Imamo li plan za budućnost: Šta ako za deset godina desničari preuzmu ključne poluge u Evropi?
Protekle sedmice širom svijeta je obilježen dan sjećanja na genocid u Srebrenici, a njemački Bundestag je prvu tačku dnevnog reda posvetio obilježavanju sjećanja na žrtve. Nastup poslanika AfD-a je bio skandalozan, ali i upozorenje kakve politike dobijaju podršku.
Poslanici AfD su u svojim nastupima negirali genocid, međunarodne presude, pokušavali iskriviti prirodu rata, iznosili proizvoljna tumačenja o opasnostima “multikulturalnosti” u skladu s političkom agendom prilagođenom situaciji u Njemačkoj.
Iako su ove riječi naišle na žestoku osudu poslanika i vlasti i opozicije u Bundestagu, one su eho nove Evrope koja se rodila i koja vreba dolazak na vlast. To je Evropa desničara, islamofoba i mrzitelja čija ideološka osnova se ne razlikuje mnogo od ideološke osnove tridesetih godina prošlog stoljeća i čiji bi dolazak na vlast značio i nove okolnosti, za koje je pitanje koliko su vlasti Bosne i Hercegovine, ali i politički predstavnici Bošnjaka spremni i da li se spremaju.
Naime, iako AfD nije trenutno vlast u Njemačkoj i postoji neformalni dogovor partija o tome da se sa njima ne ulazi u koaliciju, ova stranka se kreće na oko 20 posto podrške javnosti.
Slična situacija je i u drugim evropskim zemljama: Nacionalno okupljanje Marine Le Pen je konstantno blizu pobjede na predsjedničkim izborima, Reform UK ostvaruje ogroman rast prema anketama u Velikoj Britaniji, Matteo Salvini je već dio vlasti u Italiji, desničari povremeno čine vlast u Austriji, Viktor Orban i Robert Fico vladaju u Mađarskoj i Slovačkoj, a izgledan je i povratak desničara na vlast u Slovačkoj.
Političari u Bosni i Hercegovini bi se trebali zapitati šta ako za deset godina osvanu u svijetu u kojem Francuska, Njemačka, Velika Britanija, ali i brojne manje države ne samo da nemaju razumijevanje za državu nego su i neprijateljski nastrojeni. Kolikogod šanse za nešto ovako bile male, one postoje i država i narod moraju imati spremne planove i za takvu Evropu.
Pozivanje na “međunarodno pravo”, koje je očito već dugo mrtvo nakon ruske invazije na Ukrajinu i genocida u Gazi tada će imati još manje značaja nego danas, a “prijatelji” neće biti prijatelji nego vjerovatno neprijatelji. Svakako, treba istaći da je oslanjanje na prijateljstva u međunarodnoj politici je uvijek samo pokazatelj nedostatka snage i mogućnosti da se izrade savezi izgrađeni na zajedničkim političkim interesima.
Kako se za deset godina ne bi probudili nespremni za neku novu Evropu, političari se već sada moraju posvetiti jačanju državnih institucija. Iako ovo zvuči kao floskula, to je jedino što može obezbijediti opstanak naroda i države u svijetu u kojem se samo snaga poštuju. Jačanje državnih institucija ne znači samo one krovne institucije, nego od mjesnih zajednica, preko lokalnih organa civilne zaštite, kantona i entiteta u skladu s nadležnostima.
Bitan element priprema za “novu Evropu” mora biti i stvaranje saveza s državama koje nužno nisu dio Evropske unije, ali mogu imati interes i uticaj na području Balkana. To znači diplomatske aktivnosti s ciljem razvoja namjenske industrije, razmjene znanja, studenata, privlačenje investicija.
Opstanak države i naroda ne smije biti ostavljen slučaju, a obaveza svih onih koji se predstavljaju patriotima jeste izgraditi brod koji će preživjeti i najveće oluje, inače historija neće biti blaga prema ovoj generaciji političara.
klix.ba
