Na današnji dan 2025. godine, preminuo je Josip Pejaković, jedan od najvećih i najautentičnijih bosanskohercegovačkih glumaca, pisaca i monodramskih umjetnika, čovjek čije je ime decenijama predstavljalo sinonim za vrhunsku glumu, britku društvenu kritiku i iskrenu ljubav prema Bosni i Hercegovini. Njegov glas bio je glas običnog čovjeka, njegov osmijeh širio je toplinu, a njegove riječi često su bile jače od najglasnijih političkih govora. Pejakovićev umjetnički izraz bio je jedinstven, istovremeno snažan, emotivan, duhovit i bolan, zbog čega je ostavio neizbrisiv trag u pozorištu, filmu, televiziji i književnosti. Njegov odlazak doživljen je kao veliki gubitak za bosanskohercegovačku umjetnost, a brojni umjetnici i građani isticali su da je otišao čovjek koji je cijelim svojim bićem nosio Bosnu i Hercegovinu u srcu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Pozorišne daske
Josip Pejaković je rođen 5. marta 1948. godine u Travniku, gradu nobelovca Ive Andrića i bogate kulturne tradicije, koji je obilježio njegovo djetinjstvo i oblikovao njegov pogled na život. Odrastao je među ljudima čije su mu životne priče kasnije postale nepresušan izvor inspiracije. Nakon završene osnovne i srednje škole u rodnom gradu otišao je u Sarajevo da studira glumu i već početkom sedamdesetih godina postao član ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo. Od prvih Pejakovićevih glumačkih koraka bilo je jasno da na scenu nije stigao još jedan talentirani glumac, nego umjetnik koji će svojim interpretacijama obilježiti čitavu jednu epohu bosanskohercegovačkog teatra. Na daskama Narodnog pozorišta proveo je više od četiri decenije, ostvarivši više od pedeset velikih premijernih uloga i potvrdivši se kao jedan od najznačajnijih glumaca svoje generacije. Tokom bogate pozorišne karijere tumačio je likove iz djela domaćih i svjetskih klasika. Svaka njegova uloga bila je nova lekcija iz glumačkog umijeća. Njegove interpretacije bile su izuzetno sugestivne, a publika ga je pamtila po snažnoj scenskoj energiji, uvjerljivosti i sposobnosti da s jednakom lakoćom igra i dramske i komične uloge. Pejaković nije glumio likove, on ih je živio. Njegovi junaci bili su ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim slabostima, tugama, nadama i snovima, zbog čega su njegove predstave ostavljale dubok emocionalni utisak. Publika mu je vjerovala jer je na sceni uvijek bio iskren.
Legendarne monodrame
Najveću popularnost Josip je stekao svojim legendarnim monodramama „Oj živote“, „On meni nema Bosne“ i „O, izbjeglice“ koje su postale antologijska ostvarenja bosanskohercegovačke kulture. U njima je kroz humor, ironiju i snažne emocije govorio o običnom čovjeku, društvenim nepravdama, identitetu, ratu i ljubavi prema domovini. Njegovi monolozi često su prelazili granice teatarske umjetnosti i postajali svojevrsni društveni komentar, zbog čega su ih generacije gledalaca citirale i pamtile. Malo je umjetnika koji su uspjeli sami stati pred publiku i gotovo dva sata držati njenu potpunu pažnju. On je to činio s nevjerovatnom lakoćom. Smijeh je znao pretvoriti u suze, a tugu u nadu. Njegove monodrame nisu bile samo predstave, nego i ogledalo Bosne i Hercegovine, svih njenih ljepota, rana, ponosa i bola. Govorio je jezikom naroda. Nije birao teške riječi kako bi zvučao mudrije. Josipova mudrost bila je u jednostavnosti. Znao je da običan čovjek najbolje razumije istinu ispričanu iskreno, bez uljepšavanja. Upravo zbog toga njegove rečenice i danas žive među ljudima, prenose se s generacije na generaciju i citiraju u svakodnevnim razgovorima.
