Kako se za 365 dana vratila vjera u Zmajeve: Djeca koja vole BiH garant su svijetle budućnosti bh. nogometa

Tačno godinu dana nakon što je doživjela nezapamćen debakl od Njemačke rezultatom 7:0, reprezentacija Bosne i Hercegovine diše nekim novim plućima i teško je bilo gdje drugo u nogometnom svijetu pronaći slučaj približan rolerkosteru kroz kojeg je selekcija Zmajeva prošla.

Iako nas je selektor Sergej Barbarez uvjeravao da je to bila “samo” Liga nacija i prvi ciklus neke potpuno nove reprezentacije, koji je trebao poslužiti za uigravanje i odmjeravanje snage s elitom, bilo je vrlo malo onih koji su imali očekivanja, bili optimistični i računali na bolje sutra reprezentacije.

Desetine igrača koji su prošli kroz reprezentaciju, neiskustvo selektora i njegovih pomoćnika, sistem igre kojeg ni sami nismo “provalili”, nemoć pred protivnicima tokom većeg dijela svake utakmice, smjena generacija koja nas je žestoko pogodila, nepovjerenje javnosti u rad Nogometnog saveza BiH, prazne tribine na domaćim utakmicama…

Sve to je utjecalo na činjenicu da gotovo niko, među kojima i autor, nije ni u ludilu računao da se za samo 365 dana može u potpunosti promijeniti momentum i atmosfera u i oko reprezentacije BiH, a vjera kod navijača vratiti u punom sjaju.

Tačno 16. novembra prošle godine Njemačka je mogla postići Zmajevima koliko je željela golova, a ove godine se 16. novembra slavila fantastična pobjeda nad Rumunima rezultatom 3:1, možda i ponajveća posljednjih godina.

Ne samo to, već je BiH dva dana kasnije, u grotlu bečkog Ernst Happel stadiona, držala u šaci moćnu Austriju, selekciju koja je s pravom prvi šešir evropskih kvalifikacija.

Namučili i favorizovane

Bez obzira na to što nas krajnji rezultat nije doveo do direktnog plasmana na Svjetsko prvenstvo, Zmajevi ponovo igraju važnu ulogu u evropskom nogometu, dostojan su rival i onim najjačima i za nešto se ponovo pitaju, a niko ne sumnja da najbolje tek slijedi.

Najveći dobitak nije baraž, najveći dobitak nije atmosfera. Najveći dobitak za reprezentaciju BiH su momci koji tek što su počeli igrati ozbiljan seniorski nogomet, zamalo pomrsiše planove moćnom nogometnom sistemu Austrije kojeg predvodi rijetko viđen nogometni um Ralfa Rangnicka.

Budućnost nogometa u našoj zemlji morala bi biti pozitivna ako pogledamo da Kerim Alajbegović seniorski nogomet igra tek četiri mjeseca, da Tarik Muharemović igra prvu prvoligašku sezonu, da Esmir Bajraktarević nije u evropskom nogometu ni punu godinu dana, da je Arjan Malić tek od ove sezone starter u Sturmu, a da karijera uzlaznom putanjom ide i još uvijek mladima i relativno mladima Amaru Dediću, Arminu Gigoviću, Amaru Memiću, pa i Ermedinu Demiroviću.

Svi oni nisu ni blizu zenita, karijera im napreduje iz dana u dan, a i kao takvi su uspjeli doći na 14 minuta od direktnog plasmana na Svjetsko prvenstvo preko dvije selekcije iz jakosnih šešira iznad našeg procijenjenog kvaliteta. Nema onda razloga da se ne mašta o vrlo lijepoj budućnosti koja će makar ponoviti uspjehe legendarne selekcije Zmajeva od prije 12 godina.

Rumuniju je BiH savladala u sastavu u kojem je sedam od 10 igrača u polju mlađe od 25 godina, a s klupe su ušla još trojica.

U duelu protiv Austrije Barbarez je išao na nešto iskusnije opcije, pa je pet od 10 igrača u polju bilo mlađe od 25 godina, a s klupe su ušla još trojica.

Rođeni daleko od BiH, ali je to jedina zemlja koju vole

Pred tim momcima je baraž, a ako se i on ne iskoristi, vjerovatno mnogo kvalifikacionih ciklusa na okupu tokom kojih će i iskustvo remija s gorčinom poraza u Beču biti od krucijalne važnosti.

