svijeta, u kursevima iz međunarodnih odnosa, medijske analize i savremene historije. Često se spominje i kao preteča modernih “oral history” dokumentaraca koji oslanjaju naraciju na svjedočanstva političkih i vojnih aktera.

Tri decenije kasnije, “Smrt Jugoslavije” se i dalje gleda, ne samo kao historijski prikaz, već i kao upozorenje. Gledano iz današnje perspektive, u vremenu kada se u regionu ponovo rasplamsavaju nacionalističke retorike i mitovi o prošlosti, ovaj dokumentarac podsjeća na to kako retorika podjela i straha neizbježno vodi u sukob.

Mnogi noviji dokumentarci, poput serijala “Yugoslavia: Once There Was a Country” ili “The Fall of Yugoslavia”, dugoročno su se inspirisali upravo BBC-jevom metodologijom. No, nijedan nije uspio postići toliku autentičnost, jer su mnogi protagonisti koji govore u filmu danas mrtvi, a njihova svjedočenja ostaju neponovljiv historijski zapis.

“Smrt Jugoslavije” nije bio samo televizijski projekat, to je historijski artefakt. Snimljen u trenutku dok je krv još tekla, bez naknadne političke korekcije i sa nevjerovatnim pristupom svim stranama, ovaj serijal ostaje nenadmašan primjer novinarske i dokumentarističke vještine.

klix.ba