Pisac i sevdalija
Jednako snažan trag Pejaković je ostavio i na filmu i televiziji. Njegovi likovi nisu bili heroji iz bajki, nego ljudi koji se bore sa životom, nepravdom i vlastitim dilemama. U svakoj ulozi donosio je dio sebe, odnosno posebnu emociju koja se nije mogla naučiti niti odglumiti. Posebnost kojom se izdvajao u svojim filmskim ulogama davali su mu urođena prirodnost, snažna ekspresija i uvjerljiv prikaz ljudi koji se bore s teškim životnim okolnostima. Glumio je u brojnim ostvarenjima, među kojima se naročito izdvajaju „Kuduz“, „Savršeni krug“, „Ljudski faktor“, „Kuća pored puta“ i „Teško je biti fin“. Josip Pejaković je bio i veoma talentiran pisac. Osim spomenutih monodrama, pisao je scenarije i knjige u kojima je na prepoznatljiv način opisivao bosanskohercegovačku svakodnevicu. Njegov književni izraz odlikovali su iskrenost, humor, “narodski” jezik i duboka humanost. Posebnu pažnju posvećivao je očuvanju bosanske tradicije i sevdalinke, koju je smatrao jednim od najvažnijih simbola kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine i koja je imala počasno mjesto u njegovom srcu. Govorio je da se u sevdalinci krije duša Bosne, njena historija i njena emocija. Zato je cijelog života nastojao sačuvati ono najvrednije što ova zemlja ima, njene ljude i njihovu priču. Bio je i autor dokumentarne televizijske serije „U ime naroda“, u kojoj je obilazio različite krajeve Bosne i Hercegovine i razgovarao s običnim ljudima. Kroz njihove životne priče prikazivao je bogatstvo različitosti zemlje, ali i probleme s kojima se njeni građani svakodnevno suočavaju. Ta emisija dodatno je učvrstila njegov status umjetnika koji je bio blizak narodu.
Brojne nagrade
Tokom života Pejaković je dobio brojne nagrade za svoj umjetnički rad, među kojima su Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, Zlatni lovorov vijenac MESS-a za doprinos teatarskoj umjetnosti, nagrada ZAVNOBiH-a za životno djelo te mnoga druga priznanja koja svjedoče o njegovom izuzetnom doprinosu kulturi Bosne i Hercegovine. Između ostalog, bio je poznat i po tome što nikada nije izbjegavao javno iznijeti svoje mišljenje. Otvoreno je govorio o društvenim problemima, nepravdi i položaju umjetnika, uvijek ostajući dosljedan svojim uvjerenjima. Govorio je kada je bilo najteže, upozoravao kada su drugi okretali glavu i branio vrijednosti u koje je vjerovao. Njegova ljubav prema Bosni i Hercegovini nikada nije bila deklarativna. Pokazivao ju je djelima, riječima i neumornom brigom za njenu kulturu, tradiciju i običnog čovjeka. Zbog svoje hrabrosti, neposrednosti i iskrenosti uživao je veliko poštovanje među kolegama i publikom. Josip Pejaković ostaje upamćen kao umjetnik izuzetnog talenta, čovjek snažne riječi i neiscrpne energije. Njegove predstave, knjige, filmske uloge i monodrame nastavljaju živjeti među publikom, podsjećajući da istinska umjetnost nadilazi vrijeme i da glas velikih umjetnika nikada ne utihne. Kada je napustio ovaj svijet, Bosna i Hercegovina nije izgubila samo velikog glumca. Izgubila je jednog od svojih najprepoznatljivijih glasova. Ostale su pozornice koje će ga pamtiti, filmske trake koje će čuvati njegove uloge, knjige koje će svjedočiti o njegovoj misli i hiljade gledalaca koji će ga se sjećati sa zahvalnošću. Jer postoje umjetnici koji odigraju ulogu i odu. A postoje oni koji postanu dio kolektivnog pamćenja jednog naroda. Josip Pejaković pripada toj rijetkoj grupi. Njegov glas možda je utihnuo, ali njegove iskrene, hrabre i ljudske riječi i dalje odzvanjaju Bosnom i Hercegovinom. Zato Josipa Pejakovića ne pamtimo samo kao vrhunskog glumca, nego i kao čovjeka koji je Bosnu nosio u srcu, a njenu dušu pretočio u umjetnost. Takvi ljudi ne odlaze zauvijek. Oni nastavljaju živjeti u svojim djelima, u sjećanjima publike i u vremenu koje dolazi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Veliki požar u Rimu. Wikipedia.org
Izbio veliki požar u Rimu
64. – Izbio veliki požar u Rimu – koji je, prema legendi, podmetnuo suludi car Klaudije Cezar August Germanik Neron, što historijski izvori ne potvrđuju. Neron je za požar optužio kršćane i podvrgao ih surovim represalijama. Veliki požar u Rimu ubio je stotine ljudi, ostavio hiljade bez krova nad glavom i uništio dvije trećine Rima. Neke od najvećih gradskih građevina izgubljene su u paklu, uključujući Hram Jupitera Statora.
