Alija Izetbegović: 22. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

Na današnji dan 2003. godine, preminuo je Alija Izetbegović, prvi demokratski izabran predsjednik RBiH, a prema vlastitoj želji, sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

Izetbegović je rođen 8. avgusta 1925. godine, u Bosanskom Šamcu. Dvije godine nakon Alijinog rođenja, otac Mustafa, trgovac po zanimanju, odlučio se na selidbu u Sarajevo s devetočlanom porodicom.

Tokom Drugog svjetskog rata Alija se bavio humanitarnim radom, pomažući prognanim civilima u okviru pokreta “Mladi muslimani”, gdje je pokušao pronaći i artikulaciju vlastitih političkih opredjeljenja. Islam, te antifašizam i antikomunizam, određivali su opću orijentaciju ovog pokreta. Međutim, nakon rata, komunistička vlast Jugoslavije je u pokretu vidjela opasnost i već 1946. godine počela su prva hapšenja, kada je i Alija, koji se tada nalazio na odsluženju vojnog roka, dobio tri godine strogog zatvora.

„Islamska deklaracija“

Ipak, islam i stanje muslimana u svijetu, a naročito u SFR Jugoslaviji, bili su stalno u centru Izetbegovićeve pažnje, o čemu je pod pseudonimom L.S.B. (sačinjen od početnih slova imena njegovih kćerki i sina – Lejla, Sabina i Bakir) objavio više članaka.

Tokom 1970-ih godina završio je i objelodanio čuvenu “Islamsku deklaraciju”, koja se odnosila na muslimanski svijet “od Maroka do Indonezije”. “Islamska deklaracija” je izazvala veliku reakciju i protivljenje tadašnjih jugoslavenskih komunističkih vlasti, pa je bila jedan od povoda montiranog političkog procesa naziva „Sarajevski proces“, 1983. godine. Iako optužba nije ponudila nikakve konkretne dokaze, Izetbegović je osuđen na 14 godina zatvora za tzv. islamski fundamentalizam i udruživanje radi rušenja ustavnog poretka SFR Jugoslavije. Zajedno s njim osuđeno je još 12 muslimanskih intelektualaca.

Izbori 1990. godine

Druga Alijina knjiga “Islam između Istoka i Zapada” objavljena je na engleskom jeziku u Americi 1984., a na sh./hs. jeziku u Beogradu 1988., dok je Izetbegović bio u zatvoru.

U žalbenom postupku, Vrhovni sud RBiH je Alijinu kaznu simbolično smanjio, sa 14 na 12 godina zatvora, a potom je Savezni sud SFRJ presudu preinačio i sveo na “verbalni delikt”, za koji mu je izrekao devet godina zatvora. Uskoro nakon toga, odredba KZ-a o “verbalnom deliktu” je ukinuta. Izetbegović je odležao pet godina i osam mjeseci zatvorske kazne i izašao na slobodu 25. novembra 1988. godine.

U maju 1990. godine, s grupom istomišljenika Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije (SDA), koja na prvim demokratskim izborima, 18. novembra 1990., odnosi pobjedu, a Alija biva izabran za predsjednika Predsjedništva RBiH.

Rat u BiH i mir u Dejtonu

Tokom četverogodišnje agresije na RBiH (1992. – 1995.) Izetbegović je kao predsjednik nosio i odgovornost vrhovnog komandanta Armije RBiH. Učestvovao je u mnogim pregovorima o miru, te, uprkos vojnim i političkim pritiscima i embargu na naoružanje, ostao dosljedan principu slobode i opredjeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.

Rat u našoj zemlji okončan je usvajanjem Okvirnog sporazuma za mir u BiH u Dejtonu (Ohajo, SAD), u novembru 1995. godine, a nakon potpisivanja Sporazuma, Izetbegović je izjavio: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići”.

Povlačenje iz Predsjedništva BiH

U februaru 1996. godine, Alija je doživio infarkt, nakon kojeg se oporavio i nastavio raditi još četiri godine. Godine 2000., 15. oktobra, povukao se iz Predsjedništva BiH i s pozicije predsjednika. Političke aktivnosti nastavio je u SDA, uporedo pišući svoju knjigu “Sjećanja”, koju je dovršio pred kraj života, u bolničkoj postelji. Sumirajući svoj život, zapisao je: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život“.

