Osmijeh zločinaca iznad Tužilaštva: Kako je zakon o negiranju genocida postao nevidljiv
Izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine koje je nametnuo Valentin Inzko kad je odlazio s pozicije visokog predstavnika u ljeto 2021. godine pokazale su se u praksi gotovo neprimjenjive.
Pet godina od Inzkovog zakona oklijevanje onih koji su ga namjeravali kršiti je zanemarivo u odnosu na svakodnevnu prisutnost negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca.
Ono što je trebalo biti mehanizam zaštite istine i dostojanstva žrtava, pretvorilo se u klasičan primjer mrtvog slova na papiru, dok pravosudni sistem svojom pasivnošću šalje opasnu poruku o nekažnjivosti.
Usvojeni zakon obično nosi obećanje o pravdi, ali u Bosni i Hercegovini zakon koji je trebao zaustaviti revizionizam i “ugasiti” slavljenje zločina postao je neprimjenjivi pravni akt. Dok se murali s likovima osuđenika i dalje smiješe sa fasada, a negiranje utvrđenih činjenica koristi kao jeftin politički alat, pravosudne institucije šute. Pet godina čekanja na konkretne sankcije ogolilo je bolnu istinu da bez političke volje i funkcionalnijeg tužilaštva, zakon je samo fasada koja ne pruža utjehu žrtvama.
A nije da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije imalo priliku da bude hrabro. Posljednja dva zicera imali su nakon prijave protiv Milorada Dodika zbog psovanja genocida u Srebrenici i prijave zbog spomen-ploče Ratku Mladiću na Vracama.
Riječima da nema dokaza o izazivanju nemira ili mržnje nakon psovanja genocida, ili da u psovanju genocida nema namjere ili umišljaja Dodika da izaziva ili može izazvati nacionalnu ili vjersku mržnju, Tužilaštvo BiH pravi sebi paravan za izbjegavanje politički osjetljivih procesa.
Ako se na ovakvim slučajevima ne mogu primijeniti odredbe Inzkovog zakona, onda je jasno da su brojni pravni stručnjaci koji su ga analizirali u to vrijeme bili u pravu – u praksi će ga biti gotovo nemoguće primijeniti.
“Proceduralne manjkavosti” koje je Tužilaštvo BiH iskoristilo da odbije podići optužnicu u oba slučaja može biti korišteno u vjerovatno svakom slučaju.
Dokazivanje “umišljaja” ili “širenja vjerske i nacionalne netrpeljivosti” postalo je rupa u zakonu kroz koju se izvlače svi oni koji otvoreno prkose moralnim i civilizacijskim normama.
Zakon o zabrani negiranja genocida u Bosni i Hercegovini doživio je sudbinu mnogih drugih dobro zamišljenih, ali teško implementirajućih pravnih inicijativa.
On je u praksi postao selektivan alat. Dokazi o negiranju genocida i veličanju zločinaca stoje svuda oko nas, na fasadama, trgovima i u televizijskim studijima, ali oni, nažalost, ostaju nevidljivi samo za one koji bi ih po službenoj dužnosti morali procesuirati.
Ukoliko se nastavi praksa skrivanja iza proceduralnih nedostataka, ovaj zakon neće biti samo neprimjenjiv, već će postati kontraproduktivan, služeći kao dokaz da se u ovoj zemlji čak i najteže uvrede dostojanstvu žrtava mogu činiti bez ikakvih posljedica.
klix.ba
