Edina Bećirević: Isti elementi genocida koji su bili prisutni u BiH, sada se vide i u Gazi

Profesorica sigurnosnih studija na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu Edina Bećirević je za Klix.ba govorila o genocidu u Srebrenici, njegovom naučnom proučavanju, predstavljanju u svijetu, ali i lekcijama koje se nažalost ne primjenjuju u Gazi.

Bećirović je objavila brojne radove o tranzicionoj pravdi, genocidu i nasilnom ekstremizmu. Autorica je knjige Genocide on the Drina River koju je objavio Yale University Press.

Među njenim najnovijim publikacijama ističe se poglavlje “Genocide in Bosnia and Herzegovina, 1992–1995”, nedavno objavljeno u trećem tomu edicije The Cambridge World History of Genocide. Studirala je na Univerzitetu u Sarajevu, London School of Economics and Political Science i Central European University, a bila je i postdoktorska Fulbright stipendistica na Univerzitetu Yale.

Prošla je godina od usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a protiv koje se srbijanski režim borio svim silama. Da li je momentum dovoljno iskorišten za širenje istine o genocidu, šta vlasti mogu uraditi dodatno da se svijest o genocidu u Srebrenici proširi na obrazovne i političke institucije u svijetu?

Godina dana je veoma kratak period da bismo mjerili efekte ove rezolucije, ali za tako kratko vrijeme urađeno je mnogo. Više zemalja, poput Švedske, Austrije, Češke i Nizozemske, već uključuju genocid u Srebrenici u obrazovne programe, ili su najavile revizije kurikuluma nakon usvajanja Rezolucije.

Memorijalni centar Srebrenica igra ključnu ulogu u održavanju i razvoju međunarodnih odnosa u vezi s pamćenjem, edukacijom i istraživanjem genocida.

Centar sarađuje s vladama, nevladinim organizacijama i međunarodnim tijelima na implementiranju preporuka sadržanih u UN rezoluciji, uključujući obrazovanje, osudu poricanja i institucionalno priznanje genocida.

Na brojnim univerzitetima na Zapadu već godinama se izučavaju agresija na Bosnu i Hercegovinu, kao i genocid nad Bošnjacima koji je započeo 1992. i kulminirao u Srebrenici 1995. godine. Knjige koje dokumentuju genocid u Bosni i Hercegovini, dostupne su u akademskim bibliotekama i dio su obavezne ili preporučene literature na stotinama univerziteta.

Edina Bećirević

Akademska zajednica u velikom dijelu svijeta, dakle, ne poriče istinu. Oni dijelovi svijeta gdje se genocid u Srebrenici negira, naročito na univerzitetskom nivou, predstavljaju zapravo izuzetak.

Ako isključimo region, najeklatantniji primjer poricanja genocida je Rusija. I u Rusiji, trendovi u oblasti obrazovanja su potpuno u skladu sa državnom politikom. Ali na Zapadu, postoji raskorak između akademije, koja osuđuje poricanje i političkih krugova koji također osuđuju poricanje ali ne odstupaju od favoriziranja političkih rješenja koja su zagovarali oni koji su osuđeni u Haškom tribunalu.

I dalje se preferiraju modeli koji daju prednost etničkom predstavljanju nad građanskim principima. A upravo to je, kako se jasno vidi u presudama Haškog tribunala, bila temeljna pretpostavka ideologija koje su nastojale određene etničke zajednice – u ovom slučaju Bošnjake – djelimično ili potpuno uništiti ili protjerati s teritorija koji su smatrani ekskluzivnim prostorima za druge.

Genocid se nikada ne događa slučajno. On je uvijek rezultat političke namjere i strateškog planiranja i monstruozne ali vrlo jasne logike. Zbog toga presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – kako one koje se odnose na genocid u Srebrenici, tako i one koje se tiču udruženih zločinačkih poduhvata, bez obzira da li se radi o Srbiji ili Hrvatskoj – moraju ostati prisutne u svakom razgovoru o budućem političkom uređenju Bosne i Hercegovine.

Širenje svijesti o genocidu u Srebrenici stoga nije isključivo pitanje obrazovne politike, već i duboko političko pitanje. Ukoliko se presude međunarodnih sudova ne uzimaju ozbiljno i ne koriste kao temelj za buduće dogovore, rizikujemo da memorijalizacija ostane simbolična; važna, ali nedovoljna.

U tom smislu, iako je već napravljen iskorak i određeni momentum postoji, on se ne smije zaustaviti na podsjećanju isključivo na genocid u Srebrenici. Haške presude moraju ostati stalno prisutne u političkom diskursu i to ne samo kao historijski dokumenti. Te presude moraju biti podsjetnik, i moralni i pravni podsjetnik za pronalaženje pravednih i održivih rješenja za budućnost Bosne i Hercegovine.