1374. – Umro italijanski pisac Frančesko Petrarka (Francesco Petrarca), najznačajniji preteča renesanse. U francuskom gradu Avinjonu, gdje je dugo živio, sreo je lijepu Lauru, kojoj je posvetio zbornik od 366 soneta, kancona i madrigala, poznat kao “Kanconijer”. U tom intimnom dnevniku je pjesnički oblikovao najtananija osjećanja, nemir i melanholiju. Snažno je utjecao na italijansku i svjetsku književnost. Bavio se i historijom i filozofijom i iz tog opusa se ističe ep “Afrika”, u kojem je opisao Drugi punski rat.
1610. – Preminuo italijanski slikar Mikelanđelo Merizi da Karavađo (Michelangelo Merisi da Caravaggio), koji je odlučno prekinuo s idealističkim shvatanjem slikarstva i orijentirao se ka naturalizmu. Služio se kontrastima jarkog svjetla i dubokih sjenki. Znatno je utjecao na francusko i nizozemsko slikarstvo 17. vijeka.
1635. – Rođen engleski fizičar Robert Huk (Hooke), sekretar Kraljevskog društva u Londonu, koji je usavršio barometar, teleskop i mikroskop te prvi otkrio ćelijsku strukturu biljaka. Dokazao je okretanje Zemlje i gravitaciju nebeskih tijela i autor je Zakona o istezanju elastičnih tijela (“Hukov zakon”).
1721. – Umro francuski slikar Žan Antoan Vato (Jean-Antoine Watteau), tipični predstavnik rokokoa, čije je slikarstvo delikatnog kolorita i osjetljivog crteža uglavnom bilo posvećeno temama iz društvenog života aristokratije.
1811. – Rođen engleski pisac Vilijam Mejkpis Tekeri (William (Makepeace Thackeray), oštar kritičar društva, posebno obožavanja novca i položaja. Njegova djela su često “biografije” junaka, katkad i historije porodica. Djela: romani “Vašar taštine”, “Henri Ezmond”, “Historija Pendenisa”, “Njukamovi”, “Virdžinijanci”, satira “Knjiga o snobovima”, književne kritike “Engleski humoristi 18. vijeka”, historijsko djelo “Četiri Džordža”.
Džejn Ostin. IMDb
Umrla engleska književnica Džejn Ostin
1817. – Umrla engleska književnica Džejn Ostin (Jane Austen), koja je u romanima realistički slikala svakodnevni život provincijske Engleske. Zapleti njenih romana – protkanih humorom i blagom ironijom – jednostavni su i izviru iz psihologije likova običnih ljudskih odnosa, a dijalog je veoma vješto vođen. Djela: romani “Razbor i osjećanje”, “Gordost i predrasuda”, “Mensfildski park”, “Ema”, “Nortagentska opatija”, “Nagovaranje”.
1918. – Rođen južnoafrički pravnik i državnik Nelson Rolihlahija Mandela, predsjednik Južne Afrike i vođa Afričkog nacionalnog kongresa i borbe protiv aparthejda u toj zemlji na jugu Afrike. Rasistički režim Južne Afrike ga je 1962. osudio na pet godina, a 1964. na doživotnu robiju. Iz zatvora je, poslije ogromnog pritiska svjetskog javnog mnijenja i javnosti Južne Afrike, pušten 1990., a šef države postao je 1994. godine.