U posljednjim danima života, u KCUS-u, posjetili su ga, između ostalih brojnih međunarodnih zvaničnika, bivši predsjednik SAD Bil Klinton (Bill Clinton) i predsjednik Republike Turske Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan). 

Džonatan Svift. Wikipedia.org

Umro engleski pisac Džonatan Svift

1745. – Umro engleski pisac irskog porijekla Džonatan Svift (Jonathan Swift), jedan od najoštroumnijih kritičara ljudske prirode i poroka. To je posebno izraženo u njegovom glavnom djelu “Guliverova putovanja”, u kojem je, u izmišljenom svijetu Liliputanaca, divova i smiješnih naučnika, prikazao društvene prilike u Engleskoj, izloživši ih bespoštednoj kritici.

1864. – Rođen francuski hemičar i industrijalac Ogist Limijer (Auguste Lumiere), koji je s bratom Lujem (Louis) napravio prvu filmsku kameru i osnovao u Lionu fabriku za izradu fotografskog materijala. Braća su izumila postupak snimanja u prirodnim bojama i u pariskoj kafani “Gran kafe”, 28. decembra 1895., priredila prvu filmsku predstavu u svijetu (“Ulazak voza u stanicu”, “Radnici izlaze iz fabrike”).

1872. – U Novom Južnom Velsu u Australiji nađen “Holtermanov grumen”, ploča škriljca težine 235,14 kilograma, u kojoj je bilo 82,11 kilograma zlata, najveća ikad pronađena količina tog plemenitog metala.

1875. – Umro engleski fizičar Čarls Vinston (Charles Wheatstone), pionir telegrafije. Pronašao je i metod za određivanje električnog otpora (“Vitstonov most”) te istraživao elektricitet, svjetlost i zvuk.

1899. – Rođen gvatemalski pisac Migel Anhel Asturijas, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1967. godine. Djela: “Gospodin predsjednik”, “Gvatemalske legende”, “Kukuruzni ljudi”, “Uragan”, “Zeleni papa”, “Oči pokopanih”, “Vikend u Gvatemali”.

1931. – Engleski pisac Dejvid Džon Mur Kornvel (David John Moore Cornwell), poznat kao Džon Le Kare, majstor modernog špijunskog romana, rođen je na današnji dan. Djela: “Poziv za mrtvaca”, “Špijun koji se sklonio u zavjetrinu”, “Rat u ogledalu”, “Mali grad u Njemačkoj”, “Naivni i sentimentalni ljubavnik”, “Dečko, dama, kralj, špijun”, “Plemeniti đak”, “Smajlijevi ljudi”, “Mlada dobošarka”, “Panamski krojač”, “Čist špijun”.

1937. – Umro novozelandski fizičar engleskog porijekla Ernest Raterford (Rutherford), dobitnik Nobelove nagrade za hemiju 1908. godine, jedan od utemeljitelja moderne atomske teorije. Najviše se bavio prirodom radioaktivnosti i fundamentalnim istraživanjima u toj oblasti, otkrivši tri tipa radijacije, koje je označio kao alfa, beta i gama zrake. Bombardujući foliju zlata alfa zracima, 1906. je otkrio postojanje snažno naelektrisanog atomskog jezgra koje je nazvao nukleus, a zajedno s njemačkim fizičarem Hansom Gajgerom (Geiger) otkrio je da alfa zraci sadrže pozitivno naelektrisane atome helijuma.

1943. – Otkriven antibiotik streptomicin u laboratoriji Selmana Abrahama Waksmana na Univerzitetu Rutgers u Nju Džersiju, u SAD. Streptomicin je prvi antibiotik koji je uspješno korišten u borbi protiv tuberkuloze.