Nije niko bezgrešan, pa tako ne treba sebe uvjeravati da je sve bilo kako treba. Uostalom, kako je i sam selektor Barbarez rekao na jednoj od presica posljednjih dana, svi griješe, ali je cilj svesti greške na minimum.

Sam selektor je definitivno zaslužio podršku za makar još jedan ciklus kvalifikacija, bez obzira na ishod baraža, ako ništa zbog činjenice da je vratio harmoniju i timski duh kojeg je posljednjih godina nedostajalo.

Oscilacija i grešaka je bilo mnogo, ali se mladom i neiskusnom timu, kako igrača, tako i trenera, može i mora progledati kroz prste.

Među oscilacijama izdvaja se remi na Kipru, na kojem ni dva poklonjena gola za vodstvo od 2:0 nisu bila garant pobjede BiH, ali i tmurna utakmica protiv San Marina u Zenici (1:0) koja nas je možda i koštala drugačijih i lakših kalkulacija s gol-razlikom, koja se gledala u ovom UEFA-inom kvalifikacionom ciklusu.

Na kraju smo kvalifikacije završili sa učinkom od pet pobjeda, dva remija i jednog poraza. Osim drugog poluvremena protiv Rumunije, ni protiv jednog tima, ne računajući San Marino, nismo se nagledali nekog vanserijskog nogometa od Zmajeva, ali ne treba živjeti u zabludi da će se to promijeniti u budućnosti. Cilj je izgraditi pobjednički mentalitet, dobijati utakmice na fajt i kada se ne igra svoja igra.

Utjecaj na instant podmlađivanje sastava, igračima koji su pokazali da su spremni odmah uskočiti u vatru, imao je drugi “junak” do kojeg dolazimo, a to je Emir Spahić.

Direktor reprezentacije BiH obavio je desetine razgovora s talentovanim klincima širom Evrope koji su, silom prilika, rođeni daleko od svoje domovine, ali kao takvi daju svoj makismum za nju i spremni su na mnogo više od igranja u njenom dresu.

Reprezentaciju BiH oduvijek su činili igrači rođeni u najrazličitijim krajevima svijeta, ali se čini da ih nikada nije bilo toliko kao danas, pa su tako samo trojica igrača iz duela protiv Austrije (Edin Džeko, Nikola Vasilj i Amar Memić) prošli kroz kaljuže nogometnih igrališta u BiH.

Dok je to još jedan negativni primjer za domaća takmičenja i klubove, koji vrlo malo ili nimalo daju igrače za reprezentaciju, istovremeno je pohvala za ljude koji su ih uspjeli “uvesti” s drugih krajeva svijeta gdje su prošli eminentnije nogometne škole.

Takav nogometni odgoj, plus njihova ljubav prema domovini, nada su da će se o nogometu u BiH ponovo pričati u superlativima.

Baraž je prva od mnogo prilika

Upravo o tome je na vrlo emotivan način govorio profesor Mensur Dogan u programu BHRT-a nakon utakmice između Austrije i BiH.

“Ta djeca u reprezentaciji su uglavnom djeca ljudi koji su morali da pobjegnu iz ove zemlje, da spašavaju svoje živote. Mi smo kao zemlja koja je bila osuđena na nestanak. Narod osuđen na nestanak. Sad kad god igrate za tu državu koja je opstala, ne možete biti ravnodušni. Svako onaj ko nastupa za našu reprezentaciju, on osjeća to nešto daleko više nego neko ko je rođen u državi u kojoj ga ništa nije koštalo da dobije državu”, rekao je Dogan i tako možda na najbolji mogući način opisao stanje kod mladih reprezentativaca BiH.

Navijači koji vole ovu zemlju sada su se našli u blagom šoku i nezapamćenoj situaciji. Dojam je da smo oduvijek kroz historiju imali “posljednje vozove” i generaciju koja odlazi, a sada imamo onu koja dolazi i miriše na uspjehe.

Pred tom djecom je baraž, a tu će biti predvođena najvećom ikonom reprezentacije BiH Edinom Džekom, vjerovatno posljednji put. Za njih će to biti posljednja šansa da uče od najvećeg, ali i prva da izborenim velikim takmičenjem već sada upišu svoja imena zlatnim slovima u historiju zemlje koju vole.

klix