Ni nakon 33 godine niko ne želi otkriti ko je sve učestvovao u spaljivanju 72 civila u Višegradu
Prije tačno 33 godine 27. juna 1992. specijalne srpske vojne formacije koje je predvodio zločinac Milan Lukić, počinile su najmonstruozniji zločin nad Bošnjacima na teritoriji općine Višegrad.
Oglas
U kući Mehe Aljića na Bikavcu živi su spaljeni 72 bošnjačka civila uglavnom žene, djeca i stariji.
Zločin na Bikavcu izvršen je svega 13 dana nakon “žive lomače” u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. godine.
“Krvoločne zločinačke zvjeri, očigledno nezadovoljne obimom i monstruoznošću zločina spaljivanja u Pionirskoj ulici, planirali su, pripremili i organizirali drugi, po obimu i monstruoznosti najmasovniji i najokrutniji zločin na Bikavcu s namjerom potpunog ostvarenja veliko državnog, genocidnog i zločinačkog projekta stvaranja etnički čistih srpskih teritorija”, ističe prof.dr. Ermin Kuka, naučni savjetnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Najmlađe žrtve ovog zločina su djeca Esada Tufekčića, jednogodišnji Ensar i petogodišnja Elma. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin, koja je bila ključni svjedok na suđenju u Haškom tribunalu, ne samo u smislu dokumentiranja zločina, već i njegovog procesuiranja i presuđivanja.
“Zehra je doživjela da joj pred očima budu živi spaljeni članovi porodice i drugi ljudi”, kaže Kuka.
Zanimljivo je da za ovaj stravični zločin presuđen jedino ratni zločinac Milan Lukić, kojeg je Haški tribunal pravosnažno osudio, između ostalog i za učešće u ovom zločinu, na doživotnu kaznu zatvora. Neshvatljivo je i paradoksalno da do danas niko drugi nije presuđen za zločin ‘žive lomače’ na Bikavcu.
“Pretresno vijeće Haškog tribunala većinom glasova i s protivnim glasom sudije Pedra Davida nije utvrdilo, van razumne sumnje, da je istom zločinu prisustvovao i zločinac Sredoje Lukić”, kaže Kuka.
Također, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je za navedeni zločin teretilo i zločinca Olivera Krsmanovića iz Višegrada, a Kuka ističe da je zanimljiva konstatacija Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, u Drugostepenoj presudi, gdje se navodi da “učešće i uloga optuženog Krsmanovića u cijelom događaju nije do kraja razjašnjena”.
Navodi i podatak da je na suđenju zločincu Mitru Vasiljeviću, optužba u vezi sa zločinom na Bikavcu na zahtjev tužioca od 12. jula 2001. godine povučena.
“Potpuno je i nedvosmisleno jasno kako ovaj zločin, pomno planiran, pripremljen i organiziran, nije mogao u djelo provesti isključivo zločinac Milan Lukić. Svjedoci zločina su potvrdili da su pripadnici njegove specijalne vojne formacije defilovali kroz naselje, zarobljavali žrtve i dovodili u već pripremljenu klopku u kući Mehe Aljića, a zločinac Lukić je govorio da mu dovedu što više Muslimana kako bi ih spalio”, kaže Kuka.
Danas, 33 godine nakon ovog zločina niko od komšija bosanskih Srba, ne želi kazati ko je još učestvovao u ovom strašnom zločinu, niti želi kazati gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava nakon njihova spaljivanja.
“Tvrdokorno prikrivanje, šutnja, skrivanje u sebi i od sebe je definitivno odlika svih bosanskih Srba u Višegradu koji nešto o tome znaju. Pitanje je da li će ikad biti razbijen taj sramni zid i zavjet šutnje. Smatram da više nema smisla pozivati ih na to, jer se godinama prave kako ne čuju te pozive. Međutim, trebaju znati da izostanak takvog stava, suosjećanja, traženja oprosta i pomirenja neće biti razlogom prestanka i nestanka našeg svjedočenja i pamćenja ovog, ali i svih drugih zločina nad Bošnjacima u Višegradu. Ovaj i slični zločini su urezani u pamćenje i adekvatno dokumentirani, kao izvor i opomena za buduće generacije”, kategoričan je prof.dr. Ermin Kuka.
klix.ba
