Kako propada visoko školstvo u BiH, koje su greške UNSA-e i šta dobijamo za stotine miliona KM javnog novca

Tokom 2025. godine Webometrics je promijenio način prikupljanja podataka i počeo primjenjivati dosta čistije podatke i nešto drugačije metode obračuna, što je dovelo do toga da sada više univerziteta može dijeliti jednak broj bodova (Foto: Shutterstock)

Početkom jula Webometrics, španska agencija za rangiranje univerziteta, objavila je aktuelnu rang listu svjetskih univerziteta nakon čega su svi bosanskohercegovački univerziteti dali u javnost informaciju o njihovom napredovanju na toj listi.

Iz UNSA su objavili da se taj univerzitet nalazi među prvih 3,5% svjetskih univerziteta na 1134. mjestu i slavljenički prezentirali to kao veliki napredak. Međutim, istina je nešto drugačija.

Tokom 2025. godine Webometrics je promijenio način prikupljanja podataka i počeo primjenjivati dosta čistije podatke i nešto drugačije metode obračuna, što je dovelo do toga da sada više univerziteta može dijeliti jednak broj bodova. Iz toga proizilazi da se UNSA ne nalazi na 1134. ili aktuelno na 1135. mjestu, nego dijeli taj rezultat, a objektivno se nalazi 1688. mjestu svjetske rang liste, što je prema rezultatu iz jula 2024. godine drastičan pad od čak 249. mjesta za samo godinu dana. Naravno, svi ostali bosanskohercegovački univerziteti su daleko lošije plasirani.

Koliko je ovo loš rezultat za UNSA i ukupnu bosanskohercegovačku akademsku zajednicu još preciznije vidimo ako UNSA usporedimo sa npr. Makarere University iz Ugande koji se sa 778. rezultatom nalazi na 1055. mjestu. Ovaj ugandski univerzitet, čiji je budžet prema dostupnim informacija približan budžetu UNSA, čak je 600 mjesta bolji od UNSA, a Webometricsova lista nam pokazuje da su osim ugandskih univerziteta i univerziteti npr. Etiopije, Mozambika, Palestine, Iraka, Jamajke itd. bolji od bosanskohercegovačkih univerziteta.

O uvjetima rada na UNSA

Ako danas, 30 godina nakon završetka rata, analiziramo uvjete rada UNSA kao državnog univerziteta, ne može se nikako reći da su loši. Čak naprotiv. UNSA ima godišnji budžet oko 10% kantonalnog budžeta i iznosi preko 170 miliona maraka. Iskusni redovni profesor na UNSA ima neto plaću oko 4.500 KM i za tu plaću mora raditi prema kolektivnom ugovoru 4-5 sati sedmično što u praksi znači mora imati 2 predavanja po semestru, a to je čak duplo manje nego u nekim bogatim evropskim zemljama, a u svakom slučaju najmanje u Evropi.

Uz to članom 10 (3) Kolektivnog ugovora čak je predviđeno da se za prekovremeni rad profesorima iz budžetskih sredstava isplaćuje i naknada u visini do 20%. Tome se može dodati i činjenica da redovni profesor ima veću startnu plaću od nadležnog ministra, a rektor i njegovi prorektori daleko veću plaću od premijera što je rijetkost u svijetu.

Dodajmo tome i to da je Kanton Sarajevo prije nekoliko godina dobio i ministarstvo samo za visoko obrazovanje i nauku, koje tvrdi da kontinuirano povećava investiranja u nauku kroz programe sufinansiranja naučnoistraživačkih projekata čime se ministri i premijeri punim ustima hvale.

Sve ovo bi moralo značiti da profesori sa UNSA imaju dovoljno dobru finansijsku osnovu i dovoljno malo nastave da se mogu u punom kapacitetu posvetiti naučnom radu čime bi se UNSA pokrenuo prema magičnoj granici od 1.000 najboljih svjetskih univerziteta. Ali to se očito ne dešava ili čak dešava sasvim suprotno: UNSA gubi utrku sa univerzitetima zemalja “trećeg svijeta”.

Studenata sve manje

Rezultati pokazuju koliko se posvećuje pažnje napretku Univerziteta u Sarajevu pri čemu broj studenata u manjim ili većim postocima iz godine u godinu kontinuirano opada i sve je više katedri, odsjeka pa moguće i fakulteta koji imaju više zaposlenih nego studenata.

Stoga je danas krajnje vrijeme da se sve vlasti u BiH odlučno pozabave problemom propadanje visokog školstva i postave pitanje šta dobijamo za stotine miliona javnog novca koji odlazi univerzitetima

Stoga se u ime svih poreznih obveznika nameće pitanje; koliko UNSA opravdava svoje postojanje, da li UNSA izvršava svoju misiju, da li su ovako veliki budžet i sve druge investicije opravdane, da li je UNSA u stanju da rješava probleme i potrebe građana i privrede, da li može doprinijeti poboljšavanju kvaliteta života građanima?

