Kako politika sve dublje dijeli društvo i zašto Bošnjaci ne mogu pronaći pet tačaka u vezi kojih se slažu

Već godinama politika u Bosni i Hercegovini duboko cijepa ne samo stranačke oponente, već mnogo šire nagriza društvo, koje se što svjesno, što nesvjesno dijeli, međusobno optužuje i etiketira.

Odnos prema političkim procesima i uloga pojedinih aktera, prije svega u bošnjačkom političkom spektru odavno je prevazišla ustaljene norme ponašanja i prešla na nivo optužbi koje često nadilaze definicije pristojnog ophođenja.

Izdaja, prodaja, prevara, zloupotreba, laž i slični sinonimi su postali vodeći politički pojmovi među kojima pliva politika, odnosno ono što stvara privid politike.

Najsvježiji primjer desio se tokom prethodnog vikenda nakon govora reisu-l-uleme Huseina Kavazovića u Gradačcu, kada je spominjao ulogu bivšeg premijera FBiH Fadila Novalića, što je izazvalo niz reakcija, ali i kontrareakcija u tonu koji još više dijeli kako političke, tako i društvene odnose.

Obračuni idu toliko daleko i duboko da se ne može govoriti isključivo o nečijoj diskreditaciji ili čistom neslaganju, već se razvijaju u maniru obračuna, suptilnih prijetnji i etiketiranja u šumi izjava, komentara i poruka koji ni po čemu ne vode ka dijalogu već podjelama. Dominanto se većina političkih osvrta zasniva na teoretisanju i optužbama jednih, drugih, trećih… dok se vrlo rijetko ili nikako mogu čuti pomirljivi i konstruktivni pozivi u službi dijaloga.

Politički pluralizam u bošnjačkom spektru s jedne strane jeste prednost i govori u prilog demokratičnosti, ali isto tako troši izuzetno mnogo vremena i energije na nesuvisle rasprave i optužbe bez ikakve ideje za rješenjem. U tom kontekstu porazna je činjenica da se, barem stranke koje imaju sjedište u Sarajevu ne mogu dogovoriti o tome da razgovaraju i raspravljaju o temama koje nadilaze svaku političku opciju.

Uvažavajući sve međusobne stranačke razlike, individualne ili grupne ambicije, poražavajuće je da u tom kontekstu ne postoji niti ideja niti kohezivni faktor koji će se izdići iznad svih politika i među različitim akterima okupiti minimum dijaloga kako bi se diskutovalo barem o temama koje su suštinske za državu, u smislu demografskog kraha, putnog povezivanja (detekcija problema) kvalitete obrazovanja, vanjske politike, borbe protiv sistemskog negiranja genocida, strateških državnih ciljeva, odnosa prema granici, zaštiti imovine i tako dalje.

To govori o nepostojanju vizije, strategije i plana svih onih koji se bave ili se imaju ambiciju baviti politikom, jer se energija usmjerava na kratkoročne i međusobne političke bitke iz kojih niko neće izaći kao pobjednik, a najmanje država.

U međuvremenu te međusobne političke borbe postaju toliko snažne da se preslikavaju i na ostale slojeve društva, što je dodatni prilog dekadenciji i politike i društva.

klix.ba