Jedna od glavnih tema u Bosni i Hercegovini u prethodnih nekoliko dana su poruke koje smo mogli čuti od međunarodnih zvaničnika, a koji se tiču odnosa međunarodne zajednice prema našoj zemlji i dešavanjima u BiH.

Poruke, prvenstveno iz SAD-a, su vrlo jasne – akteri u Bosni i Hercegovini moraju preuzeti odgovornost i raditi na rješavanju problema koji evidentno postoje.

Samim tim, nameće se pitanje koje je, imajući u vidu historiju BiH u ovom ustrojstvu odnosno od 1995. godine, vrlo važno za dešavanja unutar same zemlje: Koja će biti uloga međunarodne zajednice u BiH?

“Rješavajte svoje probleme, ali mi smo tu”

Prema porukama koje smo mogli čuti u prethodnih nekoliko dana, ali i prije nekoliko mjeseci, ostavlja se dojam da će političari u BiH morati da se odmaknu od vanjskih aktera i da sjednu za stol jedni s drugima.

Naravno, to nije potpuna slika. Prvenstveno, pojedini akteri će i dalje imati izrazito duboke veze s drugim zemljama, a to se posebno odnosi na političare iz Republike Srpske (sa Srbijom) te HDZ i druge stranke s hrvatskim predznakom (s Hrvatskom).

Također, jako je teško očekivati, barem dok god postoji Ured visokog predstavnika u BiH, da će doći do potpunog povlačenja.

Ono što je realna slika za budućnost međunarodne zajednice BiH jeste odgovornost za domaće aktere, ali i reakcija ako dođe do ozbiljnije destabilizacije.

U tom kontekstu, vrijedi istaći da je međunarodna zajednica već dvije decenije, odnosno od rušenja Aprilskog paketa, već napravila tranziciju od aktivnog do pasivnog učešća, uz izuzetak mandata bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja.

Dok je početak 2000-tih godina obilježila aktivna uloga, kroz OHR, i izgradnja državnih institucija, rušenje Aprilskog paketa dovelo je do promjene u stavu međunarodne zajednice koji se ogledao kroz sistem “verbalne podrške”, odnosno načelne podrške za sve reformske procese, ali bez korištenja alata da se oni “ubrzaju.”

Iako je tokom mandata Murphyja, a kroz aktivnost visokog predstavnika Christiana Schmidta, ponovo oproban metod aktivne uloge, promjenom administracije u Washingtonu i njihovog stava prema “gradnji država” (state building, engl.), završen je ovaj “eksperiment” a situacija je suštinski vraćena na stanje iz 2006. godine.

Amerika se povlači, a Evropa dobija “drugu šansu”

Jasno je da su svi napori da se izgrade državne institucije došli kao rezultat aktivne politike iz SAD-a. Iako je u tom procesu, barem formalno, učestvovalo više država, nema sumnje da je pokretačka snaga za to bila Amerika.

Tako je bilo i tokom prethodnih nekoliko godina ponovnog buđenja međunarodne zajednice u BiH, kada je administracija Joea Bidena s nešto drugačijom idejom ponovo krenula u “gradnju države”, druge zemlje su stale iza SAD-a.

ADVERTISING

Sada kada se Amerika povukla, otvorio se prostor da Evropska unija ponovo preuzme ulogu vođe međunarodne zajednice u BiH, kao što je to bio slučaj između 2006. i 2022. godine, kada je SAD napravio korak nazad u odnosu prema BiH.

Naravno, postoje ogromne razlike između međunarodne zajednice koju vodi Washington i koju vodi Brisel. Washington je imao mogućnost da samostalno donosi odluke i pokreće procese po želji ili po interesu, dok Brisel mora uvažiti mišljenje svake države članice, a jedinstva u EU, posebno po pitanju BiH, jednostavno nema.

Jednostavnije rečeno, Washington ima moć, snagu i sredstva da iznese svoju politiku, dok se za Brisel teško može i reći da ima politiku oko koje se svi mogu složiti.

Isto tako, ogromna je i razlika u onome što ove strane, kao legitimni učesnici u političkim procesima u BiH, mogu da ponude političarima kako bi radili u skladu s njihovim interesima.