Kako akademska i naučna zajednica mogu pristupati istraživanju genocida u Srebrenici i širenju istine? Postoji li prostor za formiranje posebnog interdisciplinarnog studija pri UNSA koji bi se bavio istraživanjem genocida, i njegovih posljedica?

Vrlo često čujem da se u akademskoj zajednici ništa ne radi o toj temi, da su napori akademske zajednice u Bosni i Hercegovini u polju istraživanja genocida minorni. Ali to je samo donekle tačno; činjenica je, ne radi se dovoljno. Ali ipak treba priznati da je uprkos vrlo ograničenim resursima i nedostatku ozbiljne institucionalne podrške, urađeno mnogo toga.

Posebno kada govorimo o prisustvu bosanskohercegovačkih autora u zapadnim akademskim prostorima. Imamo autore poput Hasana Nuhanovića, Emira Suljagića, Hikmeta Karčića i drugih, čije su knjige objavljene na Zapadu i nalaze se u bibliotečkim fondovima i preporučena su literatura na univerzitetskim kursevima širom svijeta. Ti autori ne samo da dolaze iz Bosne i Hercegovine, oni pišu iz perspektive preživjelih, iz perspektive i svjedoka i istraživača. Dakle, to je autentični bosanski intelektualni doprinos međunarodnoj akademiji.

U savremenom, multidisciplinarnom pristupu obrazovanju, koriste se i filmovi kao sredstvo za razumijevanje kompleksnih društvenih i političkih tema. Recimo, filmovi Jasmile Žbanić, poput Quo Vadis, Aida?, Grbavica i Za one koji ne mogu da govore, koriste se u okviru kurseva o genocidu, tranzicionoj pravdi i u okviru studija filma i rodnih studija.

Naravno, prostora za napredak uvijek ima. Jedan od važnih koraka bio bi snažniji fokus na objavljivanje domaćih autora u relevantnim međunarodnim akademskim izdavaštvima.

Zato je posebno važno što već postoji inicijativa za osnivanje interdisciplinarnog studija o genocidu pri Univerzitetu u Sarajevu. Nadam se da će ta inicijativa oživjeti i dobiti podršku koju zaslužuje. Takav studij bi mogao objediniti postojeća znanja iz historije, prava, sociologije, psihologije, studija sjećanja i tranzicione pravde, ne samo da bi služio akademskoj zajednici, nego i da bi kreirao novu generaciju istraživača i edukatora.

Dakle, već postoje snažne osnove, i već imamo ljude i sadržaje koji se prepoznaju u međunarodnom akademskom prostoru. Potrebna je institucionalna podrška da bi se taj potencijal sistematski razvijao. Bez toga, ostaćemo osuđeni na individualne napore.

Koji je pravi način za pristup istraživanju tako da drugi zločini koje sud u Hagu nije presudio da su genocid, a jednako su grozni dobiju dovoljno pažnje i ne padnu u kolektivni, ali i naučni zaborav?

Pravi način da pristupimo istraživanju zločina u Bosni i Hercegovini jeste da u potpunosti razumijemo pravni, politički i historijski okvir unutar kojeg su ti zločini izvršeni; a presude Haškog tribunala daju taj okvir. Posmatrane komparativno, te presude definiraju karakter rata, objašnjavaju političke ciljeve koji su stajali iza zločina, a govore i o organiziranosti i sistematičnosti nasilja.

Genocid u Srebrenici, koji je pravosnažno presuđen i prepoznat kao najveći pojedinačni genocidni zločin na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, kulminacija je genocidnog procesa. Taj proces je počeo 1992. godine, i potrebno ga je istraživati u kontinuitetu, od logora, progona, masovnih i planiranih silovanja, do opsada gradova i masovnih egzekucija, sistematskog razaranja civilne infrastrukture i kulturnog naslijeđa do zataškavanja i poricanja zločina.

Zbog toga, istraživanje ne smije biti usmjereno isključivo prema onim mjestima i zločinima koji su dobili pravnu kvalifikaciju genocida. Naprotiv, Haške presude koje govore o udruženim zločinačkim poduhvatima pružaju ključan materijal za razumijevanje šireg obrasca nasilja čiji cilj je bila trajna promjena demografske slike Bosne i Hercegovine. To što ovi zločini nisu pravno okvalifikovani kao genocid ne umanjuje njihovu stravičnost, niti etički imperativ da se o njima piše, istražuje i predaje.

Zato je važno da se genocid ne posmatra kao izolovani trenutak, već kao proces. I da se on ne veže samo za jednno geografsko područje, već da se prepozna u kontinuitetu i kontekstu političkih dogovora i vojnih strategija. Na primjer, dogovor iz Karađorđeva iz 1991. godine između tadašnjih lidera Srbije i Hrvatske, Miloševića i Tuđmana, predstavlja političku pozadinu ideje o podjeli Bosne i Hercegovine; ideje koja je operacionalizovana kroz kampanju masovnih zločina. I to je ono što istraživači moraju imati na umu.

