Kakva nas budućnost čeka s institucijama koje bez stranog pogona ne mogu zaštititi poredak?
Trideset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma Bosna i Hercegovina je i dalje na ispitima i testovima kroz svoje institucije.
Samo u posljednjih godinu dana nekoliko je primjera koji pokazuju koliko su pojedine državne institucije Bosne i Hercegovine zarobljene u raljama ucjena, etničkih blokada i kontinuiranih prijetnji zasnovanih na strahovima i nekim novim nemirima. Svježi primjer je status i ponašanje Državne agencije za istrage i zaštitu, koja funkcioniše po svim parametrima, osim u onim kojima diktira politika.
Upravo ta agencija na kraju nije imala snagu niti vođstvo da postupi po odluci Tužilaštva BiH i Suda BiH da se Milorad Dodik, bivši predsjednik entiteta Republike Srpske, zatim Radovan Višković, bivši premijer RS-a te Nenad Stevandić, predsjednik entitetske skupštine privedu. Drugim riječima SIPA nije mogla zaštititi poredak iako joj je to posao.
Dodik i druga dvojica osumnjičenih su se na kraju pojavila u državnom pravosuđu, no u sasvim drugim okolnostima uz izvjesnu diplomatsku uključenost određenih predstavnika međunarodne zajednice. Dakle, suštinski su se odazvali institucijama koje verbalno negiraju, ali se na tom primjeru isto tako otkrilo da pojedine institucije nemaju baš dovoljno snage, autonomnosti i moći da rade po definiciji, kako je i propisano, za sve.
Drugi primjer je status Centralne izborne komisije (CIK), koju će u narednih nešto više od godinu dana vlast iz RS-a, a prije svega Dodiku odani kadrovi maksimalno crpiti kroz odbijanje da im se odbori zapošljavanje dodatnog kadra. Zatim da im se na vrijeme uplati novac, prvenstveno za prijevremene izbore koji su planirani za 23. novembar. CIK će morati čekati protok svih rokova, da bi zamjenik državnog ministra finansija mogao potpisati odluku da se potrebni novac odobri.
A ni ta opcija, u kojoj je moguće da u konačnom ignorisanju ministra finansija, zamjenik ministra može odobriti sredstva nije bila moguća dok visoki predstavnik nije nametnuo odluku i omogućio da zamjenik ministra ima zakonsku obavezu da djeluje, čime se izbjegla potpuna blokada.
A koliko je autonomnost državne institucije važna i koliko je potrebna sloboda djelovanja institucije bez mogućnosti bilo kakve blokade pokazuje primjer Ustavnog suda BiH. Radi se o instituciji koja je posljednja brana poretka, ali u isto vrijeme i meta onih politika koji žele i u nju uključiti određenu vrstu nacionalnih blokada ili usloviti da se odluke moraju donositi konsenzusom.
Baš zbog toga već godinama traje intenzivna politička nervoza zvaničnika iz RS-a, koji odbijaju imenovati dvojicu sudija koje inače imenuje NSRS. A kakva je snaga Ustavnog suda, koja je dogovorena u Dejtonu, najpreciznije ilustriraju i aktuelni, ali i stavovi iz 1990-ih predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. On je još 1995. bio opsjednut statusom Ustavnog suda i nekada žestoko kritikovao Slobodana Miloševića zbog toga.
Tako je Vučić 1995. u časopisu “Velika Srbija” za novembarsko izdanje napisao tekst “Šešelj u Ohaju”, u kojem je Miloševića optuživao da “ne ide u Dejton da pregovara, već da ispunjava beskrajne zahtjeve srpskih neprijatelja, Hrvata i muslimana i njihovih moćnih suverena sa Zapada”. Vučiću je smetala činjenica što će stranci biti dio te ustanove. A kada se sagledaju trenutne okolnosti, realnost je da je suština politike Milorada Dodika izbacivanje stranih sudaca iz te institucije.
“Pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da se samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan”, pisao je Vučić u novembru 1995.
Ono što smeta i Vučiću, ali i političkom vrhu RS-a jeste nemogućnost da se blokira Ustavni sud, jer on može raditi i donositi odluke i bez sudija koje treba imenovati RS.
Ustavni sud BIH se sastoji od devet sudaca, od čega četiri bira Parlament Federacije BiH, dva Narodna skupština Republike Srpske, a troje međunarodnih predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, nakon konsultacija sa Predsjedništvom BiH. Ustavni sud BiH donosi odluke većinom, od najmanje pet glasova, kad je riječ o plenarnim sjednicama. Na tim sjednicama donose se odluke koje se tiču ocjene ustavnosti zakona.
Da je Ustavni sud BiH kojim slučajem konstituisan na način kako je to naprimjer konstituisan državni Dom naroda, BiH bi već odavno bila u ogromnim institucionalnim problemima.
U kontekstu šarolikih najava o budućem statusu Ureda visokog predstavnika, reforme Ustava BiH, ali i obećanja o sve manjem uplivu međunarodne zajednice u rad i sistem na kojem funkcionišu institucije BiH, postavlja se pitanje kako će BiH organizirati svoje institucije, učiniti ih jakim i nezavisnim kako bi se pravni poredak zaštitio. U tom kontekstu opasno prijeti etnički kontekst i nacionalna podjela u svim institucijama, a koju odavno priželjkuju i SNSD i HDZ.
klix.ba
