Dok Ratka Mladića dio Srbije ispraća i veliča kao heroja, iza njegovog imena ne stoje vojničke pobjede nego genocid, masovna pogubljenja, logori, progoni, granatiranje gradova, snajperski napadi na djecu i grobnice iz kojih su tijela žrtava premještana kako bi zločini bili sakriveni.
Ratni zločinac Ratko Mladić nije osuđen zbog pripadnosti jednom narodu niti zbog toga što je bio srpski general. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio ga je na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona, istrebljenja, ubistava, deportacija, prisilnog premještanja stanovništva, teroriziranja i protivpravnih napada na civile Sarajeva te uzimanja pripadnika UN-a za taoce. Presuda je pravosnažno potvrđena 2021. godine.
Sud je utvrdio da je kao komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske imao vodeću i presudnu ulogu u četiri udružena zločinačka poduhvata. Uklanjanju Bošnjaka i Hrvata s teritorija na koje je rukovodstvo bosanskih Srba smatralo da polaže pravo, teroriziranju stanovnika Sarajeva, genocidnoj operaciji u Srebrenici i uzimanju pripadnika UN-a za taoce.
Njegovi zločini zato se ne mogu svesti samo na Srebrenicu, koliko god ona predstavljala njihov najstrašniji vrhunac. Iza njih su ostali opkoljeno Sarajevo, logori i masovne grobnice u Prijedoru, spaljena sela, protjerane porodice i hiljade ljudi čije su kosti nakon rata pronalažene na desetinama lokacija.
Oni koji negiraju zločine i veličaju presuđenog zločinca Ratka Mladića u suštini opravdavaju i slave najmonstruoznije poteze koje je iza sebe ostavio Mladić.
Takvi bi trebali pogledati kako su zločinci postupali i dehumanizirali na primjer Ramu Osmanovića, oca koji je bio prisiljen da sina doslovno dozove u smrt. Jedan od najužasnijih snimaka genocida prikazuje zarobljenog Ramu Osmanovića kojeg pripadnici snaga bosanskih Srba prisiljavaju da doziva sina Nermina, skrivenog u šumi.
“Nermine, hajde dolje. Ja sam ovdje. Slobodno kod Srba“, govori Ramo, dok Mladićevi vojnici stoje pored njega.
Nermin je prepoznao očev glas i predao se, vjerovatno vjerujući da će tako spasiti i sebe i oca. Nije spašen nijedan. Obojica su ubijena, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su godinama poslije u masovnim grobnicama. Zločinci nisu samo oduzeli njihove živote. Oca su prisilili da vlastitim glasom iz šume izvede sina i dovede ga u ruke njegovih ubica. Snimak je ostao dokaz torture koja se ne može obuhvatiti nijednom statistikom o broju ubijenih.
Majci su od sina vratili samo tri kosti
Kada Hotić posljednji put je vidjela svog 29-godišnjeg sina Samira 11. jula 1995. godine. Dok su bježali prema bazi holandskog bataljona u Potočarima, mlađi muškarci i dječaci upućivani su prema šumi. Nisu se stigli ni oprostiti. Kada je Samiru samo doviknula da mu želi sreću, a on joj je mahnuo. Bio je to posljednji put da ga je vidjela živog.
U genocidu su joj ubijeni sin, suprug, dvojica braće, zet i deseci drugih članova porodice. Njihovi posmrtni ostaci godinama poslije pronalaženi su u masovnim grobnicama širom istočne Bosne.
Samir je identificiran na osnovu samo tri kosti. Kada je pristala da ih ukopa u Potočarima, ali nije prestala čekati da budu pronađeni i ostali dijelovi njegovog tijela. Njena rečenica sažima svu strahotu operacije prikrivanja genocida.
Fatima Muhić, život od nekoliko minuta
Fatima Muhić rođena je u noći između 12. i 13. jula 1995. godine, u haosu koji je nastao nakon pada Srebrenice. Njena majka Hava porodila se u Potočarima, bez odgovarajuće medicinske pomoći, okružena hiljadama protjeranih ljudi. Djevojčica je živjela svega nekoliko minuta. Njeno tijelo, bez odjeće, stavljeno je u plastičnu vreću i zakopano zajedno s drugim žrtvama.
Pronađena je tek 2012. godine među posmrtnim ostacima pet žrtava ekshumiranih iz grobnice formirane u Potočarima u julu 1995. Identificirana je DNK analizom, ali u trenutku identifikacije nije imala ni službeno upisano ime.
