Kako je od Banje Luke do Beograda nestao Inzkov zakon: Zašto su Vučiću i Dodiku bitne šume, Drina, zemljište…
Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik bio bi spreman da razgovara ukoliko bi se riješio problem korištenja šuma i poljoprivrednog zemljišta. Izjavio je ovo predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nakon sastanka sa Dodikom 23. oktobra u Beogradu, na kojem su razgovarali o aktuelnim problemima u regionu.
Tako je od Banje Luke do Beograda iščezao u magli Inzkov zakon, ključni razlog zbog kojeg Dodik i SNSD bojkotuju institucije BiH, a šume i poljoprivredno zemljište su iznenada postale kamen spoticanja.
Od kraja jula, politički predstavnici iz RS-a blokiraju institucije BiH zbog toga što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH kojima je između ostalog zabranjeno i krivično kažnjivo negiranje genocida u Srebrenici. Nakon izglasavanja zaključaka u NSRS-u, Dodik je poručio kako je spreman prekinuti blokadu ako se ovaj zakon stavi van snage.
Ali beogradski zrak i Vučićev savjet promijeniše naprasno Dodikov “principijelni stav”.
Vučićeva izjava odnosi se na odluku Ustavnog suda BiH u februaru 2020. godine, da se svo poljoprivredno zemljište u bh. entitetu Republika Srpska smatra imovinom države Bosne i Hercegovne, a ne entiteta, kako je to izglasala Narodna skupština RS-a krajem 2019.
– Dodik je nedvosmisleno rekao da ne postoji hir ili želja RS-a da pravi probleme, već da su njihovi potezi uzrokovani oduzimanjem prava korištenja šuma i poljoprivrednog zemljišta suprotno Dejtonskom sporazumu. I važno je da ukoliko bi se taj problem riješio, on je spreman da razgovara, odnosno da institucije u BiH funkcionišu – rekao je Vučić.
Zapravo, ni Dodiku, a ni Vučiću nije uopće sporan Inzkov zakon, on je tek loš izgovor za blokade jer znaju i svjesni su da se radi o civilizacijskom potezu, da su ratni zločini i genocid pravosnažnim sudskim presudama dokazani, te da tu nema prostora za političke trgovine niti polemike.
Ali sporne su šume i poljoprivredno zemljište, odnosno vlasništvo nad njima, a to su pitanja koja nisu bila prethodno regulirana Dejtonskim sporazumom. Ustavni sud BiH svojim je odlukama zabetonirao – vlasnik je država Bosna i Hercegovina, a ne entiteti. I to je upravo ono što žulja i Dodika i Vučića, a ne Inzkov zakon.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu izvršena je zbog njene teritorije, dakle rat se vodio za teritoriju. On je nastavljen i nakon Dejtona, za zelenim stolom, kada je entitet Republika Srpska pokušao oteti ono što je državno, te na taj način šume i poljoprivredna zemljišta upisati i prikazati kao vlasništvo entiteta.
Entitetima i lokalnim zajednicama, ovim dvjema odlukama Ustavnog suda BiH nije oduzeto pravo na upravljanje i raspolaganje, ali jeste oduzeto pravo na vlasništvo.
Vode, šume, poljoprivredno zemljište i sve što se smatra javnim dobrom od općeg interesa je državno, odlučio je Ustavni sud BiH. Međutim, tu se 26-godišnja trakavica ne završava. Rješenje je u usvajanju zakona o državnoj imovini, ali i potpisivanju i ratificiranju sporazuma o granici između Bosne i Hercegovine i Srbije.
Prirodna granica između dviju država je rijeka Drina, čije hidropotencijale Srbija obilato koristi bez ikakve naknade. Vučića zanima isključivo to, ali i šume i poljoprivredno zemljište, koje bi da budu vlasništvo entiteta, a ne države Bosne i Hercegovine. Jer u tom slučaju, on bi i dalje mogao da govori o teritorijalnom integritetu entiteta Republika Srpska.
Granica Bosne i Hercegovine i Srbije duga je 335 kilometara, a sporni su dijelovi kod Zvornika i Bajine Bašte, odnosno hidroelektrane Zvornik i Bajina Bašta, pruga Beograd – Bar koja prolazi kroz BiH i općine Priboj i Rudo.
Državna granica sama po sebi nije sporna, riječ je o administrativnoj liniji razgraničenja između BiH i SR Jugoslavije, koju je Badinterova komisija 1991. godine označila kao međunarodnu.
Međutim, Vučić nije spreman da potpiše ugovor o granici sa našom državom i traži izmjene granične linije zbog korištenja energetskih i saobraćajnih objekata koje postojeća državna granična linija presijeca. Rješavanje granice zapravo je rješavanje pitanja ogromnih dugovanja Srbije prema BiH (više milijardi KM) i rješavanje pitanja budućeg korištenja električne energije proizvedene na hidroelektranama Zvornik i Bajina Bašta.
