Muhamed Filipović: 97. godišnjica rođenja bh. velikana, profesora, filozofa, književnika i akademika

Na današnji dan 1929. godine, u Banjoj Luci se rodio prof. dr. Muhamed Filipović Tunjo, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca svih vremena, čovjek koji je bio riznica znanja i koji je do kraja života, a živio je 91 godinu, impresionirao svojim briljantnim umom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Život akademika, filozofa, historičara, esejiste i intelektualca Filipovića nadilazi granice vlastite biografije, njegov značaj ne može se sažeti u nekoliko redova teksta. Pamtimo ga po tragovima koje je ostavio u svijesti drugih ljudi, u knjigama koje je napisao i idejama koje je branio. Skoro cijeli život posvetio je odbrani bošnjačkog identiteta. Njegov intelektualni put bio je obilježen snažnim uvjerenjem da Bosna i Hercegovina ima vlastitu historijsku i kulturnu posebnost. Govorio je i pisao o njenom identitetu, o njenim narodima, o njenoj složenosti te o potrebi da se njena prošlost posmatra izvan pojednostavljenih i nametnutih obrazaca.

Bosna i Hercegovina za Muhameda Filipovića nije bila samo geografski prostor. Ona je bila historija, kultura, identitet, sjećanje i trajna intelektualna preokupacija. Bila je pitanje koje se uvijek iznova postavlja i kojem se uvijek iznova pokušava pronaći odgovor. U njegovim razmišljanjima BiH je bila zemlja složenosti, susreta i različitosti, prostor u kojem su se kroz stoljeća susretale različite civilizacije, kulture i religije. Upravo zbog toga, njegovo promišljanje Bosne i Hercegovine često je bilo istovremeno i promišljanje njenog mjesta u svijetu.

Zlatno doba

Osnovnu školu i gimnaziju Muhamed je završio u rodnoj Banjoj Luci. Filozofiju, prirodne nauke i historiju studirao je u Beogradu i Zagrebu, a diplomirao je 1952. godine. Doktorirao je 1960. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a 1961. je izabran za docenta. Godine 1967., postaje vanredni, a 1971. redovni profesor za predmete Logika s metodologijom i Metodologija naučnog rada na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Rane sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća bile su Filipovićevo intelektualno zlatno doba. Od 1978. godine bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a obavljao je funkcije potpredsjednika ANUBiH od 1999. do 2008. godine i direktora Centra za leksikologiju i leksikografiju ANUBiH, člana P.E.N. Centra u BiH, te predsjednika Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU). Bio je mentor ili član komisija za 34 doktorske disertacije, te gost predavač na univerzitetima širom Evrope i SAD-a.

– Treba vršiti svoju funkciju u društvu. Raditi, stvarati i pisati. Učiti ljude i učiti od ljudi. To je ono što je neophodno da bi se živio život dostojan čovjeka – riječi su profesora Filipovića, koje su bile njegov životni moto.

Vodio je stalne bitke na političkoj i akademskoj sceni bivše SFR Jugoslavije, ali i nakon njenog raspada, u državi Bosni i Hercegovini, braneći duh Bosne, bosanski jezik i kulturu, o čemu je mnogo i pisao. Smatrao je da je jedinstvena BiH neupitna i osnovna tačka s koje se mora polaziti, te da sva druga rješenja moraju biti u skladu s očuvanjem te jedinstvenosti.

Govorio je o opasnosti podjele Bosne, zalažući se za zajedničku, građansku i multietničku državu uoči agresije na RBiH devedesetih godina prošlog stoljeća. Bio je jedan od osnivača Stranke demokratske akcije (SDA), ali ju je, zbog razmimoilaženja u nekim stavovima, već 1990. napustio i s Adilom Zulfikarpašićem osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO).

Intelektualna gromada

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 1992. – 1995., u vremenu u kojem se rušila država, mijenjale granice i preispitivale vrijednosti, Filipović je bio jedan od onih koji su pokušavali artikulirati bosanskohercegovačku poziciju. Kao član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenom Kraljevstvu, imao je priliku da svoja uvjerenja i stavove zastupa i izvan akademskih i intelektualnih krugova.

– Uvijek je nju razdiralo to unutarnje njeno vučije, pravdaško, moralističko i puritansko podvajanje, i svaki bajrak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i drži uprkos drugom. I tu nema nekog pravila. Feudalna vlastela protiv kralja, crkva protiv heretika, heretici protiv crkve i kralja, kralj protiv crkve, feudalaca i heretika. Turci protiv Bošnjaka, Bošnjaci protiv Turaka, oba protiv krsta, krst protiv nekrsta, hrišćanin protiv hrišćanina, ovaj protiv onoga, i onaj protiv ovoga, itd. sve do naših dana. I teklo bi to i dan-danas, da nismo jednom napokon shvatili da Bosna nije ničija do svoja i onoga koji u njoj živi i koji s njom živi. Naizgled parcijalan i podijeljen, povijesni se duh bosanskog naroda počinje očitovati kao realna osnova zajednice jednog naroda i više nacija – napisao je Muhamed Filipović u svom djelu „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“.

