Dragan Popović: U Srbiji se svjesno krije da je u Srebrenici ubijeno 8.000 ljudi

Historičar Dragan Popović, autor prve naučne knjige u Srbiji o genocidu u Srebrenici, govorio je za Detektor o režimu koji njeguje kulturu poricanja i relativizacije zločina, te o svojoj ličnoj potrebi da, uprkos prijetnjama i pritiscima, poziva srpsku akademsku i širu zajednicu na suočavanje s prošlošću i pronalaženje načina da se činjenice iz devedesetih približe mladim generacijama.

Njegova knjiga “Gubljenje ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica” rezultat je istraživanja dokumenata Haškog tribunala, s ciljem sistematiziranja podataka o žrtvama i počiniocima zločina, ali i potrebe da se otvori pitanje odnosa Srbije prema genocidu.

– U javnosti neprestano slušamo priče da su se muslimani međusobno pobili, da su poginuli dok su išli kroz šumu, da su stradali u minskim poljima, da je to bila legitimna vojna operacija, da ih niko nije streljao, a ako jeste, to je bio neki luđak koji je na svoju ruku ubijao, i da mi s tim nemamo ništa. E to vam mnogo govori o samom zločinu – kaže Popović.

Političko sredstvo

Dodaje da se takve narative koriste kao sredstvo političkih elita i dijela akademske zajednice u Srbiji, kako bi se stvorila kultura negiranja i relativizacije zločina, bez otvorenog veličanja, koje naziva “svojstvenim seoskim veseljima”.

– To je ono kad sjednete u kafanu pa vam neko kaže: “Malo smo ih pobili.” Ali zvanični narativ to ne smije da kaže i neće nikad da kaže, koliko god bio nacionalistički. On će radije reći da su oni [Bošnjaci] ušli u minsko polje, nego da su strijeljani. O tome bih volio da se u Srbiji razgovara. Da vidimo zašto tražimo narative da nešto prikrijemo – navodi Popović.

Ističe da je upravo pokretanje tog razgovora ključna ideja njegovog angažmana.

– Ajde da razgovaramo zašto krijemo da je ta vojska ubila 8.000 ljudi, da je očigledno imala namjeru da Bošnjaci u srednjem Podrinju budu uništeni – poručuje Popović.

Rad sa žrtvama

Prije nego što se posvetio naučnom radu, bio je aktivista. U Potočare je iz Srbije prvi put otišao 2004. godine, nakon čega je kontinuirano radio sa žrtvama genocida. Navodi da, osim pritisaka i otpora, ne postoji nikakva zvanična reakcija režima na njegov i rad njegovih kolega.

Kada se knjiga promoviše u Srbiji, ako se i pojavi neko iz političkog miljea, to su obično marginalne grupe. Po njegovom mišljenju, genocid je odavno prestao biti politički relevantna tema u Srbiji.

– Čak se, na primjer, glavne opozicione stranke uopšte ne izjašnjavaju o tome. Neće oni da kažu ništa, ni za, ni protiv, niti će iko da ih pita – kaže Popović.

Smatra da je društvo umorno od ovih tema, ali i da mladi historičari izbjegavaju baviti se ovim pitanjima, jer im to automatski donosi status “neprijatelja države”.

– Moramo pronaći nove načine, prije svega kako da priđemo novim generacijama i razgovaramo s njima o tome šta njima znače ‘90-e – naglašava.

Nastavak borbe

Uprkos brojnim prijetnjama, pritiscima i upadima policije u kancelarije nevladine organizacije koju vodi, Popović ne odustaje od borbe za dijalog i priznavanje zločina i žrtava.

Podsjeća da je ranije postojala ideja da “svako počisti svoje dvorište”, ali i da on i njegove kolege rijetko govore o zločinima nad Srbima – ne zato što ih smatraju manje važnim, već jer takav pristup, kako kaže, ne proizvodi društvenu promjenu.

– Volio bih, i neka se to ne shvati kao relativizacija ili umanjivanje bilo čije žrtve, ali bih volio da neko iz bošnjačkih vlasti, iz bošnjačke elite u toj Srebrenici, sutra stavi jednu ružu za onu Srebreničanku, doktoricu Radu, koja je ostala tamo da liječi ljude i koja je ubijena – poručuje Popović.