Smrt zločinca Mladića pokazala da nema razlike: Ko će koga u entitetu RS natčetnikovat?
Smrt ratnog zločinca Ratka Mladića pokazala je možda jasnije nego ijedan izborni ciklus koliko su razlike između vlasti i opozicije u Republici Srpskoj često manje ideološke nego što nam se predstavljaju. Godinama slušamo da je problem Milorad Dodik, SNSD, korupcija, nepotizam, tenderi, kumovi, zarobljene institucije i režimski mediji. Sve je to tačno. Ali onda umre Mladić i odjednom se vidi koliko brzo nestanu političke razlike kada se dotakne jedan od ključnih nacionalnih mitova.Puni konsenzus
Odnos prema ratnim zločincima trebao bi da bude historijski konsenzus u smislu njihove jasne osude i ograđivanja od njihovih zlodjela. U RS-u taj konsenzus postoji, ali u obratnom civilizacijskom smislu – ratnim zločincem Ratko Mladićem se svi ponose.
Dodik ga slavi kao heroja. Draško Stanivuković poručuje da će njegovo ime i djelo živjeti. Jelena Trivić ga smješta uz kneza Lazara, Miloša Obilića, Karađorđa i Gavrila Principa. Željka Cvijanović govori o komandantu „slavne vojske Republike Srpske“, Branko Blanuša mu odaje počast, a Nebojša Vukanović piše biografiju u kojoj Mladić ima vojnički ugled, prve linije, porodičnu tragediju, sukobe s profiterima i „ključnu ulogu u odbrani srpskog naroda“. Srebrenica, Sarajevo, progoni, ubistva, deportacije i pravosnažna doživotna presuda za genocid i druge zločine nekako ispare.
Tu se, zapravo, vidi suština opozicione politike u Republici Srpskoj. Ona može biti protiv Dodika kao persona, ali ona apsolutno nije protiv političkog i nacionalnog obrasca koji je Dodiku omogućio da toliko dugo vlada. Oni mogu zahtijevati poštenije institucije, manje kriminala i više demokratije (što je pitanje da li bi se u praksi stvarno desilo), no u praksi bi zadržali potpuno isti odnos prema ratu, presudama, nacionalnim pitanjima, društvenim vrijednostima i ljudima koji su pravosnažno osuđeni za najteže zločine.
Porazno stanje
Još je poraznije kada se Republika Srpska uporedi sa Srbijom. U Srbiji također imate snažan nacionalizam, murale, tabloidno veličanje ratnih zločinaca i političku vlast koja vrlo pažljivo balansira prema nasljeđu devedesetih. Ali tamo ipak postoje ugledni intelektualci od Svetislava Basare do Vuka Draškovića, nevladine organizacije, novinari, javne ličnosti, pa i političke stranke koje otvoreno govore da je Mladić ratni zločinac i da je u Srebrenici počinjen genocid. Postoji, dakle, makar manjinska i politički slaba, ali stvarna alternativa.
U Republici Srpskoj takva alternativa ne postoji. Razlike postoje oko toga ko je korumpiraniji, ko je veći izdajnik, ko će kontrolisati budžet i ko će sjesti u fotelju, ali to su sve lični i interesni sukobi. Ali kada se spomene Mladić, politički prostor se iznenada suzi i postoji samo jedna ideologijaA to je ista ona ideologija koju je slijedio Ratko Mladić i koja je i dovela do genocida u Srebrenici i drugih masovnih zločina u BiH.
Sve isto
Kada bi Dodik sutra pao s vlasti, u RS-u bi se po pitanju sistema vrijednosti u tom društvu promijenilo – apsolutno ništa. Historija je prepuna takvih smjena: režimi mijenjaju lica mnogo lakše nego što društva mijenjaju uvjerenja na kojima su ti režimi počivali. A nakon Dodika ostao bi potpuno isti odnos prema Mladiću, isto nacionalističko ludilo, isto poricanje i ista potreba da se zločin pretvara u nacionalnu vrlinu. Bio bi to samo trenutak u kojem je isti poredak dobio novog upravnika.
avaz