1921. – Prvi američki astronaut Džon Glen (John Glenn), koji je u kosmičkom brodu “Merkjuri-Atlas 6” 20. februara 1962. tri puta obletio oko Zemlje, rođen je na današnji dan.
Hadžem Hajdarević. Aa.com.tr
Rođen Hadžem Hajdarević, bh. književnik
1956. – Rođen Hadžem Hajdarević, bosanskohercegovački književnik. Pisao je poeziju, prozu, književnu kritiku, bavio se publicističkim radom. No, prije svega je bio pjesnik. Pjesme su mu prevođene na njemački, engleski i turski jezik. Zastupljen je u svim novim antologijama bošnjačkog pjesništva i pjesništva Bosne i Hercegovine. Bio je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, član P.E.N. centra Bosne i Hercegovine, a od 2001. godine, u okviru redovnih aktivnosti Društva pisaca Bosne i Hercegovine, bio je predsjednik Organizacijskog odbora Međunarodne književne manifestacije “Sarajevski dani poezije”. Također, od obnoviteljskog osnivanja, bio je član Matičnog odbora Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Tokom rata uređivao je “Muslimanski glas” (list je Savez novinara Bosne i Hercegovine proglasio listom godine u Bosni i Hercegovini za 1992. godinu), a nakon združivanja ovog lista s “Ljiljanom” bio je odgovorni urednik “Ljiljanovog” izdanja u zemlji. Preminuo je 4. decembra 2023. godine u Sarajevu.
1967. – U Sarajevu je rođen Amar Osim, sin jednog od najboljih bh. fudbalskih stručnjaka slavnog Ivice Osima Švabe. Amar je počeo svoju fudbalsku karijeru u FK Željezničar, a potom otišao u Francusku, 1991. godine, gdje je igrao u klubovima Saint-Die i Strasbourg. Godine 1996., vratio se u BiH, gdje je odigrao još jednu sezonu za FK Željezničar prije nego se oprostio od profesionalne igračke karijere. Trenerska karijera Amara Osima počela je u istom klubu kao i igračka – FK Željezničaru, gdje je 2001. godine postao šef stručnog štaba prvog tima. Sa sarajevskim “Plavim” Osim je osvojio dva državna prvenstva u sezonama 2000/2001. i 2001/2002., kao i dva državna kupa 2001. i 2003. godine. Nakon toga odlazi u Japan kao asistent svom ocu Ivici Osimu, u JEF Unitedu, gdje poslije odlaska Ivice Osima postaje prvi trener, a ubrzo s istom ekipom osvaja i japanski kup. Godine 2009., Amar ponovo postaje trener FK Željezničar s kojim iste sezone osvaja Premijer ligu Bosne i Hercegovine. Godinu kasnije, u sezoni 2010/2011., Osim je sa Željezničarem osvojio Kup BiH, da bi naredne sezone osvojio duplu krunu, te postao već tada najtrofejniji trener u Premijer ligi BiH. U sezoni 2012/2013. Željezničar je odbranio titulu prvaka, te tako postao prvi klub, a Amar Osim prvi trener u Premijer ligi BiH koji je odbranio šampionsku titulu.
2021. – Umro Nenad Stekić, jugoslavenski i srbijanski atletičar i reprezentativac, rekorder u skoku u dalj. Pet godina bio je „vlasnik“ evropskog rekorda u skoku u dalj – 8,45 metara (Montreal, 1975.). Proglašen je najboljim sportistom u bivšoj SFRJ iste godine kada je postavio evropski rekord. Na prvenstvima Evrope osvojio je tri srebrene medalje (Rim 1974. — 8,06, Prag 1978. — 8,12 i Zindelfingen 1980. — 7,91 dvorana). Bio je dvostruki prvak Mediteranskih igara, te osvajač zlatne i srebrene medalje na univerzijadama. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je 64 puta. U timu Evrope nastupao je na Svetskom kupu 1977. godine.
avaz