SAD, u tom kontekstu, ima da ponudi i mrkvu i štap, kako se u diplomatiji nazivaju nagrada i kazna. Nagrada je međunarodno priznanje kao validnog partnera, novac, korištenje političke snage koju nosi Washington, dok su kazne sankcije, ukidanje finansiranja i pritisak kakvog može nanijeti samo Amerika.

S druge strane, Brisel ima dobre mrkve, barem gledano kroz finansije, ali historija EU u BiH pokazuje da i one opet nisu dovoljno dobre.

Plan rasta za Zapadni Balkan je najbolji primjer za ovu tezu. Brisel je pred političare u BiH stavio konkretan plan vrijedan milijardu eura, a Reformska agenda je usvojena s godinu i pol dana zakašnjenja, što je rezultiralo u smanjenju sredstava za 100 miliona eura.

Glavni razlog zbog kojeg nagrade EU ne nose snagu kao one iz SAD-a je činjenica da Brisel nema mogućnost kazne koju ima Washington.

Da bi se uvele sankcije Evropske unije, potreban je konsenzus svih država članica. Neke od njih vode osobe koje su deklarisani saveznici pojedinih aktera u BiH, zbog čega je sama ideja sankcija, a koju SAD koristi kao najveću kaznu od svih dostupnih, potpuno nerealna.

Svi akteri u BiH moraju da se suoče s novom realnošću

Uloga međunarodne zajednice je značajno utjecala da se akteri unutar BiH ponašaju na određen način, što će se morati promijeniti u narednom periodu.

Poruke iz SAD-a kažu da stvari poput mira, kakve-takve stabilnosti (u kontekstu da nema oružanog sukoba), teritorijalnog integriteta i unutrašnjeg ustroja BiH neće biti na stolu i ne mogu se mijenjati.

To za sve aktere u BiH ostavlja prostor da napuste svoje apsolutističke zahtjeve i rade na istinskom kompromisu, gdje će se morati prihvatiti neka teška rješenja, ali potrebna da BiH (konačno) krene putem ka funkcionalnoj državi.

Jedna od glavnih tema u Bosni i Hercegovini u prethodnih nekoliko dana su poruke koje smo mogli čuti od međunarodnih zvaničnika, a koji se tiču odnosa međunarodne zajednice prema našoj zemlji i dešavanjima u BiH.

ADVERTISING

Poruke, prvenstveno iz SAD-a, su vrlo jasne – akteri u Bosni i Hercegovini moraju preuzeti odgovornost i raditi na rješavanju problema koji evidentno postoje.

Samim tim, nameće se pitanje koje je, imajući u vidu historiju BiH u ovom ustrojstvu odnosno od 1995. godine, vrlo važno za dešavanja unutar same zemlje: Koja će biti uloga međunarodne zajednice u BiH?

“Rješavajte svoje probleme, ali mi smo tu”

Prema porukama koje smo mogli čuti u prethodnih nekoliko dana, ali i prije nekoliko mjeseci, ostavlja se dojam da će političari u BiH morati da se odmaknu od vanjskih aktera i da sjednu za stol jedni s drugima.

Naravno, to nije potpuna slika. Prvenstveno, pojedini akteri će i dalje imati izrazito duboke veze s drugim zemljama, a to se posebno odnosi na političare iz Republike Srpske (sa Srbijom) te HDZ i druge stranke s hrvatskim predznakom (s Hrvatskom).

Također, jako je teško očekivati, barem dok god postoji Ured visokog predstavnika u BiH, da će doći do potpunog povlačenja.

Ono što je realna slika za budućnost međunarodne zajednice BiH jeste odgovornost za domaće aktere, ali i reakcija ako dođe do ozbiljnije destabilizacije.

U tom kontekstu, vrijedi istaći da je međunarodna zajednica već dvije decenije, odnosno od rušenja Aprilskog paketa, već napravila tranziciju od aktivnog do pasivnog učešća, uz izuzetak mandata bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja.

Dok je početak 2000-tih godina obilježila aktivna uloga, kroz OHR, i izgradnja državnih institucija, rušenje Aprilskog paketa dovelo je do promjene u stavu međunarodne zajednice koji se ogledao kroz sistem “verbalne podrške”, odnosno načelne podrške za sve reformske procese, ali bez korištenja alata da se oni “ubrzaju.”