U svojoj dugogodišnjoj akademskoj karijeri Filipović je inicirao brojne javne rasprave, polemike i pitanja koja su pokrenula veoma značajne procese u političkom, obrazovnom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Njegov entuzijazam i plodotvoran naučni rad ostavio je veliki dojam na generacije studenata kojima je predavao. Autor i koautor je više od 50 monografija, 160 članaka u naučnim časopisima, više stotina članaka u dnevnim i sedmičnim novinama, koji su doprinijeli shvatanju, ali i kreiranju društvene svakodnevice u Bosni i Hercegovini.

Intelektualna gromada Muhamed Filipović bio je politički i moralno angažirani kreator kulturne svijesti, i jedan od malobrojnih koji su ostavili toliko velik i bogat književni opus. Nije pristajao na površne odgovore i vjerovao je da se prošlost mora poznavati kako bi se razumjela sadašnjost, ali i da se o budućnosti ne može govoriti bez odgovornog odnosa prema vlastitom historijskom iskustvu. Bio je spreman da se suprotstavi dominantnim mišljenjima, da polemizira i brani vlastite stavove, čak i onda kada su ga oni vodili prema neslaganju i kritikama. A veliki intelektualci upravo po tome i ostaju upamćeni, ne zato što su uvijek svi bili saglasni s njima, nego zato što su imali hrabrosti da misle svojom glavom.

Životno djelo

Buduće generacije će ga sigurno najviše pamtiti po njegovim knjigama i idejama. Jer knjige ostaju. Objavio je 14 knjiga od kojih je najpoznatija „Lenjin – monografija njegove misli“, koja je prevedena na danski, švedski, francuski, slovački, italijanski i kineski jezik.

Izdvaja se i njegovo životno djelo „Roman jedne biografije“. U prvom dijelu ovog dvotomnog romana, koji se odnosi na period od 1929. do 1989. godine, sažeta je jedna ljudska sudbina i specifična biografija Čovjeka s velikim Č.

Bavio se i književnom kritikom i esejistikom, ali i leksikografijom. Autor je eseja „Bosanski duh u književnosti – šta je to“, koji je objavljen 1967. godine u časopisu „Život“ u povodu izdavanja zbirke poezije Mehmedalije Maka Dizdara „Kameni spavač“.

Godine 1970., dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, a od 1975. do 1982. bio je urednik redakcije „Enciklopedija Bosne i Hercegovine“.

Snaga naslijeđa

O političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini Filipović je napisao brojne kolumne, analizirao, dijagnosticirao probleme i davao rješenja. Smatrao je da BiH treba nove politike, da se zatvori knjiga historije i dovedu na vlast novi ljudi.

– Sve se o današnjoj politici zna – i da je vode manekeni, da vlast laže, da zloupotrebljava pozicije, da je ne zanima narod i njegova volja, da je našla načina da falsificira svaku narodnu volju i da se toliko razgoropadila, kako se vidi iz ponašanja najviše predstavnika te politike, da je spremna na svaku zloupotrebu svoje pozicije i institucije kojom upravlja. Vrše se ucjene svih vrsta, skrivaju bitne informacije i sve se knjiži na povjerenju i na dug koji on mora plaćati – govorio je naš akademik.

Filipović je i svojim radom i djelima koja nam je ostavio u amanet, obilježio 20. i 21. stoljeće. Pokazao je i učio nas kako se voli svoja zemlja i svoj narod o kojem je uvijek govorio uz mnogo emocija:

– Bosna je mirna i lijepa zemlja, zemlja finih, beskaharnih i iznad svega dobrih i zanimljivih ljudi – često je kazivao.

Plemenito srce velikog bosanskohercegovačkog sina Muhameda Filipovića Tunje, stalo je 26. februara 2020. godine. Dženaza je obavljena u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a ukopan je na sarajevskom gradskom groblju Bare. Radovi i ideje koje nam je ostavio u naslijeđe oblikovali su kulturni i politički život Bosne i Hercegovine i ostali inspiracija budućim generacijama.

