Goraždanka Amra Odobašić: Život me nije mazio, ali me naučio da se borim sa invaliditetom

Amra Odobašić iz Goražda je majka, sportistkinja, i žena koja uprkos invaliditetu živi punim plućima. Njena priča nije o teškoćama, nego o volji koja ne posustaje iako godinama vodi teške zdravstvene bitke.

U njenom glasu nema gorčine, ni sažaljenja, na licu je samo osmijeh i toplina žene koja zna koliko vrijedi svaki novi dan.

“Prilikom mog rođenja došlo je do komplikacija, porod je bio težak, nakon čega sam dva mjeseca provela u inkubatoru. Mojoj mami su rekli da nije ništa strašno, ali desna ruka nije bila u funkciji. Od tada je počela moja borba, banje, fizikalne terapije, vježbe”, priča Odobašić.

Prve pomake osjetila je u Igalu, gdje je provela 80 dana na liječenju.

“Mama je uzimala bolovanje da bi bila uz mene. Kad smo uspjeli uspostaviti djelimičnu funkciju ruke, to nam je bio ogroman uspjeh. Ja zapravo ne znam šta znači biti potpuno zdrava, ali znam šta znači biti uporna”, kaže ova mlada žena.

Završila školu, osnovala porodicu i postala majka dvije djevojčice.

“Poslije drugog poroda pojavili su se problemi s kičmom, i otad sam stalno na terapijama. Kad mi je rečeno da imam 80 posto invaliditet, to mi je bio šok. Ruka je i dalje radila, nisam se osjećala kao invalid, ali svakog dana je bilo sve teže”, priča.

Život joj nije ostavljao mnogo izbora, posla nije bilo, ljekarski nije mogla dobiti, a pritisak i bolovi postajali su svakodnevica. Borba za egzistenciju nije bila laka.

“Nisam se predala. Radila sam koliko sam mogla, nosila okovratnik, trpjela bolove, išla na injekcije poslije posla. Kad su mi rekli da će ruka potpuno izgubiti funkciju, nisam zaplakala. Samo sam govorila ljekarima, ja moram živjeti i raditi, ja imam dvoje djece”, bila je kategorična Odobašić.

Operacija i novi početak

Godinu dana kasnije završila je na operaciji kičme.

“Kad sam se probudila, sve žene u sobi su imale kateter, samo ja nisam. Pitala sam doktora zašto, a on se nasmijao i rekao da meni ne treba, znao je da ću ja odmah pokušati ustati. I tako je bilo. To je kao anegdota iz bolnice. Ustala sam, pokušala da hodam i rekla sestricama, ja idem kući, nemam ja vremena za oporavak, ja imam dvoje djece”, priča nam.

Dodaje da je nakon operacije uslijedio i drugi težak period.

“Počela sam psihički padati. Brinula sam se kako ću, čime ću hraniti djecu. Nikada neću zaboraviti rečenicu koju mi je rekao doktor Haris (op.a Mašnić), kad sam mu ispričala da posustajem i da se plašim da ću ostati u kolicima, cijelo vrijeme sam mislila kako neću moći raditi i kako ću onda brinuti o djeci. ‘Znaš, ja možda mogu imati saobraćajnu nesreću, završiti u kolicima, supruga će me ostaviti. I šta onda? Hoću li živjeti s tim mislima? Ti ćeš ustati i boriti se!’ Te njegove riječi pamtim i danas jer sam tek poslije shvatila da je on tada odigrao najvažniju ulogu u mom životu, nije me tješio, nego me probudio”, govori.

Ova mlada žena priča kako je vremenom imala sve više snage i ustajala. Borila se. Počela je kuhati, a priča kako je svako jelo koje pripremi postalo način da zadrži snagu i da ne misli o bolu.

“Sve što pravim, radim s ljubavlju i bez recepta, po osjećaju, kao što i život živim. Kuhanje mi je postalo terapija. Nisam imala kulinarske vještine, ali sam počela praviti slana i slatka jela, kolače, torte, hranu za djecu. Kažu mi, da si zdrava, mogla bi otvoriti slastičarnu jer pravim izvrsnu hranu i kolače”, pohvalila se.

Na prijedlog prijatelja, pridružila se Športskom savezu osoba sa invaliditetom.

“Isprva sam imala kompleks, svi su stariji od mene, većinom ratni vojni invalidi. Ja sam najmlađa u klubu. Kad sam prvi put uzela pušku za streljaštvo, nisam je mogla držati. Onda sam probala pikado i kuglanje, i pamtim moje prvo takmičenje, gdje smo osvojili prvo mjesto ekipno. To mi je dalo krila, vjetar u leđa!”

Od tada je Amra postala redovna učesnica brojnih takmičenja, donoseći diplome i medalje kući.

“Kad sam vidjela s kakvim invaliditetom se drugi bore, Bezi nema nogu, Ahmo je bez ruke, rekla sam sebi, ja sam zdrava. Ja imam obje ruke. Ja mogu. Zahvalna sam Senadu Hasoviću iz Sportskog saveza koji me od početka bodrio. Vjerovao je u mene i gurao me naprijed. Kad se takmičimo, ima šale, smijeha, suza, ali uvijek dođemo s medaljama. Iako su ta putovanja za mene teška, ali ja kažem sebi Amra putovaćeš šest sati, kad se vratiš, imat ćeš bolove, ali pićeš tablete, odmoriti. Sutra će biti novi dan”, ističe.

Snaga majčinstva

Njene kćerke, učenice sedmog i četvrtog razreda najveći su joj ponos i motivacija. Obje su odlične učenice, a Hana piše poeziju, te se Amra pohvalila da ima četiri prva mjesta, jedno i na državnom takmičenju.

“Kad vidim njih, ja znam zašto se borim. Sve ovo ima smisao”, kaže.

Ova mlada žena ne zna za riječ “ne mogu”. Svaki dan počinje tabletama i završava osmijehom.

“Psiha je najvažnija. Kad razlučiš sam sa sobom da možda ne možeš kao zdravi, ali možeš na svoj način, tad si pobijedio. Nikad nisam mogla razumjeti zdravu osobu koja kaže ‘ne mogu’. Osoba s invaliditetom može živjeti, kuhati, takmičiti se, odgajati djecu. Ako mi možemo, možete i vi, možda i duplo više. Život nije crn, dokle god ima volje. Možda ne mogu sve kao drugi, ali ono što mogu, radim srcem. Možda će biti još operacija, možda će biti i težih dana. Ali sve dok mogu hodati, disati, biti uz svoju djecu, ja idem dalje, ustajem i borim se”, poručuje Amra Odobašić.

klix.ba