Ovo su vjerovatno pitanja koja niko niti u vlasti niti u opoziciji ne smije ni postaviti, niti će biti odgovora. Ovakav višegodišnji neodgovoran i nezainteresiran odnos vlasti prema najvećem potrošaču budžetskog novca može se shvatiti samo kao jasna poruka prema UNSA: “Evo vam novac i vaš mir. Nećemo vas pitati šta radite, nećemo pitati gdje su studenti – samo se nemojte buniti”.

Ako pogledamo vijesti distribuirane preko službenih kanala Univerziteta u Sarajevu zadnjih nekoliko godina, ne možemo naći nikakve jasne vizije ili obećanja rektora UNSA da će i pokušati popraviti međunarodni ugled Univerziteta u Sarajevu. Bilo bi interesantno detaljnije analizirati obavijesti koje dolaze putem socijalnih kanala sa UNSA, i vidjeti da li se u zadnjih 6-7 godina rukovodstvo UNSA-e češće susretalo sa rektorima bilo kojih elitnijih univerziteta, ili je umjesto toga poput ministra vanjskih poslova primalo nadolazeće i odlazeće strane ambasadore u BiH? Pogledamo li na stranicama UNSA uključenost u međunarodne istraživačke projekta u zadnjih 7-8 godina, primjećujemo prije svega projekte poput aktuelnog EUpeace ili sličnih u koje je UNSA uključen prije svega zbog geostrateškog položaja Sarajeva kao glavnog grada BiH, rata i poratnih problema bosanskohercegovačkog društva, a ne zbog svoga naučnog značaja.

Svoju međunarodnu vidljivost UNSA u ovom i sličnim projektima ne crpi primarno kroz vlastita naučna dostignuća nego kroz ime “Sarajevo”. S druge strane, ne vide se međunarodni projekti toga kalibra iz tehničkih, prirodnih ili medicinskih nauka. Pri tome na UNSA plaću za podršku nauci i međunarodnoj saradnji primaju: prorektor za međunarodnu saradnju, prorektor za nauku, 30-ak prodekana za nauku i 30-ak prodekana za međunarodnu saradnju, 12 članova savjeta za nauku, direktori naučnih instituta i svaki profesor pojedinačno.

Očito je da na UNSA mnoge stvari ne funkcioniraju kako je to praksa jednog ambicioznog univerziteta, a svakako ne onako kako je to potrebno građanima, koji svojim porezima finansiraju čitav Univerzitet u Sarajevu i sigurno očekuju mnogo više zauzvat.

Odgovornost politike

Ali sasvim pogrešno bi bilo zanemariti značaj vladajućih politika za propadanje visokog obrazovanja u BiH. Sjetimo li se koliko se politika bavila izborima rektora i dekana nekih fakulteta, poništavanjem diploma, a koliko je malo postavljala zadatke pred univerzitete i tražila rezultate, koliko je smjenjivala upravo ministre obrazovanja, i koliko dugo je tragala za novim imenima, koja će prije svega odgovarati rektoru, a ne građanima i studentima, postaje mnogo jasnije, da u Sarajevu pa i u BiH praktično ne postoji visokoobrazovna politika nego se stavovi i odluke donose prema dnevnom interesu i potrebama političkih partija i pojedinaca bliskih politikama.

Čini se da se danas u Bosni i Hercegovini novi naučni i istraživački impulsi mogu prije svega očekivati od visokoobrazovanih i međunarodno jako dobro povezanih pojedinaca bosanskohercegovačke dijaspore koji donose prije svega želje i vizije, a onda i neophodni istraživački i menadžerski mentalitet.

Unazad nekoliko zadnjih vlada u Kantonu Sarajevu uglavnom se radi o nominalno istim politikama koji su prije nekoliko godina ispunile želju tadašnjeg rektora UNSA i isfinansirali projekat poznat kao zapošljavanje 250 asistenata na UNSA. Do današnjeg dana, niti je bilo ko iz bilo koje političke stranke ili Vlade odnosno ministarstva pitao za rezultate te skupe političke mjere, niti se čak bilo ko sa UNSA javno hvali dobrim rezultatima tadašnjeg masovnog zapošljavanja na UNSA.

Ni skorašnje višestruko povećanje plaća uposlenicima UNSA i drugih bosanskohercegovačkih univerziteta niti potpisivanje odličnog kolektivnog ugovora, niti dodatna zapošljavanja, finansiranje projekata i ostala popratna investiranja javnog novca nisu dovela do bilo kakvih kvalitetnih pomjeranja UNSA, nego sasvim suprotno – koliko se može iščitati iz rang liste univerziteta na koju se UNSA godinama poziva.

Stoga je danas krajnje vrijeme da se sve vlasti u BiH odlučno pozabave problemom propadanje visokog školstva i postave pitanje šta dobijamo za stotine miliona javnog novca koji odlazi univerzitetima, ali i da odmah pooštre uvjete osnivanja i rada privatnih univerziteta i otvore pitanje masovnog zapošljavanja diplomanata sa takvih univerziteta u javne službe.

klix.ba