Demirović: Njemačka me zvala, ali srce je uvijek govorilo Bosna i Hercegovina
I am from Bosnia, take me to America! Tako počinje pjesma “U.S.A.” grupe Dubioza Kolektiv, koja je postala svojevrsna himna Bosne i Hercegovine na putu ka Svjetskom prvenstvu 2026. godine.
Iako je pjesma objavljena prije 15 godina, ponovo je postala popularna nakon što se fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine plasirala na svoje prvo Svjetsko prvenstvo još od 2014. godine.
Put do Mundijala bio je dramatičan. Zmajevi su kroz baraž eliminisali Velšane i Italijane, a u oba susreta slavili su nakon izvođenja penala. Slavlje koje je uslijedilo u Sarajevu bilo je nezaboravno.
“Još smo slavili na stadionu, pa kada smo stigli u Sarajevo bilo je oko tri sata ujutro”, prisjetio se Ermedin Demirović u serijalu “World at their Feet: World Cup 2026“.
“Autobus nije mogao dalje. Svuda su bile crvene baklje. Kada smo izašli na balkon, nisam mogao vjerovati koliko je ljudi bilo tu u tri sata ujutro. To je bio prvi put da sam zaista osjetio koliko nekoga možete usrećiti kroz fudbal.“
Rođen u Njemačkoj, srcem Bosanac
Demirović je rođen u Hamburgu nakon što je njegov otac izbjegao u Njemačku. Prve fudbalske korake napravio je u omladinskoj školi Hamburger SV, a kao tinejdžer nastavio razvoj u RB Leipzig. Ipak, veza s Bosnom i Hercegovinom nikada nije prekinuta.
“Moja majka sebi i danas zamjera što me pustila od kuće sa 16 godina. Kod kuće smo govorili samo bosanski jezik. Mojim roditeljima je bilo važno da odrastemo dvojezično i da znamo gdje nam je dom. Zahvalan sam Njemačkoj za sve što mi je pružila, ali jasno je da sam ponosan Bosanac. Uvijek smo gledali utakmice reprezentacije. Kada je igrala Bosna i Hercegovina, to je za nas bio praznik. Svaki raspust provodili smo u Bosni.“
Zbog toga nikada nije imao dilemu za koju će reprezentaciju igrati.
“Reprezentacija je za nas bila sve. Kao mali sam sanjao da postignem gol za Bosnu i Hercegovinu, a kasnije sam sanjao da postanem profesionalni fudbaler. Nisam ni znao da prvo moram postati fudbaler da bih ostvario taj san. Zato mi je najveći cilj uvijek bio da jednog dana zaigram za Bosnu i Hercegovinu.”
Njemačka ga zvala, ali odluka je bila jasna
Demirović otkriva da je imao priliku obući dres Njemačke.
“Kada je došao trenutak odluke, zvala me i Njemačka. Znao sam da bih možda imao više uspjeha da igram za njih. Ali, kod kuće sam uvijek slušao jednu poruku: ‘Slušaj svoje srce. Radi ono što misliš da je ispravno.’ A moje srce je uvijek govorilo Bosna i Hercegovina.”
“Govorio sam im da idemo na Svjetsko prvenstvo”
Nakon što Bosna i Hercegovina nije uspjela direktno izboriti plasman na Mundijal, mnogi su izgubili vjeru. Demirović nije.
Iako je zbog povrede propustio odlučujuće utakmice grupne faze, imao je poseban osjećaj.
“Rekao sam saigračima: ‘Vjerujte mi, ne znam zašto, ali mi idemo na Svjetsko prvenstvo. Nije važno protiv koga ćemo igrati u baražu. Ja idem u Ameriku. Ne znam za vas, ali mi ćemo biti tamo.”
Priznaje da ga je više plašilo gostovanje Velsu nego utakmica protiv Italije.
“Uvijek sam osjećao da ćemo pobijediti Italiju kod kuće. Ali Vels je bio ključna utakmica. Hvala Bogu pa imamo našu legendu Edina Džeku, koji nas je svojim golom zadržao u igri.”
Džeko kao uzor i mentor
Demirović ne krije koliko mu znači Džeko.
“Mnogo razgovaramo kada smo zajedno. Pokušavam puno naučiti od njega. Uvijek smo govorili da moramo otići na Svjetsko prvenstvo zbog njega, jer je zaslužio da još jednom zaigra na najvećoj sceni.”
Prisjetio se i govora koji je Džeko održao pred finale baraža protiv Italije.
“Prvo što je rekao bilo je: ‘Momci, nervozan sam isto koliko i vi.’ Tada sam pomislio: ‘U redu, pa Džeko je ipak samo čovjek.’ To je bio trenutak kada sam shvatio da će sva ta nervoza imati smisla.“
San o Americi postaje stvarnost
Demirović priznaje da nikada u životu nije bio nervozniji nego pred utakmicu protiv Italije.
“Mislio sam da će najstresniji trenutak u mom životu biti kada zaprosim suprugu. Ali ovo je bilo više od toga. Nas nekoliko sjedili smo zajedno četiri ili pet sati prije utakmice. Umjesto da spavamo, smijali smo se jer nismo znali šta da radimo od nervoze.”
Nekoliko sati kasnije, pobjednički penal Esmir Bajraktarević pokrenuo je slavlje širom zemlje. Sada Zmajeve čeka Svjetsko prvenstvo i mečevi protiv Kanade, Švicarske i Katara.
“Jedva čekam. Ne mogu ni zamisliti kako će biti kada prvi put obučem dres sa znakom Svjetskog prvenstva na rukavu.”
Za Demirovića će to biti ostvarenje sna koji traje još od djetinjstva.
“Kada je Bosna i Hercegovina igrala na Svjetskom prvenstvu 2014. godine, šetao sam ulicama Njemačke sa stotinama Bosanaca u plavo-žuto-bijelim bojama. Željeli smo svima pokazati da je i naša zemlja dio toga. Sada ću isto učiniti na terenu.”
(Vijesti.ba)
