Tragična smrt 19-godišnjeg Mehmeda Hasanamidžića iz naselja Hodžići kod Doboja, koji je stradao u minskom polju još nas je jednom podsjetila na to da mine nisu prošlost već porazna zbilja. Ona koja govori da se kontaminirana površina u BiH prostire na 800 kvadratnih kilometara, a u čijoj blizini živi gotovo pola miliona ljudi čiji jedan pogrešan korak može biti koban.
Na toj minski sumnjivoj površini, prema dosadašnjim procjenama, nalazi se približno 170.000 mina koje nisu očišćene ni čak tri decenije od rata.
Od 1992. do 2024. godine od mina, kasetne municije ili eksplozivnih sredstava zaostalih iz rata u BiH je stradala 8.471 osoba. Od mina je tokom rata stradala 6.391 osoba. Od 1996. do 2024. u eksplozijama mina u BiH stradala je 1.781 osoba, od čega 624 smrtno. Tokom obavljanja poslova deminiranja u BiH su poginula 53 deminera, dok je 81 teže ili lakše ranjen.
Ti podaci, kao i posljednji tragični slučaj, ukazuju da mine ne nestaju same od sebe, već da ostaju tamo gdje su postavljene, i to decenijama, dok s druge strane, proces deminiranja predugo traje.
Iako su se na tom putu ispriječili brojni problemi, poput nedostatka sredstava i činjenice da je donatora sve manje do toga da je sve manje onih koji se žele baviti opasnim, deminerskim poslom, porazno je da institucije BiH ni nakon toliko godina ne preuzimaju odgovornost.
Tako su rokovi za potpuno uklanjanje mina zaostalih iz rata više puta pomjerani i sasvim je jasno da ako ne bude političke volje, podrške svih nivoa vlasti, BiH neće ni do 2034. godine biti očišćena od mina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Proces deminiranja ne smije ostati na marginama, jer to nije samo sigurnosni problem. Činjenica da je naša zemlja toliko zagađena minama predstavlja prepreku i povratku, i razvoju, i turizmu, i investicijama, a posebno ljudskoj svakodnevici. Vrijeme je da se ovo poglavlje zatvori.
avaz