Njegov odlazak ostavio je prazninu u bosanskohercegovačkom intelektualnom i javnom prostoru. Ali ljudi poput njega nikada ne odlaze u potpunosti. Ostaju u bibliotekama, u knjigama, u citatima, u polemikama, u sjećanju onih koji su ih slušali i čitali. Ostaju i u pitanjima koja su pokrenuli, a na koja možda još nismo pronašli konačne odgovore. A ono što čovjek ostavi iza sebe nije samo ono što je napisao. To su i misli koje je probudio u drugima. U tome je, možda, i najveća snaga Filipovićevog naslijeđa.

Najzaslužniji za vraćanje imena Bošnjak

Od 1961. godine Filipović se borio za vraćanje imena Bošnjak narodu Bosne i Hercegovine, ali su jaki politički oponenti to osporavali i sprečavali, s prikrivenim ciljem da se bosanskim muslimanima ospori historijski državni identitet.

– Svoje stajalište o bošnjačkom imenu našeg naroda sam prvi put izložio 1961. godine na savjetovanju u Centralnom komitetu Saveza komunista BiH o „Budućnosti jugoslovenstva“. Tada su me podržali samo Enver i Husref Redžić.

Kad je CK SKBiH donio odluku da se prizna nacija Muslimana, ja sam bio protiv toga, smatrajući da je to historijski falsifikat, odricanje od našeg pravog historijskog i nacionalnog imena, ali i oduzimanje Bosni postojanja njenog naroda, a time i osnove njenog posebnog historijskog identiteta.

Ideju sam, zajedno s Adilom Zulfikarpašićem, obnovio 1990. godine, smatrajući da je došlo vrijeme istine, ali smo morali sačekati 1993. godinu i Bošnjački sabor da se našem narodu vrati njegovo pravo ime, a zemlji da njen narod.

Naša domovina je oduvijek bila Bosna

– Mi imamo naše historijsko i etničko, odnosno nacionalno ime, koje u novijoj terminologiji glasi Bošnjaci. Tome nije potreban nikakav dodatak. Prvo, nisu svi muslimani Bošnjaci, niti su svi Bošnjaci nužnim načinom muslimani. To što neki naš narod nazivaju Bošnjaci-Muslimani je ostatak prošlosti i pokazuje da oni nisu raščistili s nacionalnim identitetom našeg naroda i da ga limitiraju samo na vrijeme od kada smo mi postali muslimani, kao da smo mi vezani za Bosnu otad, a ranije smo bili nešto drugo. Ništa gore od toga. Prije našeg prihvatanja islama mi smo bili Bošnjani. Osmanlije su nas nazivale Bošnjak, pa smo mi s vremenom preuzeli taj naziv, što je isto što i Bošnjanin. Mi imamo naslijeđe i u staroj bosanskoj državi i nosioci smo njene državnosti od najranijih vremena. Mi nismo mijenjali svoju domovinu, to je oduvijek bila Bosna, ali smo promijenili vjeru i naši su preci odabrali vjeru koja im je više odgovarala. Naročito nakon što su katolici teško progonili pripadnike Crkve bosanske, pa je bilo malo ljudi koje su kooptirali za katoličanstvo, nakon svirepih katoličkih progona kojima su krstjani Bosne bili izloženi za vrijeme vladavine dvaju posljednjih kraljeva bosanskih – govorio je Tunjo.

Nadimak Tunjo

Muhamed je bio treće i jedino preživjelo dijete u porodici Sulejman-bega i Đul-hanume Filipović, a ime je dobio po svom najstarijem amidži. Nosio je prezime Filipović, ne samo po ocu, nego i po majci, koja je, također, bila iz roda krajiških Filipovića. Već kao jednogodišnji dječak dobio je nadimak Tunjo, a dala mu ga je dadilja Olga Puljić po prvoj riječi koju je izgovorio: „Tunj, tunj“, jer je najviše volio porodična okupljanja ispod tunjinog drveta, gdje je njegov otac Sulejman-beg Filipović s članovima porodice običavao ispijati jutarnju i popodnevnu kafu.

“Milanska skala”. Wikipedia.org

Otvorena “Milanska skala”

1778. – U Milanu, poslije dvije godine gradnje, prema projektu italijanskog arhitekte Đuzepea Pjermarinija, otvorena “Milanska skala”, jedna od najznačajnijih operskih kuća u svijetu.

1832. – Rođen Ivan Zajc, hrvatski kompozitor, dirigent i pedagog, najznačajniji muzičar u Hrvatskoj u posljednjoj trećini 19. stoljeća. Utemeljitelj je hrvatske opere kao umjetničke ustanove, a opersku umjetnost u Hrvatskoj obogatio je i u stvaralačkom smislu. Zajc je za sobom ostavio opus od gotovo 1.200 raznovrsnih djela za orkestar, za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera, 26 opereta, scensku muziku, oratorij “Oče naš”, 50-ak kantata, 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova, 170 solo pjesama (“Miruj, miruj, srce moje”; “Moja lađa”; “Vir”; “Lastavicom”; “Domovini i ljubavi”; “Djevojka i ruža”).

