Grad živih lomača i šutnje: Prije 33 godine u Višegradu živo je spaljeno 70 ljudi

Prije 33 godine, 14. juna 1992. godine, u Pionirskoj ulici u Višegradu, u kući Adema Omeragića odnosno Sumbule Zebe, živo je spaljeno više od 70 žena, djece i staraca, za čijim posmrtnim ostacima se još uvijek traga.

U ljeto 1992. godine, Višegrad je bio jedno od najtragičnijih mjesta u Bosni i Hercegovini u kojem je sistematski i brutalno provedeno etničko čišćenje Bošnjaka u režiji zloglasne grupe “Beli orlovi” predvođene ratnim zločincem Milanom Lukićem.

Živa lomača u Pionirskoj ulici jedan je od najmonstruoznijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini tokom agresije. Samo 13 dana nakon zločina u Pionirskoj, počinjen je novi, u kući Mehe Aljića na Bikavcu gdje živo paljeno još 70 ljudi. Spaljivanje živih civila bio je tek dio organiziranog zločinačkog poduhvata.

Predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata” Bakira Hasečić podsjeća da je Višegrad grad živih lomača jer su slični zločini počinjeni i u drugim selima na ovom području. Više od tri decenije nakon zločina, preživjeli i porodice žrtava i dalje tragaju za istinom, pravdom i posmrtnim ostacima najmilijih.

“Mi 33 godine postavljamo isto pitanje, gdje su posmrtni ostaci živo zapaljenih žena, djece i starih osoba. Mi znamo da u našem Višegradu žive i dobri ljudi koji se mole Bogu, idu u crkvu, drže se svojih običaja i tradicije, ali nikada nam neće biti jasno da ti dobri ljudi 33 godine šute, a znaju gdje su odvezeni spaljeni Bošnjaci. To jako boli jer su mnogi ti ljudi, kada smo dolazili, započeli obnovu kuće žive lomače, plakali u susjedstvu, a nisu smjeli prići. Bilo je nekih informacija, ali se ustanovilo da nisu tačne, i još se radi na tome”, kaže Hasečić.

U “živim lomačama” u Pionirskoj i na Bikavcu živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva žive lomače u Pionirskoj ulici, koja nije uspjela dobiti ni ime, bila je beba od dva dana.

“Višegrad je grad živih lomača. Višegrad je paradigma zločina spaljivanja civila. Brutalnost i veličina zla počinjenog nad Bošnjacima u Višegradu u periodu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine najindikativnije se ogleda kroz sramno i bezdušno spaljivanje živih bošnjačkih civila na živim lomačama”, kaže dr. Ermin Kuka.

Dodaje da sjećanje na zločin spaljivanja civila u Pionirskoj ulici treba ujedno biti poruka preživjelih žrtava svima koji raspolažu informacijama i znaju, da prekinu zavjet šutnje i kažu gdje se nalaze posmrtni ostaci spaljenih bošnjačkih civila.

“Svaka žrtva, neovisno kojoj nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj skupini pripadala, zaslužuje da se zna i označi mjesto njenog vječnog smiraja. To će ujedno značiti i smiraj preživjelima, da znaju gdje su ukopani njihovi najmiliji. Zabrinjava dugogodišnji zavjet šutnje izvršilaca ovog gnusnog zločina i svih komšija Višegrađana srpske nacionalnosti. Nemoguće je bilo učiniti tako gnusan i monstruozan zločin, planiran i organiziran, a da samo nekolicina (izvršilaca) zna za to”, ističe Kuka.

Objašnjava da su izvršioci svoj ubilački pir započinjali pljačkom, ključnim obilježjem “srpskog vojevanja i junaštva”.

“Žrtve su najprije opljačkane, a pljačka nezaštićenih civila događala se u svim mjestima u širem području Višegrada. U tim bestijalnim orgijama četnici su sistemski i planski ubijali, zarobljavali, zatvarali i maltretirali Bošnjake, uništavali im kuće i imovinu, minirali i palili džamije i ostale vjerske objekte, skrnavili mezarja. Ti zločini predstavljaju nastavak okrutnosti učinjenih u Drugom svjetskom ratu muslimanskom življu. I tada su zatvarali muslimane u kuće, u njih ubacivali ručne bombe, a potom od tih kuća činili vatrene buktinje. Užas, okrutnost, paljevina, zla namjera, očigledni predumišljaj i kalkulacija, zločinački plan. Sakupiti Bošnjake u kuće, koje su faktički postale klopke, i obilježiti žrtve koje su bile bespomoćne u tom paklu koji je uslijedio. Nezamislivo je kolika je bila njihova bol, njihova patnja, koliko su se trudili sačuvati svoju djecu, svoje bližnje”, podsjeća Kuka.

Od osam preživjelih u živoj lomači u Pionirskoj ulici, dvoje je kasnije preminulo, Hasib Kurspahić i Edhem (Suljo) Kurspahić.

Jedna od osoba koja je ubijena prilikom spaljivanja civila bila je i Ismeta Kurspahić. Ubijena je dok je pokušavala pobjeći iz kuće. Žalbeno vijeće Haškog tribunala je utvrdilo da “iz izvještaja o sudsko-medicinskoj ekspertizi slijedi da je mogući izvor smrti strijelna rana… Vijeće je zaključilo da su napolju stajali muškarci koji su pucali u ljude koji su pokušavali pobjeći iz kuće. Prema tome, ona je mogla biti ustrijeljena dok je pokušavala pobjeći”. Njeni posmrtni ostaci su ekshumirani u primarnoj masovnoj grobnici na groblju Stražište 2009. godine.

Za zločin u Pionirskoj ulici pravosnažnom presudom MKSJ-a osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. U junu 2018. godine Bosni i Hercegovini je izručen Radomir Šušnjar, koji je 2021. godine pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora.

Sudije Haškog tribunala su spaljivanje civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu kvalificirale kao najteži zločin protiv čovječnosti, smatrajući da je poduzimanje navedenih radnji dio šireg ili sistematskog napada usmjerenog protiv bošnjačkog civilnog stanovništva. Brojna ubistva, istrebljenje, porobljavanje, deportacije i prisilno premještanje, zatvaranje i drugi oblici lišavanja slobode koji su poduzimani uz kršenje osnovnih pravila međunarodnog prava čine dugačak i žalostan popis zločinačkih i genocidnih postupanja prema Bošnjacima iz doline rijeke Drine, u ime projekta tzv. Velike Srbije.

klix.ba