JAVNI SEKTOR PUN JE “NIKOLINA ŠLJIVIĆ”: Lažne i sumnjive diplome službenika na bitnim funkcijama uništavaju ovo društvo

U Bosni i Hercegovini diploma odavno nije nikakav dokaz znanja. Diploma je u najboljem slučaju statusni rekvizit. Kao službeni automobil i kartica. Kao pečat. Kao ulaznica za ulaz u svijet u kojem se ne pita previše, ali se potpisuje svašta.

Mediji posljednjih dana zbog sumnjive diplome pravnog fakulteta “čereče” Nikolinu Šljivić, političarku i kozmetičarku iz Republike Srpske, koja je trenutno samostalna poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srpske. No, Šljivić je samo jedan od slučajeva u nizu bolnih istina o tome kakve osobe dolaze na pozicije moći, dok oni koji su za svoju fakultetsku diplomu krvarili mogu birati jedan od tri moguća puta: odlazak negdje gdje će ona biti valorizovana, ostanak ovdje i pomirenje s činjenicom da će im nadređeni biti slabije obrazovan od njih samih ili potpuna predaja i postajanje dijelom sistema koji danas vlada, piše Hercegovina.info.

Prodaja znanja na kilogram i afera Klaster

Priča o Nikolini Šljivić nije biografska bilješka. Ona je tipološki opis. Mogla bi se zvati bilo kako. Mogla bi raditi bilo gdje u javnom sektoru. Bitno je samo da ima papir. A kako je do njega došla, to je već stvar intime. Gotovo da nam je postalo neugodno propitivati reference i kompetencije onih koje plaćamo da nas vode. A trebali bismo. Svakog javnog zvaničnika i državnog službenika kojeg plaćamo moramo imati pravo u svakom trenutku zatražiti i da javnosti da na uvid svoju diplomu visokoškolske ustanove.

Jer sada više nije riječ o glasinama, nego o pravosnažnim presudama. Sjetimo se samo afere “Klaster”. Sud Bosne i Hercegovine je 7. aprila 2025. godine u predmetu “Mirko Tufegdžija i drugi” utvrdio da su visokoškolske ustanove iz nekoliko gradova izdavale diplome bez stvarnog obrazovnog procesa. Bez nastave. Bez ispita. Bez znanja. Diplome su bile roba. Cjenovnik poznat. Kupci diskretni. I svi mi to znamo. I svi znamo jednu osobu koja ima takvu diplomu.

Svi znamo barem jednu osobu u javnom sektoru za koju se godinama govori: “Ma znaš, on ti je to završio nekako.” “Nije baš puno išao na fakultet.” “To se tad moglo srediti.” “Bio je rat, bilo je teško.” “Svi su tako.” I tu počinje prava priča. Jer presude već postoje. Dokumentovane su, javne. A posljedice praktički ne postoje.

Politička zaštita i šutnja institucija

Institucije se dopisuju. Ministarstva “čekaju presudu”. Centri prebacuju nadležnost. Svi su formalno zabrinuti, ali niko konkretno ne radi ništa. Diplome koje su sudski označene kao nezakonite i dalje vrijede, njihovi vlasnici i dalje rade, odlučuju, potpisuju i upravljaju. U BiH je moguće da sud utvrdi kriminal, a da sistem kaže: “Dobro, ali vidjet ćemo, pomalo.”

Sličan obrazac vidjeli smo i ranije. Slučaj Osman Mehmedagić Osmica pokazao je koliko dugo jedna država može ignorisati pitanje obrazovanja čovjeka koji vodi njenu najosjetljiviju sigurnosnu agenciju. Godinama se znalo, godinama se raspravljalo. Godinama se odgađalo. Dok se nije iscrpila svaka politička potreba za reakcijom. Ili načelnik Općine Stari grad u Sarajevu, Irfan Čengić, kojem je diploma poništena zbog nepravilnosti na privatnom univerzitetu u Banjoj Luci. Poništena. Službeno. Pravosnažno. Čengić je i dalje tamo gdje jeste iako se može reći kako je svoje glasače obmanuo tvrdnjom da ima urednu diplomu.

I? Ništa. Sistem je slegnuo ramenima. Jer diploma u BiH služi da uđeš, a kad jednom uđeš, papir postaje sekundarna stvar. Svi znamo da stranke na vlasti odlučuju ko će se zaposliti na koju poziciju. Sjetite se afere “Spengavanje” i postavljanja rođaka na mjesto direktora pošte u Sarajevu.

Afera “Klaster” je samo ogolila ono što svi znamo: da su doktori nauka postajali za nekoliko dana, da su se inženjerska znanja kupovala uz gorivo, burek i kafu, da su akademske titule pretvorene u promotivni materijal. I da su mnogi od tih ljudi danas duboko ugrađeni u javni sektor. Čak i kada je Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH još prije četiri godine zatražio provjeru diploma zaposlenih u državnim institucijama, sistem je našao savršeno opravdanje: zaštitu ličnih podataka. Pravo na privatnost postalo je štit za javnu nesposobnost.

Zato svaki od nas ima svoju Nikolinu Šljivić koja dolazi “iz našeg sokaka”. Ne zato što je izuzetak, nego zato što je pravilo. Pravilo države u kojoj je diploma ulaznica u više slojeve, stvarno znanje smetnja, a odgovornost i sankcije nepoznat pojam. I baš zato je Šljivić kao Šljivić nebitna. Pravo pitanje je koliko još takvih sjedi po uredima, a da im je jedina kvalifikacija to što ih niko nikada nije ozbiljno provjerio? I to su ljudi koji upravljaju procesima u ovom društvu. Vrijeme je da im kažemo da tako više ne može.

slobodna bosna