Živi ožiljak grada Sarajeva: Zločin na Markalama je natjerao svijet da više ne okreće glavu od Bosne

Na današnji dan prije tačno 30 godina, 28. augusta 1995. godine, srpska granata ispaljena sa položaja oko grada pala na prepunu sarajevsku pijacu Markale i u trenutku prekinula 43 života.

Više od 80 građana ranjeno je u krvavom napadu koji je ušao u historiju kao “drugi masakr na Markalama” – jedan od najtežih i najsurovijih zločina počinjenih nad civilima u opsjednutom glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Tog jutra ljudi su, uprkos granatiranju i snajperima, pokušavali živjeti normalno – kupovati povrće, voće, ono što se uspjelo donijeti u grad pod opsadom. Život pod granatama bio je svakodnevica, ali građani su tražili slamku normalnosti, nadajući se da će preživjeti još jedan dan. Tog jutra, u samo nekoliko sekundi, ta nada je pretvorena u krvavi užas.

Eksplozija je razorila pijacu, ostavljajući prizor koji svjedoci i preživjeli nikada nisu mogli izbrisati iz pamćenja. Tijela su ležala među prevrnutim tezgama, krikovi ranjenih odjekivali su ulicama. Hitna pomoć i građani koji su se tu zatekli pokušavali su učiniti nemoguće – pružiti pomoć u uvjetima bez dovoljno lijekova, bez sigurnosti i pod stalnim strahom od novih granata.

Zločin koji je promijenio tok rata

Drugi masakr na Markalama nije bio samo strašan udarac za Sarajevo, nego i prelomni trenutak u ratu u Bosni i Hercegovini. Snimci krvave pijace obišli su svijet i još jednom podsjetili međunarodnu zajednicu na realnost koju su Sarajlije živjele gotovo četiri godine – opsadu koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine, najdužu u modernoj historiji Evrope.

Ovaj zločin bio je direktan povod za odlučniju intervenciju NATO-a. Već 30. augusta, svega dva dana nakon masakra, započela je operacija “Namjerna sila” (Deliberate Force), najintenzivnija vojna akcija NATO-a do tada, usmjerena na vojne ciljeve Vojske Republike Srpske. Taj odgovor značajno je ubrzao kraj rata, a Markale su tako, na tragičan način, postale simbol trenutka kada svijet više nije mogao ignorisati patnje Sarajeva.

Cilj agresora

Oglas

Cilj granatiranja Markala, kao i mnogih drugih civilnih objekata tokom opsade Sarajeva, nije bio vojni. Meta je bila civilna svakodnevica, sama nada da život u gradu može postojati uprkos opsadi. Gađanjem pijace – mjesta gdje ljudi dolaze po hranu, gdje se pokušava sačuvati tračak normalnosti – agresor je želio poslati poruku da sigurnog prostora nema, da je svaki izlazak iz kuće rizik i da se građani moraju osjećati bespomoćno.

Istovremeno, ovakav zločin imao je i širu političku poruku. U trenutku kada su diplomatski pritisci na okončanje rata postajali sve jači, granata na Markalama bila je svojevrsna demonstracija sile, pokušaj da se pokaže kako Vojska RS i dalje može eskalirati i tako uticati na tok pregovora.

U suštini, to je bio nastavak iste strategije kojom je Sarajevo držano u obruču gotovo četiri godine – slomiti moral građana, natjerati ih da napuste grad ili da prihvate poraz.

No, kao što se mnogo puta pokazalo tokom opsade, rezultat je bio suprotan. Tragedija je Sarajlije dodatno povezala u zajedničkom otporu, a svijet, suočen sa jezivim slikama sa Markala, više nije mogao ignorisati razmjere zločina.

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrdio je odgovornost za ovaj zločin. General Stanislav Galić, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora, dok je njegov nasljednik Dragomir Milošević osuđen na 29 godina. Presude su potvrdile ono što su Sarajlije znale od prvog dana – granata je ispaljena sa položaja Vojske RS, a meta je bila civilno stanovništvo.

Gelerima minobacačke granate od 120 mm ispaljene iz pravca Trebevića, koja je eksplodirala u blizini sjevernog ulaza u Gradsku tržnicu, ubijeni su: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus-Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga.

Danas, 33 godine nakon početka opsade i 30 godina nakon masakra, Sarajevo ponovo odaje počast žrtvama. Markale su ostale otvorena rana Sarajeva, ali i trajni podsjetnik da se zločin ne smije zaboraviti. U toj tišini leži i najglasnija poruka, sjećanje je najjači oblik otpora i opomena da se takvo zlo nikada više ne ponovi.

klix.ba