1858. – Engleski istraživač Džon Spik (John) otkrio jezero Viktorija, izvorište rijeke Nil.

1904. – Na planini Volujica iznad Bara proradila prva radio-telegrafska stanica na Balkanu, koja je služila kao veza Crne Gore s Italijom. U Prvom svjetskom ratu stanicu je paljbom iz topova razorila austrougarska mornarica.

1924. – Umro engleski pisac poljskog porijekla Džozef Konrad (Joseph Conrad), čija se djela odlikuju ironičnim pesimizmom, gorčinom, fatalizmom, etičkim idealizmom i bogatom pjesničkom simbolikom. Kao pripadnik britanske trgovačke mornarice, 20 godina je plovio morima i mnogo je opisivao život pomoraca i borbu čovjeka i mora. Djela: romani “Lord Džim”, “Tajfun”, “Nostromo”, “Tajni agent”, “Pod zapadnim očima”, “Pobjeda”, uspomene “Ogledalo mora”.

Dinko Šimunović. Biografija.org

Preminuo hrvatski književnik Dinko Šimunović

1933. – Preminuo Dinko Šimunović, jedan od najboljih hrvatskih i regionalnih književnika. Pažnju kritike privukao je nedovršenom pripoviješću “Mrkodol” (1905.) u zadarskom Lovoru, a ubrzo se uvrstio u vodeće noveliste tadašnje moderne književnosti. Svoje novelističke radove objedinio je u zbirkama “Mrkodol”, “Đerdan” i “Sa Krke i sa Cetine”. Posthumno mu je objavljena i zbirka “Posmrtne novele”. Zanimljivo je kako su u Šimunovićevim djelima glavni junaci pretežno žene (Rudica, Duga, Đerdan, Muljika itd.). Najpoznatije pripovijetke su mu “Muljika”, “Duga” i “Alkar”. Godina 1911. i 1923., napisao je dva romana – “Tuđinac” i “Porodica Vinčić”, te 1918. štampao dijelove nedovršenog romana “Beskućnici”.

1954. – Umrla Sidonija Gabrijela Kolet (Sidonie-Gabrielle Colette), jedna od najutjecajnijih francuskih književnica 20. stoljeća. U romanima je majstorski slikala ženske likove i pozorišnu sredinu te s mnogo ljubavi pisala o prirodi i životinjama. Djela: “Klodina u školi”, “Klodina u Parizu”, “Skitnica”, “Sido”.

1958. – Američka atomska podmornica “Nautilus”, pod komandom Vilijama Andersona (William), prva prošla ispod ledenog pokrivača Sjevernog pola.

1963. – Rođen Džejms Alan Hetfild (James Alan Hetfield), frontmen grupe “Metallica”. Godine 1980., Hetfild je osnovao svoj prvi sastav “Obsession”, a nakon raspada grupe Hetfild, sa Džimom i Krisom Arnoldom (Jim i Chris) osniva grupu “Syrinx”. Ni tu nije dugo ostao, te je kasnije osnovao novu grupu “Phantom Lord”, u kojoj je prvi put svirao bas gitaru, grupa je uskoro preimenovana u “Leather Charm”. Hetfild postaje predvodnik grupe i tada nastaje prva autorska pjesma “Hit The Lights” koja je kasnije uvrštena u repertoar “Metallice”.

2004. – U Njujorku ponovo za posjetioce otvoren Kip slobode, koji je zbog sigurnosnih razloga bio zatvoren od terorističkog napada na Njujork, 11. septembra 2001. godine.

2008. – Umro ruski pisac, nobelovac i jedan od najpoznatijih sovjetskih disidenata Aleksandar Solženjicin. Zbog kritika Staljina i njegovog režima u svojim djelima u kojima je pisao o zatvorima za sovjetske građane, gulazima, u bivšem Sovjetskom Savezu, 1974. mu je oduzeto državljanstvo, nakon čega je protjeran iz zemlje. U Rusiju se vratio dvadeset godina kasnije, poslije raspada SSSR-a. Najpoznatija djela: “Arhipelag GULAG”, “Prvi krug”, “Jedan dan u životu Ivana Denisoviča”, “Odjeljenje za rak”, “Crveni točak” i “200 godina zajedno”.

2011. – Preminuo Baba Smit (Bubba Smith), američki glumac i sportist, najpoznatiji po ulozi poručnika Mozesa Hajtauera u filmskom serijalu “Policijska akademija”.

2021. – Umro Miroslav Lazanski, srbijanski pisac, novinar i vojnopolitički komentator. Bio je i narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije. 

avaz