Odgovornost bosanskohercegovačkih autora koji objavljuju na Zapadu je velika. I oni ne bi smjeli podleći autocenzuri ili tzv. političkoj korektnosti ako to znači izostavljanje šire slike o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Nije dovoljno da budemo zahvalni što je Srebrenica prepoznata kao genocid, moramo insistirati da se cijeli proces zločinačkog poduhvata razumije u njegovoj cjelini, jer samo tako možemo graditi historijsku istinu koja neće podleći revizionizmu.

Kako se suprotstaviti narativima negacije, posebno u digitalno doba i uz jačanje različitih desničarskih pokreta širom Evrope za koje genocid u Srebrenici postaje čak i inspiracija u borbi protiv zamišljene “islamske” prijetnje? 

Borba protiv narativa negacije u digitalnom dobu je komplicirana.

Ne radi se više samo o poricanju, već o reinterpretaciji zločina u skladu s ekstremno desničarskim ideologijama u Karadžiću i Mladiću vide uzore. Ta ideja o njima, da su bili u službi “odbrane Evrope” od navodne “islamske prijetnje” sve je prisutnija u radikalnim krugovima širom Evrope. Bilo bi opasno da se ta ideja normalizira u prostoru komentara, društvenih mreža, pa čak i zvaničnih izjava nekih političkih aktera. Za sada, ta ideja je na marginama.

Digitalni prostori su preplavljeni teorijama zavjere, manipulacijama, i potrebno je razvijati sposobnost kritičkog mišljenja kod mladih. Knjige, filmovi, izložbe, podcasti, digitalni arhivi, interaktivni alati zasnovani na historijski utvrđenim činjenicama jačaju otpornost mladih prema revizionističkim idejama. I konačno, važno je reći da je poricanje i oblik nasilja.

U vrijeme kada se naočigled svijeta u Gazi provodi genocid, gdje se nalazi prostor da se primjene lekcije iz Bosne i Hercegovine u kažnjavanju odgovornih i da li je iluzorno očekivati da će lekcije iz Srebrenice naći svoju primjenu?

U trenutku kada brutalnu izraelsku genocidnu kampanju nad stanovnicima Gaze možemo pratiti live, možemo biti samo pesimistični. Teško je danas, s obzirom na trenutne geopolitičke odnose očekivati da će lekcije iz Bosne i Hercegovine ozbiljno biti primijenjene na slučaj Gaze.

Međunarodni sud pravde u januaru 2024. godine utvrdio je da postoji vjerodostojna osnova tvrdnji da bi djela koja Izrael čini u Gazi mogla potpasti pod Konvenciju o genocidu. Izrael je nakon toga samo pojačao genocidnu kampanju.

To nas direktno vraća na Bosnu i Hercegovinu i na ono što smo, u okviru komparativnih studija genocida, naučili: da genocid nikada nije izolovan, iracionalan čin. To je sistematski zločin koji zahtijeva državni aparat, ideološku mobilizaciju, dehumanizaciju žrtve i logistiku nasilja; ali i podršku šire međunarodne zajednice. To su sve elementi koji su bili prisutni u Bosni od 1992. do 1995. i koji su danas tako očigledni i u Gazi.

Sahrana ubijenih u Gazi (Foto: Reuters)

Logika vojno-industrijskog kompleksa je previše moćna i nažalost, nema nade da će se bilo kakve lekcije iz Srebrenice primijeniti na slučaju Gaze. Ali možda ima nade za neke nove generacije.

Studentice i studenti širom Zapada jasno prepoznaju licemjerje institucionalnih reakcija i selektivnu primjenu međunarodnog prava. Postoji nova generacija koja ne pristaje na normalizaciju genocida. Ta generacija nema političku moć, ali doći će dan kada će imati. Ili je makar utješno vjerovati da će taj dan jednom doći.

Izučavanje genocida u Bosni i Hercegovini, koji je kulminirao u Srebrenici, upravo zbog takvog geopolitičkog konteksta ima veliki značaj na međunarodnoj sceni. Naravno, važno je da pamtimo ali je važno razumjeti matricu genocida.

Svaki genocid ima svoje specifične okolnosti, ali postoje obrasci koji se ponavljaju: dehumanizacija žrtve, genocidna propaganda, uloga birokratskog državnog aparata u izvršenju genocida, prikrivanje, poricanje, a u nekim slučajevima kao što je to Srbija i režim u entitetu Republika Srpska, slavljenje genocida. I upravo zato znanje o jednom genocidu posmatrano komparativno, možda može utjecati na emancipatorski zaokret među mlađim generacijama u pogledu, ne samo na genocid, nego na konflikt i rat općenito. Neki će možda reći da je to optimistična, ali vjera u znanje i nove generacije je vjerovatno jedino što nam preostaje.

klix.ba