Majka je željela da se zove Fatima. Pod tim imenom ukopana je 11. jula 2013. godine, nedaleko od oca Hajrudina, djeda i dvojice amidža, također ubijenih u genocidu. Na njenom nišanu zapisano je samo: 1995–1995.
Fatima je najmlađa žrtva genocida u Srebrenici. Njena sudbina svjedoči da Mladićeva operacija nije značila samo ubijanje muškaraca i dječaka nego i nasilno protjerivanje cjelokupnog stanovništva u uslovima u kojima ni novorođenče nije imalo priliku preživjeti.
Četrnaestogodišnji dječak pronađen u četiri grobnice
Senad Beganović imao je 14 godina kada je ubijen nakon pada Srebrenice. Potraga za njegovim tijelom trajala je godinama jer su dijelovi njegovih posmrtnih ostataka pronađeni u četiri masovne grobnice. Donji dio tijela i udovi pronađeni su 1998. godine u grobnici Zeleni Jadar. Dvije godine kasnije gornji dijelovi njegovog tijela pronađeni su u Glogovi kod Bratunca. Donja vilica pronađena je 2005. u grobnici Budak, a dio lobanje dvije godine poslije u sekundarnoj grobnici Zeleni Jadar 5. DNK analizom utvrđeno je da svi ti ostaci pripadaju istom dječaku.
Senadova porodica nije jednom dobila vijest da je pronađen. Ta vijest stizala je četiri puta, svaki put u obliku drugog dijela njegovog tijela, iz druge masovne grobnice. Ukopan je u Potočarima tek 2014. godine, gotovo dvije decenije nakon što je ubijen.
U pet grobnica pronađeno samo šest kostiju
Kadrija Musić je imao je 22 godine kada je zarobljen i strijeljan u skladištu Zemljoradničke zadruge u Kravici, gdje je 13. jula 1995. ubijeno više od hiljadu Bošnjaka. Njegovo tijelo prvobitno je zakopano u masovnoj grobnici u Glogovi. Kada je pokrenuta organizirana operacija skrivanja zločina, grobnica je otvorena teškom mehanizacijom. Tijela su bagerima iskopavana, raskomadana, utovarivana u kamione i odvožena na sekundarne lokacije. Kadrijini ostaci pronađeni su u pet različitih masovnih grobnica, međusobno udaljenih čak 32 kilometra.
Od cijelog tijela identificirano je samo šest kostiju. One su ukopane u Potočarima, a njegova porodica ni danas ne zna gdje se nalaze svi preostali dijelovi tijela. Tijela su premještana upravo kako žrtve ne bi bile pronađene, kako se ne bi moglo utvrditi gdje su ubijene i kako bi se prikrili razmjeri genocida.
Porodica raznesena kroz nekoliko grobnica
Ismet Mehmedović ubijen je zajedno s trojicom sinova koji su imali između 16 i 19 godina. Među njima je bio i šesnaestogodišnji Salih. Njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni zajedno. Dijelovi tijela oca i sinova otkrivani su u različitim masovnim grobnicama na području Kamenice i Čančara kod Zvornika, Zelenog Jadra i Glogove kod Bratunca.
Porodica je svoje najbliže godinama “sastavljala” pomoću DNK nalaza pristiglih s različitih lokacija. Otac i njegovi sinovi konačno su zajedno ukopani u Potočarima 2015. godine.
U istoj genocidnoj operaciji ubijeni su i Atif Mehanović i njegovi sinovi Ramiz, Sifet, Smail i Sabahudin. U porodici Suljić ubijeni su otac Ćamil i njegovih pet sinova. Genocid nije odnosio samo pojedince nego čitave muške linije porodica.
Majka je na televiziji gledala strijeljanje sina
Nura Alispahić već je izgubila sina Admira, ubijenog na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine. Njen drugi sin, šesnaestogodišnji Azmir, zarobljen je nakon pada Srebrenice. Godinama nije znala kako je proveo posljednje trenutke života. Onda je 2005. uključila televizor i na objavljenom snimku jedinice “Škorpioni” među šestoricom vezanih zarobljenika prepoznala svoje dijete. Prepoznala je njegovo lice, pantalone i patike koje je nosio kada je krenuo iz Srebrenice.
Na snimku se vidi kako su četvorica zarobljenika, vezanih ruku, ubijena pucnjima u leđa. Preostala dvojica prisiljena su da nose tijela ubijenih, nakon čega su i oni strijeljani. Azmir je bio najmlađi među njima.
