Ratni komandant Abduselam Sijerčić Pelam za “Avaz”: Odbrana parčeta Drine u jugoistočnoj Bosni predstavljala je čudo
Na današnji dan prije 33 godine u ranim jutarnjim satima počeo je napad na Goražde, jedini nepokoren grad na Drini koji je nadljudskim naporima njegovih branilaca ostao slobodan sve do kraja rata.
Prva granata pogodila je zgradu tadašnje Skupštine općine, nakon čega su uslijedili artiljerijski i pješadijski napadi iz svih pravaca, jer su gradovi u okruženju već bili okupirani. Grad je ostao bez struje, vode, komunikacija sa svijetom, ubrzo i bez hrane, lijekova, ljekari su silom prilika postajali hirurzi i ortopedi, a silom prilika formirana je Ratna bolnica. Nedostatak naoružanja nadomješten je hrabrošću branilaca, koji su odlijevali napadima desetostruko jačem i naoružanijem neprijatelju, kojem su u pomoć pristizali i plaćenici iz Rusije, Ukrajine i drugih zemalja.
Granatiranje grada
– Pretpostavljali smo da će to biti u najskorije vrijeme, čak smo mislili da će to biti i ranije, jer u međuvremenu su oni završili sa Fočom, Višegradom, Čajničem i ostalim mjestima i očekivali smo tad dan D ubrzo. Dan ranije imali smo informacije od Državne bezbjednosti da se sprema 4. maja taj napad ujutro oko 6 sati. Sve jedinice Teritorijalne odbrane, koje su u međuvremenu nastale, izveli smo na linije odbrane. Nije počelo oko 6, već oko 7.15 sati. Ručnim bacačem je gađana opština s Površnice i onda je počelo granatiranje grada. Prvi pješadijski napadi išli su na Gradinu i iz pravca Foče prema Preljući – kaže ratni komandant 31. drinske udarne brigade ARBiH i jedan od heroja odbrane Goražda Abduselam Sijerčić Pelam.
Pretpostavljalo se da će u gradu ostati jedan broj saradnika agresora, ali branioce je donekle iznenadio broj snajperista, koji su uporedo s napadima na prve linije odbrane, počeli djelovati i u samom gradu – po građanima, prozorima kuća i stanova. Jedan broj Goraždana morao je biti izveden iz rizičnih zona, jer su tog 4. maja došli na posao.
Advertisement
0 seconds of 0 secondsVolume 0%
– Imali smo na neki način i sreće, jer krajem septembra 1991. godine počeo je napad na Dubrovnik i gledali smo te formacije koje su na svašta ličile, a na vojsku nije ličilo. Tako da smo vrlo brzo se organizovali. U početku je to bilo tajno, a onda smo imali informacije da se naoružavaju članovi SDS-a, bilo je toh sukoba na nacionalnoj osnovi i uključila se masa naših mladih ljudi. Formacijski ih nismo mogli ni naoružati. Nedostajalo nam je naoružanja, ali to je nadoknađivano željom da odbranimo grad. Ta generacija ljudi, patriota bili su odlučni da Goražde odbrane po svaku cijenu – naglašava Sijerčić.
“Puklo ko balon sve”
U početku je, dodaje, bilo planirano da se patriotske grupe priključe vojnim jedinicama, čije formiranje je bilo planirano i najavljeno, a prvenstveno jedinicama policije.
– Međutim, desilo se na nesreću da je to puklo ko balon sve. Kompletna ta organizacija, kompletno političko rukovodstvo je napustilo grad 4. maja, pobjegli su na periferiju tako da nismo bili obezglavljeni, jer bili smo odlučni, ali nam je napravljena smetnja. Vrlo brzo smo se prestruktuirali. Ono što je opredijelilo našu odbranu je da smo vrlo brzo uspostavili saradnju sa perifernim jedinicama po kvartovima, mahalama i mjesnim zajednicama i stavili ih pod jedinstvenu komandu. Formiran je Štab TO Stara Čaršija i on je preuzeo odbranu. To naše uvezivanje je obezbijedilo kontinuiranu odbranu grada. Kad smo stekli povoljnije uslove onda smo krenuli i u oslobađanje privremeno okupiranih teritorija – kaže Sijerčić.
Problem je donekle predstavljala neodlučnost jednog broja građana da se suprotstave bivšoj JNA, nekada zajedničkoj vojsci, ali jedan od ključnih momenata bilo je zaustavljanje pješadije i tenkova Užičkog korpusa od strane branilaca Kopača, koji su pokazali izuzetnu hrabrost. Sijerčić kaže da je taj dan bio prijeloman, a nakon njega izvršena je masovnija mobilizacija ljudi. Najteža je bila 1994. godina kada je na Goražde izvršena velika ofanziva koja je ovom gradu, prije Srebrenice i Žepe, namijenila istu sudbinu.
Sijerčić: Svaki dan je bio težak. Avaz
– Svaki dan je bio težak, ali 1994. smo imali i gubitak teritorije. Pravili smo procjene, za četiri sedmice, njihove smjene vršene su sedmično, u ofanzivi na Goražde učestvovalo je oko 40.000 njihovoh vojnika. Tada je rađena neka domobilizacija, ali s ove strane je bilo do 6.000 ljudi s oružjem. Izgubili smo dijelove nekih teritorija, ali smo sačuvali grad – pojašnjava Sijerčić.
Delegacije će danas položiti cvijeće na mezarja poginulih branitelja u Kolijevkama, Baćcima, Omeđku i Glamoču, a centralna manifestacija planirana je za sutra. I sama činjenica da su političari obilježavanje godišnjice početka napada na Goražde pomjerili za ponedjeljak, nakon neradnog vikenda, iritira veterane rata. 33 godine kasnije svjesni su da odbrana Goražda nije adekvatno cijenjena.
– Ne zbog toga što ljudi sa strane ne cijene našu borbu, već je to na neki način prigušeno od nas samih, prvenstveno od ljudi koji su prokockali šansu da odrade nešto u tom periodu. Oni koji su to bili dužni, oni su podbacili. Nikad se nije adekvatno cijenila borba ljudi ovdje. Goraždansko ratište je za mnoge u BiH ostalo enigma, jer u ovakvom okruženju, u kakvom smo bili, bez komunikacije s ostalim slobodnim teritorijama, odbraniti parče Drine u jugoistočnoj Bosni, predstavljalo je čudo. Gdje god sam razgovarao s ljudima, pogotovo Krajišnici cijene ovu jugoistočnu karaulu, kako nas zovu. A branioci su to dokazali, pretežno su to mladi ljudi bili, svojim žrtvovanjem za ovaj grad pune četiri godine. Ne cijeni se adekvatno, sigurno je do nas i do ljudi koji su u našoj patnji iskoristili pa se enormno obogatili i napljačkali – kaže ratni komandant 31. drinske udarne brigade ARBiH i jedan od heroja odbrane Goražda Abduselam Sijerčić Pelam.