Iako je tokom mandata Murphyja, a kroz aktivnost visokog predstavnika Christiana Schmidta, ponovo oproban metod aktivne uloge, promjenom administracije u Washingtonu i njihovog stava prema “gradnji država” (state building, engl.), završen je ovaj “eksperiment” a situacija je suštinski vraćena na stanje iz 2006. godine.

Amerika se povlači, a Evropa dobija “drugu šansu”

Jasno je da su svi napori da se izgrade državne institucije došli kao rezultat aktivne politike iz SAD-a. Iako je u tom procesu, barem formalno, učestvovalo više država, nema sumnje da je pokretačka snaga za to bila Amerika.

Tako je bilo i tokom prethodnih nekoliko godina ponovnog buđenja međunarodne zajednice u BiH, kada je administracija Joea Bidena s nešto drugačijom idejom ponovo krenula u “gradnju države”, druge zemlje su stale iza SAD-a.

ADVERTISING

Sada kada se Amerika povukla, otvorio se prostor da Evropska unija ponovo preuzme ulogu vođe međunarodne zajednice u BiH, kao što je to bio slučaj između 2006. i 2022. godine, kada je SAD napravio korak nazad u odnosu prema BiH.

Naravno, postoje ogromne razlike između međunarodne zajednice koju vodi Washington i koju vodi Brisel. Washington je imao mogućnost da samostalno donosi odluke i pokreće procese po želji ili po interesu, dok Brisel mora uvažiti mišljenje svake države članice, a jedinstva u EU, posebno po pitanju BiH, jednostavno nema.

Jednostavnije rečeno, Washington ima moć, snagu i sredstva da iznese svoju politiku, dok se za Brisel teško može i reći da ima politiku oko koje se svi mogu složiti.

Isto tako, ogromna je i razlika u onome što ove strane, kao legitimni učesnici u političkim procesima u BiH, mogu da ponude političarima kako bi radili u skladu s njihovim interesima.

SAD, u tom kontekstu, ima da ponudi i mrkvu i štap, kako se u diplomatiji nazivaju nagrada i kazna. Nagrada je međunarodno priznanje kao validnog partnera, novac, korištenje političke snage koju nosi Washington, dok su kazne sankcije, ukidanje finansiranja i pritisak kakvog može nanijeti samo Amerika.

S druge strane, Brisel ima dobre mrkve, barem gledano kroz finansije, ali historija EU u BiH pokazuje da i one opet nisu dovoljno dobre.

Plan rasta za Zapadni Balkan je najbolji primjer za ovu tezu. Brisel je pred političare u BiH stavio konkretan plan vrijedan milijardu eura, a Reformska agenda je usvojena s godinu i pol dana zakašnjenja, što je rezultiralo u smanjenju sredstava za 100 miliona eura.

Glavni razlog zbog kojeg nagrade EU ne nose snagu kao one iz SAD-a je činjenica da Brisel nema mogućnost kazne koju ima Washington.

Da bi se uvele sankcije Evropske unije, potreban je konsenzus svih država članica. Neke od njih vode osobe koje su deklarisani saveznici pojedinih aktera u BiH, zbog čega je sama ideja sankcija, a koju SAD koristi kao najveću kaznu od svih dostupnih, potpuno nerealna.

Svi akteri u BiH moraju da se suoče s novom realnošću

Uloga međunarodne zajednice je značajno utjecala da se akteri unutar BiH ponašaju na određen način, što će se morati promijeniti u narednom periodu.

Poruke iz SAD-a kažu da stvari poput mira, kakve-takve stabilnosti (u kontekstu da nema oružanog sukoba), teritorijalnog integriteta i unutrašnjeg ustroja BiH neće biti na stolu i ne mogu se mijenjati.

To za sve aktere u BiH ostavlja prostor da napuste svoje apsolutističke zahtjeve i rade na istinskom kompromisu, gdje će se morati prihvatiti neka teška rješenja, ali potrebna da BiH (konačno) krene putem ka funkcionalnoj državi.

klix.ba