Jasna Merdan Kolar. Reprezentacija.ba

Rođena Jasna Merdan Kolar, najpoznatija bh. rukometašica

1956. – U Mostaru rođena Jasna Merdan Kolar, najpoznatija bh. rukometašica. Jasna je za rekordno vrijeme prošla sve reprezentativne kategorije i ostavila iza sebe nisku medalja s najvećih takmičenja, nagrada za najbolju igračicu najvećih turnira, najboljeg strijelca i sl. Više je puta proglašavana najboljom svjetskom rukometašicom, a prema mnogima najbolja je rukometašica 80-ih godina prošlog vijeka. Posebno mjesto u njenoj kolekciji imaju dvije olimpijske medalje, zlatna sa OI iz Los Angelesa 1984. godine i srebrena sa OI iz Moskva 1980. godine. Na utakmici protiv SAD (u Los Angelosu 1984.) Jasna Merdan Kolar postigla je čak 17 golova, što je bio rekord olimpijada. Karijeru je nastavila u bečkoj Hypo banci s kojom je osvojila sve što se može osvojiti, a nakon agresije na BiH počela je igrati za austrijsku reprezentaciju s kojom je u 163 utakmice postigla nevjerovatnih 1.206 golova, što je još nedostižan rekord u Austriji.

1986. – U Beogradu preminuo Karlo Bulić, regionalni glumac, najpoznatiji po ulozi dotura Luigija u TV seriji „Naše malo misto“. Poslije Drugog svjetskog rata dobio je angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, odakle je 1947. godine otišao u Beograd u tek osnovano Jugoslavensko dramsko pozorište (JDP). Prva uloga u JDP-u bila je na dan otvaranja teatra u Cankarevom “Kralju Betajnove” koji je režirao Bojan Stupica 1948. godine. Iako je odigrao brojnih uloge u pozorištu i na filmu, ono što je definitivno obilježilo karijeru Karla Bulića bila je 1970. godina i uloga dotura Luigija u seriji “Naše malo misto”, prema scenariju Miljenka Smoje i u režiji Danijela Marušića. Serija je praznila ulice jugoslavenskih gradova, a Bulić i njegova partnerica Asja Kisić (Bepina) postali su megazvijezde.

2007. – Visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak nametnuo odluku o izmjenama i dopunama Zakona o Vijeću ministara BiH i od Parlamentarne skupštine BiH zatražio da izmijeni Poslovnik o radu oba doma.

Munib Maglajlić. Avaz

Preminuo prof. dr. Munib Maglajlić

2015. – Preminuo prof. dr. Munib Maglajlić. Akademsku i istraživačku karijeru počeo je 1970. godine, kada se zaposlio u Institutu za izučavanje južnoslavenskih književnosti u Sarajevu. Fokus njegovog djelovanja bila je bošnjačka usmena književnost, a prvi zapaženi tekstovi govore o sevdalinci. Koliko ga je oduševljavala i inspirirala bosanskohercegovačka usmena kulturna baština dokazuju teme i naslovi njegove magistarske radnje – „Sevdalinka“, koju je odbranio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974., te doktorske disertacije – „Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade“, odbranjene također u Zagrebu 1980. godine. Godine 1992., Maglajlić je postao redovni profesor na Odsjeku za južnoslavensku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1994. bio je izabran za predsjednika Bošnjačke zajednice kulture (BZK) „Preporod“, a od 2001. godine do smrti obavljao funkciju direktora Instituta za bošnjačke studije BZK „Preporod“ te istovremeno urednika u Fondaciji „Mula Sadra“. Osim brojnih članaka i rasprava objavljivanih u publikacijama, te priređivanja velikog broja antologija i zbornika, Maglajlić je napisao i knjige: „Bibliografija radova o narodnoj književnosti“ (1979), „Od zbilje do pjesme: ogledi o usmenom pjesništvu“ (1983), „Muslimanska usmena balada“ (1985), „Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača“ (1989), te „Usmena lirska pjesma, balada i romansa“ (1991). Bio je zasigurno najzaslužniji što je bošnjačko usmeno pjesništvo u domaćoj, ali i u međunarodnoj književnoj historiografiji i folkloristici, pronašlo svoje mjesto, te zato zaslužuje epitet velikana bosanskohercegovačke književnohistoriografske akademske zajednice.

avaz