Njegovi ostaci ranije su pronađeni i ukopani u Potočarima, ali je njegova majka tek gledanjem televizijskog snimka saznala kako je ubijen. Nije dobila samo dokaz smrti. Bila je prisiljena gledati posljednje minute života svoga sina.
Metak je prošao kroz majku i ubio sedmogodišnje dijete
Sedmogodišnji Nermin Divović ubijen je 18. novembra 1994. godine dok je s majkom Dženanom Sokolović prelazio ulicu u Sarajevu. Vraćali su se kući nakon što su išli po drva za ogrjev. Snajperski metak prvo je pogodio Dženanu u stomak, prošao kroz njeno tijelo i zatim pogodio Nermina u glavu. Dječak je preminuo na putu prema bolnici.
Njegova majka je operisana i danima zadržana u bolnici. Zbog teških povreda nije mogla prisustvovati dženazi vlastitog sina.
Haški tribunal utvrdio je da u tom trenutku na tom mjestu nije bilo borbi niti vojnika. Pucano je s poznatog položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, odakle se jasno moglo vidjeti da ulicu prelaze žena i malo dijete.
Nerminovo ubistvo nije bilo izoliran incident. Bilo je dio višegodišnje kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja Sarajeva čiji je cilj, kako je utvrdio sud, bio širenje terora među civilnim stanovništvom. Mladić je osuđen zbog značajnog doprinosa toj kampanji i namjere da njen cilj bude ostvaren.
Posmrtni ostaci srebreničkih žrtava pronađeni su na više od 150 lokaliteta. Otkrivene su desetine primarnih, sekundarnih i tercijarnih masovnih grobnica. Tijela su vađena bagerima, lomljena i prevožena kilometrima daleko kako bi se prekinula veza između mjesta pogubljenja i mjesta ukopa. Zbog toga su kosti jedne osobe pronalažene u dvije, četiri ili pet različitih grobnica. Neke porodice ukopale su samo vilicu, nekoliko prstiju, dio lobanje ili dvije-tri kosti, nadajući se da će jednog dana pronaći i ostatak tijela.
U Prijedoru je Fikret Bačić decenijama tragao za suprugom, dvanaestogodišnjim sinom Nerminom, šestogodišnjom kćerkom Nerminom, majkom i desecima drugih članova porodice ubijenih u Zecovima. Od 29 ubijenih članova porodice Bačić, čak 19 bili su djeca. Fikret je učestvovao u potragama i ekshumacijama, uključujući otkrivanje Tomašice, jedne od najvećih masovnih grobnica u BiH. Pomogao je da brojne porodice pronađu svoje najbliže. U Tomašici je pronašao brata Refika, ali ne i svoju suprugu i djecu.
To je puni opseg naslijeđa Ratka Mladića. Ne samo ljudi ubijeni tokom rata nego i porodice koje tri decenije poslije obilaze grobnice, identifikacijske centre i mrtvačnice, čekajući da im se vrati barem jedna kost.
I danas, kada se Ratko Mladić u Srbiji veliča kao heroj, ne slavi se apstraktni general iz nekog davnog rata. Slavi se čovjek pravosnažno osuđen za genocid, masovna ubistva, progone i teroriziranje civila. Slavi se komandant vojske koja je razdvojila Ramu i Nermina Osmanovića, ubila ih i zakopala u masovne grobnice. Slavi se sistem iza kojeg su od Samira Hotića ostale tri, a od Kadrije Musića šest pronađenih kostiju. Slavi se operacija nakon koje je četrnaestogodišnji Senad Beganović pronađen u četiri grobnice. Slavi se vojska čiji je snajperista metkom kroz tijelo majke ubio sedmogodišnjeg Nermina Divovića.
Na nišanu bebe Fatime Muhić stoje dvije iste godine. Njen život trajao je nekoliko minuta, a potraga za njenim tijelom 17 godina.
Ovih osam sudbina tek su fragmenti zločina zbog kojih je Mladić osuđen na doživotni zatvor. Iza svake od njih nalaze se stotine i hiljade sličnih priča koje nikada neće biti u potpunosti ispričane.
Zato odluka državnih institucija Srbije, političkog vrha, velikog broja medija u toj zemlji i javnosti da od pravosnažno osuđenog ratnog zločinca prave nacionalnog junaka jeste svjestan politički i moralni izbor. Srbija koja danas institucionalno odaje počast Ratku Mladiću ne veliča samo njegovo ime. Ona, htjela to priznati ili ne, veliča i ono što je iza tog imena ostalo, dječije kosti rasute po masovnim grobnicama, majke bez sinova i porodice koje još čekaju da svoje najbliže pronađu i ukopaju.
klix.ba
